Fotografije koje bude osjećaj nostalgije: Kroz objektiv Ivone Bezmalinović putujemo u Split

Kad dođe ljeto, mnogi razmišljaju kamo pobjeći na nekoliko dana mira, uživancije na suncu i kupanju u moru. Hrvatska je puna lijepih destinacija, ali Split je uvijek dobra ideja. Grad koji spaja ritam svakodnevice s mediteranskom atmosferom, bogatom poviješću i jednostavnim trenucima koji ostaju u pamćenju. Tu ljepotu, ali i onu manje vidljivu, svakodnevnu i iskrenu, već godinama bilježi splitska fotografkinja Ivona Bezmalinović.

Ivona se fotografijom bavi od mladih dana, još od trenutaka kad je listala kutije pune polaroida koje je snimao njezin tata. Kroz godine, aparat joj je postao alat za bilježenje ljudi, uspomena, ulica i emocija – prvo iz hobija, a zatim i profesionalno. Nakon više od desetljeća rada u nautičkom sektoru, odlučila je napraviti zaokret i posvetiti se onome što ju istinski ispunjava.

Split kroz objektiv

Danas djeluje pod imenom bezminica, kroz projekt Sentimenti, a njezin rad prati život Splita s autentičnim osjećajem za trenutak, bilo da se radi o jutarnjoj šetnji rivom, slici iz kvartovske ulice ili sceni s tržnice. Ova zaljubljenica u more, Mediteran, kavu, tamnu čokoladu, crno vino i glazbu/ples s nama je podijelila nekoliko emotivnih i nostalgičnih fotografija. Ovoga puta kroz objektiv Ivone Bezmalinović putujemo do Splita.

• Možeš li nam ispričati kako je započela tvoja ljubav prema fotografiji i kada si osjetila da se želiš time ozbiljno baviti?

Pa, fotografijom se bavim cijeli život, od rane mladosti gledajući, kopirajući tatu. Prevrćući kutije pune polaroida s kojima je moj tata zabilježio odrastanje mog brata i mene, nekako sam znala da ću nastojati napuniti svoje ladice i kutije uspomenama. Samo da se zna, imam slike svih svojih i simpatija svojih prijateljica u albumu – SIMPATIJE (smijeh). Ako se netko poželi prisjetit kako je izgledao s cca 16-17g. Isto tako, sva naša ekipna putovanja, izlete, izlaske, modne promašaje, pa nakon tog majčinstva, naša djeca, život. Fotografija kao posao, tj. ozbiljnije bavljenje je došlo puno, puno godina nakon. Nakon završenog fakulteta (managment nautičkog turizma), a kao ljubitelj mora i brodova, nekako je prirodno bilo da sam dala 15 g. svog života i rada u nautičkog marini.

Kad sam osjetila da se želim sama okušati produkcijom evenata i fotografiji te krenuti dalje, jer jednostavno vrijeme brzo prolazi i ako se ne pokrenem, nikad neću znati gdje bi me taj put mogao odvesti, odlučila sam dignut sidro i pokušati. Kako kažu, pokušaš pa “sama pala, sama se ubila”. I evo me danas tu sretna i ispunjena, upoznajem divne ljude kroz fotografiju i produkciju jer sam slušala isključivo sebe (sad bih tu stavila video Snoop Dogga – I wanna thank me, da mogu hahaha ). Znam da zvuči kao floskula, ali stvarno uživam u “poslu” fotografiranja jer mi daje mogućnost zamrznuti, zaustaviti emocije dana/događanja koje će biti važne i bitne nekim novim generacijama ili za 20 g. kad ih netko pogleda. I to mi hrani dušu. Da vas netko odabere da to baš vi napravite za njega, morate se osjećati posebno.

• Zašto si odabrala pseudonim Bezminica i koja je priča iza njega?

Imam minica, iako s godinama sve manje, pa nekako ta Bez-minica počinje imati smisao (smijeh). Da se nadovežem na prvo pitanje, dok je profil još bio zaključan bio je ivona i Ibezma (Bezmalinovic je jako dugo). Kad sam ga otvorila i počela više objavljivati, kao manager marine nisam htjela da kad mi netko stavi ime u tražilicu za kontakt i sl. da prvo izađe moj profil na Instagramu sa svim privatnim fotografijama. Prije godinu-dvije sam dodala Ivona tako da su do tad samo moji najbliži znali kako se zovem. Za neke sam još Bezminica. A Bezma je nadimak mog muža, Bezminica je ženski Bezma (smijeh). Budući da mi je ime firme Sentimenti, htjela sam promijeniti ime profila, ali Bezminica je pustila korijenje i tako je ostalo. Iskreno, nisam pridavala previše pažnje imenu profila. Trebalo je biti privremeno dok ne smislim nešto dobro. Očito mi je dugo trebalo.

• Tvoje fotografije prenose snažan osjećaj nostalgije i ljubavi prema starom Splitu. Kako biraš kadrove i što za tebe ovaj grad predstavlja?

Kadrovi biraju mene. Ja samo promatram i dokumentiram njegov ritam, meni jako poznat. Odrasla sam na njegovim ulicama, nekako spontano i lako mi se ti kadrovi sami nameću jer ih jako dobro znam i osjećam. Volim uspomene starog Splita. Sigurno ga više neće biti kao takvog i zato mi je poseban gušt dokumentirat te fragmente koji su još tu prije nego nestanu. To je ona ista privilegija od odgovora na početku intervjua (zamrznuti/ zaustaviti/ zapisati nešto fotografijom). Split je moja ljubav. Ne prođe dan da nisam zahvalna (hvala mama!) što sam se od svih mjesta na svijetu baš tu rodila, sa svakom šetnjom uz more, zalaskom, spontanim druženjem s prijateljima, sa svakom kavom, smijehom…. Da se razumijemo, daleko je od savršenog. Ima tisuću mana i problema, ali je moj. Jako puno sam putovala tijekom života, nagledala se divnih lokacija, ali sam se samo na dva mjesta osjećala kao da sam doma. Prvo je Split (to znam zašto) i Komiža (to ću valjda saznati za života – hahaha).

• Koji ti je omiljeni gradski motiv kojem se uvijek vraćaš?

Rana jutra uz more, stariji ljudi, tiramoli, roba na vjetru, ptice u letu, puno tog što nosi sentiment…

• Pratimo tvoj rad i poznato nam je da uspješno uspijevaš „uhvatiti dušu grada“. Možeš li s nama podijeliti 3 lokacije u Splitu koje najviše voliš fotografirati i zašto baš njih?

Hvala vam. Više od lokacija imam vrijeme kad volim hvatati dušu grada, pogotovo ako je to u ljetne dane. To su rana jutra, nisam spavalica pa ih iskoristim za mirnu šetnju gradom s fotoaparatom u torbi. Volim pazar/ tržnicu i ribarnicu (šarmantni mladići od +60 g s komplimentima koje sigurno nikad niste čuli), gospođe koje su sredila za u spizu (kupnju), ljudi na balkonima koji vješaju robu, Bačvice, ekipa na kartama, picigin, volim Split3 i Tolstojevu ulicu…

• Koje ti je omiljeno mjesto u gradu i zašto? Za one koji još nisu posjetili Split, što bi im svakako preporučila da vide?

Moje omiljeno mjesto je Meštrovićeva galerija, zato što jako volim njegov lik, djelo i njegovu kuću (smijeh). Onima koji nikad nisu bili u Splitu, savjetovala bih da se popnu na zvonik Sv. Duje (ako se ne boje visine). Svakako bih preporučila da prošećete ulicama Varoša, otiđete ranije ujutro na tržnicu – i degustirate rakiju, zaigrate picigin na Baćama, otiđete na Sustipan (gledati skokove ili se okušati sami), protrljajte palac Grguru, zaželite želju i produžite na koktele. Za one koji su više za umjetnost i povijest (muzeji, galerije, Jupiterov hram…) ili mi se javite na mail pa vam pošaljem označenu mapu (smijeh).

• Koji je tvoj omiljeni splitski kafić ili bar za koktele? A kamo najradije ideš kad ti treba mir ili inspiracija?

KAVA2 za kavu, njihov blend pijem i doma (veliki sam kavopija), a kokteli Sistema bar i Strings. U gradu za opuštanje uzmem kavu za van iz Kave i produžim na klupicu na rivi u 8 h ujutro, gledam u more, slušam stariju gospodu koja na svoj šarmantan način raspravljaju o političkoj situaciji u državi, prošećem do parka Zvončac. Za mir odem na otok i zaronim (podmorje je moj mir, moja inspiracija, ta savršena tišina).

• Postoji li neko posebno splitsko mjesto ili trenutak koji ti je ostao urezan u pamćenje tijekom fotografiranja, a kojeg nema više ili je drastično promijenjen?

Žao mi je što tiramola ima sve manje i manje jer su oni spajali susjede, krasili ulice. To je nosilo takav šarm (bar meni). Kao što se Napulj još uvijek diči s njima. Kod nas sad s povećanjem broja apartmana i sušilica ti konopi za sušenje pomalo nestaju ili ostaju samo kao instalacija za turiste.

• Koje plaže u Splitu ili okolici bi preporučila nekome tko traži nešto manje turistički, a autentično i lijepo?

Pa, realno, u sezoni toga nema u gradu. Možete otići na Marjan i pronaći svoju stijenu na zapadnoj strani da niste u gužvi gradskih plaža ili jednostavno ako možete, dođite u pred ili post sezoni i uživajte.

• Otkrij nam jedan skriveni biser koji zaslužuje više pažnje?

Stara Salona u Solinu, nadomak Splita, Split3 za ljubitelje arhitekture i izgubiti se u uličicama Varoša.

Foto: Ivona Bezmalinović