Sarajevo Film Festival: Razgovarali smo sa Stefanom Boškovićem, redateljem filma Vidra
Svjetska premijera Vidre održana je na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, pred punom dvoranom u Narodnom pozorištu. Usred festivalskog adrenalina, premijera Vidre donijela je trenutak tišine i pomno usmjerene pažnje prema filmu koji će nam dugo ostati u sjećanju. Priča o mladima, o borbi za vlastiti glas i prostor, o našem regionu sa svim svojim manama i snagom – Vidra je remek-djelo scenarista Stefana Boškovića, redatelja Srđana Vuletića i producenta Ivana Đurovića.
U razgovoru za Journal, Bošković nam otkriva sve o procesu nastajanja filma, patrijarhatu koji se proteže kroz generacije i važnosti dobrih suradnika u maloj kinematografiji.
J _ 01 Vidra spada pod coming of age žanr, i to iz ugla tinejdžerke – za nijansu nježnije od tvojih dosadašnjih projekata. Kako je bilo pisati ženskog lika u sazrijevanju i pronalaženju sebe?
Nisam siguran da je ovo moja nježnija priča, možda je umjerenije izvedena pa to ostavlja dojam pojačane nježnosti. Tu je i dalje nerazvodnjeni patrijarhat protegnut kroz generacije. Od onog banalnog, tradicionalnog, do ovog koji se migolji kroz procjepe i djeluje vrlo perfidno, manipulativno. Tu je i rana seksualizacija, žensko tijelo koje se napada i koje postaje polje pritiska i konflikta. Tijelo koje muškarci žele dobiti, na ovaj ili onaj način, kroz zavođenje ili nasilje. Ali u Vidri patrijarhat nije samo usmjeren protiv žena. On je tiho i sistemski prisutan, i dječaci Balša i Luka su takođe proizvod tog istog sistema.
Uvijek imam nedoumica kod pisanja likova, jer mi oni predstavljaju točku iz koje se sve treba pokrenuti. Pogotovo sam imao nedoumica u pisanju tinejdžerke. To je doba ranjivosti koje sam davno napustio i morao sam se vratiti u to. Mnoga djeca su mi pomogla, da uopće uđem u generacijski portal. Iz puno razloga nisam ni uzimao perspektivu tinejdžerke, već je to bilo njezino putovanje kroz takav svijet kakvim ga vidim. Niti je ovo priča koji se bavi uzrocima.
J _ 02 Jesi li nailazio na izazove u samom procesu?
Jesam. Prije svega, ono što me najčešće opterećivalo bila je činjenica da tri muškarca rade film o tinejdžerki koji se bavi užasno osjetljivim fenomenima. Mislim na redatelja i producenta pored sebe. Također, nijednom nisam pomislio da zbog toga trebamo odustati. Kad kažem opterećenje, mislim na pojačanu osjetljivost pri pisanju i postavljanju situacija, jer uvijek postoji strah da se ne izazove pogrešan dojam.
Danas postoji veliko pitanje tko što smije pisati? Tko ima pravo tumačiti tuđe iskustvo i govoriti u ime drugoga? Pisanje više nije samo čin izražavanja, nego i čin odgovornosti. Već neko vrijeme ne postoje dominantni narativi i to je vrlo značajno, ali ne mislim da svi trebaju pisati samo ono što osobno jesu. Ne vjerujem u zabrane, ali vjerujem u odgovornost. Ne vjerujem da hetero ne smije pisati o queer temi i obrnuto, da žena ne smije pisati muške likove ili muškarac ženske, da se ne smije pisati o ratovima koje nismo preživjeli. Tom logikom ne bih mogao pisati serijskog ubojicu, ili uopće ubojicu, ako sam sam ne počinim ubojstvo. Mislim da je stvar u tome da više ne smijemo dopustiti da se olako piše o bilo čemu i bilo kome, iz onog ugla nadmoći i pretpostavke da sve znamo.
J _ 03 Jedan od motiva u filmu je upravo tema samopouzdanja – da progovoriš, da budeš to što jesi i ne zazireš od sebe i one oko sebe. Je li postojao proces istraživanja za ovaj film, prije nego što si se upustio u pisanje? I kako je taj proces izgledao?
Prvo sam imao ideju o toj priči, pa je prošla nekoliko transformacija prije nego što sam je počeo zapisivati. Tek kad sam postavio osnovnu strukturu i znao kraj, mogao sam krenuti dalje. Imao sam mnogo konzultacija, mnogo razgovora s djecom tog uzrasta. Imao sam stotine pitanja, dobivao stotine odgovora, da bi se na kraju sve iskristaliziralo u priču o tinejdžerki koja nije ni nadarena ni posebna, već je samo jedna obična, ranjiva djevojka u kritičnom i krhkom trenutku.
J _ 04 Izvan premijere koja slijedi u Sarajevu, Vidra je već prepoznat film na drugim festivalima. Koliko je važno imati ovakav film kao dio crnogorske, i regionalne, kinematografske scene?
U malim kinematografijama svaki film je puno više od samog proizvoda. Vidrom smo privukli pažnju festivala i marketa još dok je projekt bio u razvoju. Ali na kraju to ništa neće značiti ako film ne ispuni svoj potencijal i ne nadmaši ga. Važno je da su ti najbliži suradnici ujedno i vrlo bliski, ne samo poslovno. Mora se izgraditi krug povjerenja. Sa Srđanom Vuletićem sam postigao tu vrstu suradnje i to je bio veoma dug i značajan proces za mene. Ono što mislim da je možda i važnije jest uloga produkcije u malim kinematografijama. Odnosno, od produkcije ovisi do koje razine možeš ići u realizaciji svojih ideja.
U Vidri (što je rijetkost) nije postojala cenzura niti traženje alternativnih rješenja. Realizirali smo projekt onako kako smo ga planirali i to je velika stvar, kada imaš povjerenje u produkciju. S producentom Ivanom Đurovićem već sam surađivao mnogo puta i imamo još dva projekta u najavi, tako da sam znao da imam čvrst oslonac.
J _ 05 Radili ste s mladim glumcima koji upravo tumače likove svojih godina u Vidri – kako je izgledala ta suradnja i na koji si način njima prenio suštinu filma?
Zajedno smo ih birali na kastingu, ali Srđan je radio s njima nakon toga, sve do samog snimanja. Moram reći da je napravio možda i najvažniju stvar za ovaj film. Tinejdžere je iz nulte točke doveo do takve glumačke razine da je to postalo najveća snaga ovog filma. Sve zasluge pripadaju samo njemu.
