Ne stvaram da bih uljepšao svijet, nego da bih ga ogolio: Vizualni umjetnik Silvio Vujičić postavio je dvije izložbe

U vremenu u kojem je pojam ljepote sveden na algoritamski filtriranu sliku i potrošnu estetiku, umjetnik kojeg danas predstavljamo odlučuje zakoračiti u potpuno suprotnom smjeru. Njegov rad nije ni ugodan ni jednostavan, ali je zato nužan – i istinski kreativan! On je Silvio Vujičić, vizualni umjetnik i modni dizajner koji u Zagrebu trenutačno predstavlja dvije izložbe – SKIN(S)CARE – između njege i nasilja u KONTEJNER-u, koju smo tom prilikom i posjetili, te Nokturno koju Umjetnički paviljon priređuje u gostovanju pri Botaničkom vrtu.

Njegovo stvaralaštvo posljednjih dvadeset godina gradi se na spoju znanstvenog istraživanja, rituala i osobne ranjivosti, a u središtu je uvijek isti impuls: kako umjetnošću destabilizirati ono što društvo uzima zdravo za gotovo. Kroz kozmetiku, biljke s dvostrukim djelovanjem i kemijske procese, autor propituje mehanizme moći, standarde ljepote, ali i samu prirodu identiteta i osjetilnog iskustva.

U njegovim instalacijama njega postaje kontrola, a uljepšavanje svojevrstan prostor otpora. Razgovarali smo o fluidnim identitetima, bolu kao estetskom iskustvu, dvojakosti prirode, ali i o sve nesigurnijem položaju publike u svijetu koji sve teže podnosi neizvjesnost.

•  Vratite nas na početak ove ideje, zašto ste odlučili koristiti kozmetičke proizvode kao sredstvo umjetničkog otpora?

Kozmetika je savršen medij jer je svima bliska, svakodnevna, a istovremeno duboko ideološka. Ujedno, to je i moj umjetnički istraživački interes već više od dvadeset godina, koji sam kao relativno mladi autor problematizirao radom Parfem u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu. Često me zanima dualizam starih paradigmi – u ovom slučaju, vanjska forma i miris na koje smo navikli da obećavaju ljepotu zapravo izazivaju ono što danas smatramo društveno ružnim – prišteve, crvenilo i ožiljke. Time kozmetički proizvod prestaje biti samo alat uljepšavanja i postaje prostor otpora, suočavanja i kritike društvenih normi ljepote.

• Što je prvo u vašem umjetničkom procesu: osjećaj, misao, materijal, vizija? Kako pristupate temi?

Moj proces obično ide drugim putevima: ideja – konceptualizacija – kontekstualizacija – istraživanje materije pa dalje. Ideja je ta koja mi ne da mira i tjera me na daljnje korake, poput istraživanja povijesti biljaka, rituala njege ili medijskog diskursa ljepote. Vizija se razvija paralelno, ali ključ je uvijek u spoju emocije i znanstvenog istraživanja.

• Je li po vama ljepota danas nova ideologija? Tko profitira, a tko propada u tom sustavu?

Ljepota je uvijek bila i ostala oblik ideologije. Industrija je ta koja profitira – kozmetička, modna, farmaceutska – oni proizvode našu potrebu za kupovinom. Ne bih rekao da netko doslovno propada, ali pojedinac nikada ne može doseći ideal jer se taj ideal stalno pomiče, upravo zato da bi industrija ostvarila profit. Ljepota je valuta, ali i mehanizam kontrole. I to se ne odnosi samo na industriju ljepote, već na društvo općenito.

• Postaje li fizička bol estetsko iskustvo? Ako da, kome je ono namijenjeno – onome tko ga osjeća, ili onome tko ga promatra, ili svima?

Bol može postati estetsko iskustvo, ovisno o kontekstu i sudioniku. Postoji cijela BDSM kultura koja to pokazuje. Za onoga tko osjeća, bol može biti granica koja transformira percepciju tijela. Za promatrača, to je prizor koji destabilizira i izaziva empatiju ili otpor. U idealnom slučaju, estetsko iskustvo obuhvaća oboje.

• Kada prema vašem mišljenju njega prestaje biti briga, a postaje kontrola? Kako se umjetnost suprotstavlja toj kontroli?

Njega postaje kontrola kada se pretvori u disciplinu koja nameće norme – koliko sati moraš ulagati, koliko novca potrošiti, kako moraš izgledati da bi bio prihvaćen. Umjetnost se suprotstavlja tako što te mehanizme razotkriva i preokreće.

• Kako publika reagira na granicu gdje umjetnost prestaje biti simbolična i postaje doslovno osjetilna, bolna?

Reakcije su različite – od znatiželje i fascinacije do odbijanja i nelagode. Neki pristupaju s humorom, drugi s ozbiljnošću. Najvažnije mi je da reakcija nije ravnodušnost; da se osjeti pomak iz zone ugode.

• Publika je i važan sudionik brojnih vaših projekata, kako se ona mijenjala kroz godine iz vaše perspektive? Je li otvorenija prema novom ili?

Primjećujem manju spremnost publike da preuzme rizik i sudjeluje. Možda zato što se i sama svakodnevica promijenila – ljudi nisu naviknuti na eksperiment i neizvjesnost, vođeni su aplikacijama i društvenim mrežama te često preuzimaju mišljenje mase. Publika je danas manje hrabra nego kada sam slične koncepte izlagao 2004. godine. Tada je bila svjesnija da umjetnost može biti neugodno iskustvo. Drugim riječima – svijet je danas više fake.

• Je li namjerno oštećenje kože u vašem radu čin samoozljeđivanja ili emancipacije? Što ste sami o sebi spoznali za vrijeme ovog projekta?

Za mene je to čin emancipacije. Razlika je u namjeri: samoozljeđivanje skriva, dok emancipacija pokazuje i transformira. Ovaj projekt mi je pokazao da vlastita ranjivost može postati prostor snage, a da ožiljak može biti i osobni potpis, umjetnički rad i politička gesta.

• Vezano uz izložbu Nokturno, kako se vaš rad uklapa u širi narativ izložbe koji tematizira fluidne identitete, međuprostore, prijelaze?

Moj rad za Nokturno nastao je kroz višestupanjski umjetničko-eksperimentalni proces u kojem sam povezao botaniku, kemiju i umjetnost. U središtu je bila biljka datura, koja sama po sebi utjelovljuje fluidnost – istodobno ljekovita i otrovna, iscjeljujuća i toksična. U procesu kromatografije riječi otisnute na pločama postajale su vidljive tek kroz kemijsku reakciju, a zatim su se transformirale i nestajale, ostavljajući neponovljive i kratkotrajne tragove. Upravo u toj neuhvatljivosti i prolaznosti prepoznajem poveznicu s narativom izložbe: identitet, kao i slika na ploči, nikad nije fiksan, već je stalno u prijelazu, u procesu transformacije. Tako instalacija postaje metafora fluidnih identiteta i međuprostora u kojima ništa nije konačno, već uvijek u promjeni.

• Možemo li u svakodnevici prepoznati druge dature, tvari, ideje ili institucije koje nas istovremeno iscjeljuju i truju?

Naravno – od hrane i lijekova do religije i politike. Sve što nas gradi i štiti, istovremeno može i kontrolirati pa i uništavati. To je ta dvoznačnost koja me zanima: ništa nije čisto dobro ili loše, uvijek postoji ambivalencija.

• Vaša instalacija djeluje i kao ritual. Ona traži tišinu, sporost i osjetilnu prisutnost. Je li i svojevrsni odgovor na hiperprodukciju i instantnu potrošnju umjetnosti?

Ovaj tip rada može postojati samo u usporenom ritmu, jer je vrijeme upisano u samu njegovu metafiziku. Instalacija u paviljonu Botaničkog vrta ujedno se naslanja na ritam i rituale samog vrta, koji postaje svojevrsna uvertira u moj rad. Nemam problem s hiperprodukcijom i instant potrošnjom u drugim kontekstima, ali ovaj rad pripada mediju koji zahtijeva posve drugačiji ritam.

• Je li svaki vaš rad u konačnici eksperiment? Prihvaćate li neuspjeh ili nuspojave kao dio umjetničkog procesa?

Svaki rad počinje kao eksperiment, ali to nije pravilo koje sam sam sebi nametnuo – to je jednostavno način na koji se umjetnost stvara. Sve ostalo je proizvod dizajna. Neuspjeh i nuspojave dio su procesa jer upravo one otvaraju nova pitanja i značenja. Bez rizika i nesigurnosti nema istinskog umjetničkog istraživanja. Imao sam nekoliko radova koji su bili manje uspješni od drugih, ali uvijek je važno govoriti i o uvjetima rada, širem kontekstu, galerijskom timu, kustoskoj podršci. Mnogo je faktora koji moraju biti zadovoljeni da bi se reklo da je rad uspješan. Iskreno, mislim da ne postoji niti jedan umjetnik koji bi za sebe rekao da je njegov rad uspješan.

• U oba rada koristite biljke koje imaju dualnu prirodu. One su i otrovne i ljekovite. Što nam ta dvoznačnost govori o načinu na koji društvo definira ‘prirodno’?

Ta dvoznačnost pokazuje da „prirodno” nije nužno sigurno i da lijepo nije nužno dobro. Društvo često romantizira prirodu, no upravo u njoj leže najsnažniji otrovi. Prirodno i umjetno nisu suprotnosti, već međusobno protkani pojmovi.

• Postoji li emocionalna točka u vašem životu koja vas i dalje hrani kao umjetnika, kojoj se stalno vraćate, svjesno ili nesvjesno?

Hranim se samim sobom i svime što me okružuje, a pokreće me znatiželja. U ovim godinama ima sve manje nesvjesnog – nisam od onih koji rade vođeni isključivo nagonima, uvijek analiziram i promišljam.

Opće informacije o izložbama:

Izložba SKIN(S)CARE – između njege i nasilja pretvara svakodnevnu rutinu njege u kritičku platformu, gdje tijelo prestaje biti pasivni objekt uljepšavanja i postaje prostor otpora, umjetnosti i redefiniranja identiteta. U KONTEJNER-u možete razgledati do subote, 27. rujna. Radnim danom izložba je otvorena od ponedjeljak do petak: 16 – 20 sati te subotom od 11 do 15 sati. Ulaz je besplatan.

U Paviljonu unutar Botaničkog vrta PMF-a postavljena je izložba Nokturno, treća sekvenca iz ciklusa Tko je Elsa Fluid, to se zna, projekta Umjetničkoga paviljona. U ovom poetsko-eksperimentalnom postavu, Vujičić kroz opojne biljke, kemijske procese i efemerne materijale propituje identitet, ljepotu, prolaznost i granice osjetilnog. Izložba je otvorena za posjetitelje do ponedjeljka, 20. listopada.

Foto: Martina Movrić, Vanja Babić, Silvio Vujičić