On je Kristian Kožul, buntovnik je s razlogom i jedan od najistaknutijih suvremenih umjetnika. Razgovarali smo

Jesmo li svi mi čudovišta tuđe stvarnosti? Dok u vlastitim narativima često figuriramo kao heroji , oni dostojanstveni, elegantni, poželjni, u tuđim očima nerijetko postajemo iskrivljeni odraz njihovih strahova, predrasuda i nelagoda. Upravo se tim nelagodama, pukotinama identiteta i društvenim maskama bavi suvremeni umjetnik koji svoju najnoviju izložbu ne opisuje kao bunt, već kao emancipaciju zaigranosti. On je Kristian Kožul, a spomenute tematike obrađuje u izložbi Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.) na samostalnoj izložbi priređenoj u zagrebačkoj galeriji Trotoar.

U razgovoru koji se kreće između ironije i ozbiljnosti, filozofske refleksije i umjetničkog manifesta, dotaknuli smo se i ikonografije moći, banalnosti konzumerizma, uloge umjetnosti u doba vizualne preopterećenosti i kratke pažnje te toga može li kritika sustava opstati unutar samog sustava. No za početak slijedi odgovor na pitanje koje postavljamo u prvoj rečenici teksta.

• Jesmo li svi mi, na neki način, čudovišta vlastite stvarnosti?

Mislim da bi bilo točnije reći da smo svi mi čudovišta tuđe stvarnosti. U našoj preferiranoj stvarnosti obično smo hrabri heroji, idealni partneri, roditelji iz snova i barem 20 kila mršaviji. Elegantne pojave neprikosnovenog stila... Stoga rijetko želimo vidjeti sebe u stvarnom svjetlu, a kamoli prigrliti monstruoznu nakazu koja vreba u našim mračnijim mislima. Ali čini se da smo u posljednje vrijeme sve više spremni demonizirati neistomišljenika, oponenta, onog drugog. Svesti ga na sukus vlastitih strahova, uskratiti mu elementarnu ljudskost i kolektivno se prepustiti adolescentskim izljevima mržnje.

• Bavite se ikonografijom moći, sigurnosti, luksuza, što po vama danas djeluje kao najmoćniji simbol kontrole u našem društvu?

Uzevši u obzir našu religijsku predanost svakoj formi materijalnog hedonizma, čini mi se da je kontrola nepotrebna. Ako podredimo sve šarenilu, učinit ćemo sve da šarenilo nikad ne blijedi. Naše iskreno djetinje oduševljenje i opsesija simbolima prosperiteta i obilja pretvara nas u izuzetno predvidljiva bića. A predvidljiva bića ne zahtijevaju pretjeranu količinu kontrole, ona  trebaju samo nagovještaj novog, zanimljivog, šarenog.

• Ima li suvremena umjetnost još uvijek moć potaknuti promjenu? Ili je komercijalna nota prevladala?

Ne vjerujem da je umjetnost sama ikad mogla potaknuti promjenu. Ona je sigurno kroz povijest bila jaki čimbenik društvenih promjena, ali uvijek kao integralni dio konkretnog svjetonazora. Medij koji je komunicirao, učvršćivao i ponavljao poželjne vrijednosti. Sublimirao sveobuhvatnu ideologiju u prizor, vizualni manifest. Nije li onda komercijalna komponenta, tržišni aspekt umjetnosti kao nečeg što možemo posjedovati, dakle komunicirati socijalni status kroz čin posjedovanja – upravo najiskrenija refleksija našeg trenutačnog sustava vrijednosti?

• S druge strane, ima li estetika danas preveliku moć u načinu na koji promatramo umjetnost? Postajemo li žrtve vizualnog spektakla i kad je kritički sadržaj prisutan?

Umjetnost uvijek pokušava zaokupiti pažnju promatrača. Čini se da to postaje sve veći izazov u vrijeme kada smo izloženi zaglušujućoj količini sadržaja. Iako većina tog sadržaja služi isključivo održavanju zatupljujućeg neprekinutog bombardiranja naših podražaja, mi postajemo kalibrirani na zasljepljujuće i neprekinut niz informacija kojima smo izloženi – pretvarajući samoću i tišinu u mjesto užasa i nesigurnosti. Umjetnost zahtijeva pažnju i prijemljivost, a u situaciji u kojoj je promatračev pogled nesposoban zadržati se dovoljno dugo da primijeti što gleda, ona će zapravo ostati netaknuta. Naravno, to je opservacija moje generacije.

Vjerujem da će mlađe generacije umjetnika iznaći strategije za uspješno komuniciranje svoje umjetnosti s publikom. Hoće li to biti segmentacija prezentacije, svojevrsna ludička, repetitivna partikularizacija koja će se uspješnije boriti s ostatkom medijskog sadržaja ili zavodljiva involviranost promatrača uistinu nije ni bitno. Svaka generacija iznađenje vlastiti mehanizam komuniciranja.

• Je li ova vaša izložba svojevrstan bunt? Spominjali ste kako se birokracija uvukla u umjetnički izraz… Jeste li vi “Matija Gubec”?

Ha! Možda prije emancipacija zaigranosti. Je li to bunt? Da li kroz fantastično možemo komunicirati vrlo elementarne ljudske slabosti, možda i uzaludnost naših ambicija? Prepričati cikličku prirodu patnje u našem ljudskom iskustvu kroz alegorijski pejzaž? Prikazati koliziju velikih ambicija i malih mogućnosti, predstavljajući životopis malih naroda kroz formiranje grandioznih mitova nastalih na tragičnim temeljima…

U svakom slučaju ne sviđa mi se ideja da me raščetvore. Krunjenje užarenom krunom nalazim odbojnim, a pogotovo zazirem od višesatnog mučenja koje bi tome prethodilo. Znam da je uvriježeno mišljenje da umjetnici trebaju patiti dok stvaraju, ali ovo je ipak pretjerano… Možda Petrica? Njegova uloga u našoj društvenoj satiri mi je prihvatljivija. Osim toga nije li divno da smo na Dolcu podigli spomenik imaginarnom liku? Možda bismo trebali češće podizati spomenike tvorevinama naše imaginacije. 

• Osjećate li ponekad nelagodu zbog vlastite pozicije umjetnika, kao onoga koji kritizira sustav, a istovremeno u njemu djeluje i iz njega živi? Ili neki drugi osjećaj prevladava?

Osjećam nelagodu često… Ali nikad zbog svoje pozicije umjetnika. Kritičnost prema sustavu u kojem živimo ili bolje reći koji živimo, naivno je postavljati u polarizirani kontekst apsoluta. Imperativ da moramo prihvatiti određeni svjetonazor u potpunosti ili ga uopće ne prihvaćamo, mantra je svakog ograničenog zelota. Suludo je gledati kritiku kao negativan proces. Upravo ona daje prostor osnaženja kvalitetnog unutar određenog svjetonazora, otvara prostor dijaloga. Evolucije.

Dapače nije li dužnost svakog pojedinca, uključujući i umjetnike, propitivanje sustava u kojem živimo? Ako ne smijemo biti kritični prema sustavu u kojem živimo, ako se propitivanje naših vrijednosti završava društvenim suicidom i stavlja nas u prisilnu poziciju isključivosti – tragično smo izgubili svaku slobodu za koju su se generacije prije nas izborile. Mislim da je nemoguće biti dio bilo kojeg društvenog konstrukta i ne biti kritičan prema određenim aspektima istog. Umjetnik nema nikakvu mesijansku ulogu, poslanje koje bi ga pozicioniralo izvan društva u kojem živi. Dapače, tankoćutnost umjetničkog djelovanja proizlazi iz razumijevanja naše ljudskosti, življenja prožetog našim zajedničkim slabostima.

• Koliko intuicija, a koliko promišljanja stoji iza vaših radova?

Mislim da je to dvoje nerazdvojivo. Izmjeničnost intuicije i promišljanja je zapravo konstantna kroz cijeli proces stvaranja. Teško bi mi bilo reći da je ijedan od ta dva elementa dominantan u nekom specifičnom trenutku. Čak i u finalizaciji rada, kada formiram postav, kada se promišlja komunikacija pojedinačnih radova u kontekstu cjeline izložbe, još uvijek pojedine odluke dolaze nesmotreno. Možda bi bilo najiskrenije reći da je intuicija zadužena za odvažnost, lakomislenost i neustrašivost, a promišljanje otklanja njene posljedične katastrofe!

• Dotakli smo se u razgovoru studija povijesti umjetnosti. Danas je i vaš rad tema predavanja. Kakav je vaš odnos prema tumačenju vlastitih djela? Volite li da gledatelji/promatrači znaju vašu namjeru ili im ostavljate slobodu interpretacije?

Nemoguće je zatvoriti vrata slobodnoj interpretaciji ako ne želimo stvoriti didaktični opus namijenjen učvršćivanju rigidnog sustava vrijednosti/ svjetonazora… Pretpostavimo da je oboje moguće. Da gledatelj zna moje namjere, a u isto vrijeme slobodno interpretira rad na sebi svojstven način? Uostalom svatko od nas pristupa umjetničkom djelu opterećen vlastitim nasljeđem, obogaćen vlastitim iskustvom. Svatko je prošao različit formativni put ličnosti do trenutka kad pristupa umjetničkom djelu, i očekivati univerzalno razumijevanje referentne simbolike pomalo je… Dosadno?

• Smatrate li uopće da postoji “ispravno” ili “pogrešno” tumačenje vaših djela?

Nekada bih rekao da ne postoji, da je apsolutna sloboda interpretacije najzanimljiviji trenutak sagledavanja umjetničkog djela. Da je upravo taj trenutak početak našeg intimnog odnosa s umjetničkim djelom. Sloboda vjerovanja da smo otkrili nešto samo za sebe, protumačili nešto samo nama potrebno, da dijelimo nekakav romantični, tajni odnos s umjetničkim djelom, koje možda ni sam autor nije predvidio.

Ali otvarajući toliko slobode interpretaciji, pogotovo s radovima koji, izbjegavajući doslovnost, mogu imati ambivalentna značenja, lako je otvoriti vrata malicioznoj interpretaciji. Sve češće pribjegavam deskriptivnim naslovima, koji bi trebali poslužiti kao ulazna točka u interpretaciju rada… Ali što ako netko promijeni naslove?

• U svom radu skloni ste eksperimentiranju s materijalima. Koliko vam je važna fizička taktilnost materijala u odnosu na samu ideju?

Svi materijali imaju svoje značenje. Ono može biti pridano kroz društveno edukacijski kontekst. Poput keramike, koju se gleda kao materijal pučke forme izražaja. Manje vrijednom od recimo kamena i bronce, preferiranih materijala visoke akademske umjetnosti. Ali ona ovdje čini samo temeljni segment na koji se nadovezuju nađeni materijali, poput konopa, razbijenih boca i čepova, pokladnih zvončića. Svi oni zajedno komponiraju grotesknu “popevku”, bezbrižnu i zaigranu tragediju.

• U kojoj mjeri materijal diktira konačni oblik rada, a u kojoj vaša ideja određuje koji će se materijal koristiti?

Ideja rada diktira odabir materijala, on mora biti integralni dio gramatike. Ali kada se rad stvara, svaki materijal na neki način diktira svoju primjenu, određuje način na koji se može primijeniti, kao se može pokazati u međusobnim odnosima. Na neki način materijali preuzimaju formiranje rada, prisiljavaju rješenja koja im odgovaraju ne zazirući od vlastite želje da stvore ljepotu.

• Postoji li već neka nova tema koja vas preokupira ovih dana, a koju biste voljeli obraditi u svojim novim radovima?

Apsolutno ne – potpuno sam predan buni! Doduše razvijam vrlo ispunjavajuću opsesiju naivnim slikarstvom…

• Za kraj, što biste voljeli da o vama piše u onim knjigama iz povijesti umjetnosti?

He was born with a gift of laughter and a sense that the world was mad. 

(Rođen je s darom smijeha i osjećajem da je svijet lud.)

Izložbu Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.) moguće je razgledati do 6. rujna, no uzmite u obzir kako je ljetna pauza galerije planirana od 18. srpnja do 20. kolovoza. A svakako u planere dodajte i 2. rujna u 19 sati, kada nas čeka novo izdanje Trotoar Talks koji će voditi Luja Šimunović i Klara Petrović iz kolektiva KUĆĆA, ujedno i autorice teksta o izložbi.

Foto: Marko Lopac