Iskreno, bez obrade: Jernej Jelen ispred svog je objektiva okupio naše poznate glumce

U svijetu kojim dominiraju savršenstvo, maske i iskonstruirani prikazi, fotografski projekt Sjena lika traga za suprotnim, za tihom, iskrenom i duboko ljudskom ljepotom koja ne traži pažnju, koja nije besprijekorna, već stvarna. Projekt zalazi u unutarnji svijet glumica i glumaca koji pred kameru staju ogoljeni, bez šminke, bez stilizacije i ovoga puta bez uloge. Iza njega stoji Jernej Jelen, slovenski fotograf te diplomirani stručnjak za vizualne komunikacije i marketing.

Izložba Sjena lika trenutno gostuje u Puli, gdje je u Kinu Valli postavljena u sklopu ovogodišnjeg 72. Pula Film festivala. Detalji njegovog ovogodišnjeg izdanja dostupni su i na linku.

• Što te potaknulo na stvaranje projekta Sjena lika? Postoji li osobni trenutak ili iskustvo koje te inspiriralo? Kako si se odlučio na ovo ime?

Nakon projekata Ljepota iznutra, Alfa i Učimo znanja i vještine u politici, koji su bili posvećeni glumicama i glumcima slovenskog kazališta, te posljednjeg slovenskim političarkama, jako sam želio stvoriti isti projekt s glumicama i glumcima iz Hrvatske. Želio sam ih prikazati drugačije nego što ih publika vidi u kazalištu ili pred TV ekranom – ne kao likove u predstavama ili serijama, već kao ljude. I time sam htio izraziti zahvalnost glumicama i glumcima koji svojim radom obogaćuju prostor u kojem živimo (u mom slučaju to su serije i predstave).

Svi portreti su bez retuširanja, bez uljepšavanja i napravljeni s prirodnim svjetlom u prekrasnoj Galeriji Kranjčar, gdje mi je vlasnica, gospođa Elvira, priskočila u pomoć. Iako je serija identična mojim prethodnim izložbama, razlikuje se po atmosferi i pristupu. Ovaj put sam uhvatio te trenutke između – kada se osoba opusti i jednostavno jest. Trenutke kada dođe sjena, a iza nje – istina. To je prostor između svjetla i tame. Između mene i njih. U svijetu savršenih slika tražim autentičnost. Proveo sam puno vremena u kazalištu. I tamo sam prvi put osjetio da postoji mjesto za tišinu, za promatranje, za one koji ne govore najglasnije, ali znaju osjećati dublje. Kazalište me naučilo vidjeti. I biti.

Ime je odabrano svjesno. Lik je slika koju svi vidimo kada gledamo osobu. Ali sjena je nešto skriveno, nevidljivi pratitelj. I u toj sjeni skriva se istina. Mogao bih reći da sam otkrivao što ostaje kada se svjetla pozornice ugase i uloga nestane. Tada se pojavljuje sjena, koja je ranjiva, a iza nje osoba.

• Ovo je tvoja treća izložba iz serije o glumi. Zašto baš glumice i glumci? Što te privuklo upravo njima kao subjektima portreta?

Ovo je moja treća izložba posvećena kazalištu. I nije slučajno da su glumice i glumci u središtu. Divim im se od djetinjstva. U predstavama se svaki put iznova otvaraju – svojim glasom, svojom ranjivošću i svojim tijelima. I to je samo da bi čovjeka oživjelo. I to mi je tako lijepo. Zanimaju me kao ljudi koji svakodnevno stupaju na pozornicu ili u epizodu serije i glume sve što je između stvarnosti i fikcije.

Dok fotografiram, tražim prisutnost koja ostaje kada sve utihne. I u tim trenucima ponekad pronađem nešto vrlo rijetko: biti upravo ono što jesi. A glumice i glumci jer sam i sam jednom pronašao taj prostor u kazalištu. Tu sam prvi put osjetio da sam saslušan. Da je ono što nosim u sebi dovoljno. Kazalište me nije naučilo kako gledati druge – naučilo me kako vidjeti sebe.

• Kako je izgledao tvoj proces rada s glumcima i glumicama? Kako si uspio stvoriti prostor u kojem su se mogli potpuno otvoriti?

Svako fotografiranje bio je susret. Ne samo portretno snimanje, već susret s nekim koga pokušavam slušati. Koga gledam kako bih osobu vidjela onakvu kakva jest u tom trenutku. Uvijek sam htio da se opuste, da osjete da ne moraju ništa dokazivati. S nekima od njih smo razgovarali, s drugima smo šutjeli. A onda sam čekao trenutak. Kada se nešto promijeni na njihovom licu i očima.

Cijelo vrijeme sam znao da ih ne smijem razotkriti, da moram sačuvati njihovu istinu. Da sam tu kao osoba koja razumije kako je biti na granici između sjene i figure. Između nevidljivog i vidljivog. Svaki portret je dragocjen jer je trenutak povjerenja. Jer portret, ako je iskren, nije samo fotografija jednog, već dvoje. Uključujući i mene. I ono što me svaki put stvarno impresionira jest koliko vjeruju fotografiranju. Ne samo objektivu, već i meni, koja stojim iza njega.

• Zašto si se odlučio za crno-bijelu fotografiju? Kako ta odluka utječe na emociju koju želiš prenijeti?

Nisam odabrao crno-bijelu fotografiju samo zato što bi bila vizualno zanimljiva, već zato što je iskrena. Jer kada uklonite boju, uklanjate i dodatni sloj. Pogled ide dublje. Do osobe, do izraza i do tišine. Boje su uvijek te koje prve progovore. Crno-bijela fotografija pušta portret da govori. Tako da kada pogledamo fotografiju osjetimo napetost, mir, ponos, što god. A ova vrsta fotografije nam također omogućuje da uklonimo sve što nije potrebno.

• Koliko je važno za tebe da fotografije ostanu neretuširane? Jesi li ikada bio u iskušenju “popraviti” nešto?

Za mene je neretuširanje najvažnija stvar. U ovom projektu to je nužnost. Da lica budu točno onakva kakva su bila u trenutku kada je fotografija snimljena. Time se ne opirem tehnici, već iskazujem poštovanje osobi koja je ispred mog objektiva. Licu, pogledu, umoru, ponosu, nemiru, miru, borama, ožiljcima. Sve je to priča o fotografiji, koju ne želim ni na koji način mijenjati. U modnim i komercijalnim projektima koristim manipulaciju, ali u granicama normalnosti. Nikada ne brišem autentičnost.

• Glumci ovdje ne glume, oni postoje. Iz tvog iskustva, koliko je njima bilo izazovno naći se pred tvojom kamerom?

Ne glume. I upravo je zato ovaj proces bio toliko poseban. A za neke je bio i teži. Cijeli su život navikli biti lik, ulaziti u priču i igrati emocije koje nisu nužno njihove. Svako fotografiranje počinjalo je povjerljivim predstavljanjem, gdje su pričali o životu, ulogama, prekrasnom vremenu. Svemu što nema veze s fotografijom.

I tako se stvorio prostor u kojem su dobili osjećaj da su negdje gdje ne moraju ništa dati. Dopustili su si da se pokažu. Smatram čašću što je u sva tri projekta gotovo 100 glumica i glumaca stalo pred objektiv i povjerovalo objektivu i meni. Što su mi dopustili da uđem u prostor gdje su s drugima, onima koji su im bliski. I s trenutkom kada sam pritisnuo okidač, znao sam. To je to, uhvatio sam nešto što nije bila samo fotografija. Već je to bila stvarnost, nešto što je bilo autentično.

• Kad pogledaš sve portrete zajedno, što vidiš? Postoji li nit koja ih sve veže?

Kad gledam sve slike zajedno, ne vidim ih kao niz, već kao mozaik ljudi koji su slični jedni drugima, ali toliko različiti – u izrazu i u trenutku. Vidim ih kao ljude koji su mi dopustili da ih vidim i osjetim. I kad ih gledam zajedno, osjećam vezu. Ono što povezuje sve te ljude jest to što su mi pokazali svoju ranjivost, povjerili mi tišinu i sjenu. A ja sam ih jednostavno pratio u tom trenutku.

Portreti su vrlo osobni – jer su dio mene, koji godinama traži gdje je njegovo mjesto. Gdje je samo biti dovoljno. I kad stanem pred njih, osjećam da sam to mjesto pronašao s njima. U stvarnosti kojoj ne treba ništa više od onoga što jest.

• Što ovu izložbu izdvaja od prethodnih? Planiraš li i njezin nastavak?

Ova izložba razlikuje se od prethodnih po svojoj tišini i pristupu. Dok su Ljepota iznutra, Alfa i Učimo znanja i vještine u politici bili više usmjereni na moć, ekspresivnost i simboliku, Sjena lika je puno smirenija. U biti je nastavak projekta YUnaci, koji nikada nije realiziran zbog financijskih ograničenja. Želio sam stvoriti seriju portreta pod nazivom YUnaci – igru riječi između YU kao Jugoslavije i heroja kao heroja. Glumice i glumci iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Već sam bio u pregovorima i čak 60 glumica i glumaca potvrdilo je svoje sudjelovanje – Milena Vasić, Sloboda i Dragana Mićalović, Nataša Ninković, Ivan Kirinčić, Dubravka Drakić, Kristina i Mišo Obradović, Petar Burić, Emir Ćatović i drugi.

Još uvijek me zanima svijet kazališta. Svaka izložba dio je putovanja kroz koje otkrivam nove strane. I vjerujem da će Sjena lika imati svoj nastavak. Stoga s uzbuđenjem iščekujem i jedva čekam vidjeti što će donijeti sljedeća priča.

Foto: Jernej Jelen