Daria Lorenci Flatz kreirala je mjesto za koje želi da bude sretna stanica djetinstva: Priča o uspjehu 4SOBE

I dok sobe koje zamislimo u izvornom značenju te riječi grade cigle, ove su izrasle iz osobne strasti i roditeljske ljubavi te prerasle u malu oazu kreativnosti, slobode i zajedništva. Nastale iz želje da se djeci (i odraslima) omogući prostor za izražavanje, istraživanje i igru, 4SOBE su danas relevantan centar kulture koji okuplja više od 350 polaznika te brojne mlade umjetnike. Kroz dramske, plesne i likovne radionice, ondje se ne stvara samo umjetnost već se i njeguje samopouzdanje, razvijaju emocije i ostvaruju uspomene koje djeca pamte cijeli život.

Pokretačka snaga iza ovog projekta je poznata glumica Daria Lorenci Flatz, s kojom smo u njihovom prostoru u jednoj od najpoznatijih zagrebačkih ulica, onom Nad Lipom, razgovarali o počecima ovog projekta, izazovima rada u kulturi, važnosti umjetnosti za djecu i mladima, ali i o slobodi, strasti i radosti koje su u srži svega što 4SOBE predstavljaju.

• Prije pet godina 4SOBE su dobile vlastiti prostor. Na što ste posebno ponosni vezano uz poslovne uspjehe u tom periodu?

Naša udruga postoji 14 godina, u prvi smo prostor ušli prije pet godina, a prošle godine i u drugi. Pritom smo i u najmu u tri prostora. Počela sam raditi prije desetak godina s tridesetero djece, tako sam startala. Danas imamo 350 polaznika. Otvaranjem našeg prvog prostora je ta brojka počela naglo rasti, na to sam najviše ponosna. Jer se iz nečeg što sam počeka raditi na porodiljnom, tako usput, pretvorilo u pravu silu i organizaciju, jedan relevantni centar umjetnosti za djecu. Mislim da tako doprinosimo zajednici i stvaramo oazu ljepote, radosti, kreacije za djecu i mlade, ali i odrasle. Naša obiteljska oaza jer i moja su djeca višegodišnji polaznici, moji prijatelji, moji dragi ljudi…

Oaza je to i za mnoge mlade umjetnike, njih trenutačno 24 koji djeluju u ulozi voditelja te to smatram platformom i centrom, gdje se kroz umjetnost ljudi mogu okupiti, izraziti, istraživati svoje ideje, zaraditi neki novac. To nije neki veliki novac, nitko od nas tamo nije zbog novca.

Mislim da je odgovor iza toga rasta to što puno dajemo. To je kao roditeljstvo, kad ste roditelj puno dajete, trošite se, sto puta se zapitate kako nešto može biti ovako teško, a onda s druge strane imate puno više energije, osnaženi ste. U jednom trenutku ste očajni, u drugom trenutku ste sretni do zvijezda i nazad. To je jedna manifestacija života koja vas puni i rasteže u svim smjerovima, to je bogatstvo. To je zapravo platforma za duhovno bogatstvo. Na to sam ponosna.

• Kako bi opisali filozofiju rada u 4SOBE? Koje emocije vežete uz ovaj projekt?

Strast, osjećam strast prema tome. Nema tu baš nekog pametnog odgovora. To je na neki način izabralo mene. Započela sam raditi na tome za svog kolegu, kao dramski voditelj i to je naprosto krenulo – nosilo me i nosi me dalje. Imam neviđenu strast prema novim projektima. Ima sličnih programa, prostora i studija, ali mislim da smo mi jedini koji obuhvaćaju širok dijapazon umjetnosti. U našem studiju rade umjetnici koji djeluju profesionalno te mislim da smo po tome jedinstveni. Želja mi je razvijati likovni i dramski program za odrasle.

• Spomenuli ste da se kod djece razvija samopouzdanje i izražavanje. Kako izgledaju te promjene u praksi, kroz konkretne situacije?

To često ljudima pojašnjavam, ljudi dođu s različitim očekivanjima, posebno kada su u pitanju djeca. Žele vidjeti rezultate, imaju različite ideje. Netko dođe jer mu je dijete sramežljivo, netko dođe jer misli da mu je dijete rođeni glumac… Programi nisu garancija “ni za što” od toga, a pogotovo ne radim na tome da djecu učim glumiti. Za završnu produkciju kada nastupaju trebaju usvojiti neke osnove parametre, ali ne inzistiramo na tome. Prvo i osnovno je da gluma i glumačko umijeće budu resursi i sredstvo za izražavanje, zabavu i kreativnost. Radimo improvizacije, igramo se i koristimo dramske aspekte da bi se polaznici zabavili i izrazili sebe. A onda je na nama i na našoj profesionalnoj spretnosti da te male bisere koji su zabljesnuli tijekom godine spojimo u predstavu. Što je isto apsurd ako uzmemo u obzir da dramsku imaju 90 minuta tjedno. Profesionalni projekti se rade mjesecima, nekoliko sati dnevno.

Roditelji ponekad očekuju pola sata predstave, to je nemoguće! Djeca ne vole ponavljati stvari, tu prestaje zabava. Oni nose tu zaigranost u sebi. Ali pokušavaš izvesti neki slalom. Nalazimo mi tu načine i vještine kako pomiriti ta dva kraja. To je osnovna filozofija – zadovoljiti ta dva aspekta. Da im produkcijom ostvarimo to iskustvo nastupa te da imaju svojevrsnu krunu godine, a da tijekom rada, sam rad ne strada pod zahtjevom predstave. Ne volim im davati tekstove u ruke, da uče napamet… i previše toga uče napamet u školstvu.

Često kroz improvizacije rade situacije koje su vezane uz njihov svakodnevni život. Oni su čudo, oni izmaštaju svašta Kroz to izmaštavanje, te reakcije koje izazovu, oni podižu samopouzdanje. To konstantno uvjeravanje u vlastite sposobnosti ojačava njihovo samopouzdanje.

• Što je ono što biste željeli da djeca ponesu sa sobom – bilo u smislu vještina, iskustava ili emocija?

Željela bih da ponesu uspomenu topline. Obično je dramska, kad pričam sa starijim kolegama, je nešto čega se rado sjećaju iz djetinjstva. Ako je okolina pozitivna, ako se povežete s grupom i sa svojim voditeljem to pamtite cijeli život. Voljela bih da su 4Sobe stanica njihovog djetinjstva koja im je ostavila utisak do kraja života.

• Je li teško djelovati između kulture, obrazovanja i slobodnog vremena, a da vas nijedan sustav možda u potpunosti ne prepoznaje? Koji su najveći izazovi s kojima ste se do sada susreli?

Najveći izazov je u očekivanjima. Mi smo, ja to volim reći, poduzetnici u kulturi. Nemamo donacije, nije nam ustupljen prostor, mi smo potpuno privatni te se financiramo od članarina. Veliki je izazov kada roditelji polaznika ne prepoznaju da ovo nije klub koji je dotiran od nekoga ili nečega, da ne koristimo gradske prostore, te da je izuzetno bitno podmiriti članarine na vrijeme. Ne očekujem da netko drugi to prepozna, ali očekujem od onih koji su nas prepoznali. Tko zna što ljudi misle. Možda misle da se mi na ovom bogatimo… Ali često se ne prepoznaje koliko je zapravo volje i napora utkano u ovaj projekt. Naravno da je to teško prepoznati…

Teško je to i objasniti. Da ste u tome jer vam se dogodilo, prepoznali ste ljubav i strast te uživate u stvaranju. Naravno da mi imamo novčanu dobit od toga, ali je to daleko manje od onoga što mnogi misle… Ne očekujem ništa od Grada, obrazovnog sustava, institucija, jer čovjek se odluči za samotnjački, samostalni put jer je takve prirode, jer želi biti slobodan. Možda mi je to najveća satisfakcija u tome, jer mi daje osjećaj slobode. Mogu potpuno raširiti krila. Doista radim za svoju djecu, onako kako najbolje mogu.

• Što nedostaje našem društvu da bi ozbiljno vrednovalo važnost kreativnog rada s djecom?

Naša društva prepoznaju važnost sportskog odgoja, no mali broj ljudi uviđa kolika je moć umjetnosti i koliko je ona važna. Izuzetno je važna, što sam starija sve sam više svjesna koliko je važno ostvarivanje kontakta sa samim sobom u jednom nježnom okruženju kroz neku vještinu koja smiruje i koja razvija vaše ostale vještine. Kada vam je mir i osjećaj punine posljedica nečega što radite, to daje umjetnost. Daje vam i mogućnost da upoznate sebe, da upoznate druge i da razumijete svijet oko sebe.

• Kako vidite ulogu radnika u kulturi, poput vas, u promicanju dječje kreativnosti i umjetnosti?

Kao i mnogi moji prethodnici, mi smo pioniri i prvoborci te ideje rada s djecom. Mislim da nam je školstvo u velikoj gabuli, način na koji se vodi pritisak na djecu opsežnim kurikulumom je jedan apsurd. Rezultat toga je da su klinike prepune djece koja traže psihološku pomoć, anksiozna su, na ekranima. Čak i kad se maksimalno potrudite, djeca plaćaju cijenu toga.

Ako imate mogućnost, platite im privatnu školu, ako nemate bakčate se s instrukcijama i bankrotirate… nesretno je sve to skupa. Kakvi ćemo biti s djecom i kakva će nam djeca biti, takav će nam biti svijet. Smatram da je vrijedno i važno. Kada bi država i grad prepoznali vrijednost radnika u kulturi onda bi sigurno bili financirani jednim dijelom zarade. Ako ništa, barem plaće za mlade umjetnike i njihov rad. Ali ne treba se žaliti, tako je kako je. Vrijeme se mijenja, tko zna što će donijeti. Vjerujem u to što radim!

• Što biste savjetovali roditeljima koji razmišljaju o tome da upišu dijete na neku od umjetničkih radionica, ali nisu sigurni je li to za njihovo dijete?

Mislim da bi trebali dati djeci priliku da se, kao u sportu, okušaju u različitim disciplinama, Primjerice, moj je najmlađi sin izrazio želju okušati se u suvremenom plesu. Išao je par sati i onda je odustao. Nešto mu se svidjelo, nešto ne, ali u redu – imao je iskustvo toga. Ide na hip hop, crtanje, dramsku… dok će ga držati, sjajno. Stariji sin Mak je u reprezentaciji latinoameričkih plesova, ozbiljno je u tome.

Uvijek sam usporedno razvijala sport i umjetnost kod svoje djece. Vjerujem da dijete treba probati više stvari. Ako mu se svidi – super, ako ne imao je određeno iskustvo kojem se može, ali ne mora vratiti kasnije. Uvodni satovi su besplatni, može se dovesti dijete na bilo koji program. Svakako – treba ga dovesti!

• Koji su vam daljnji planovi za razvoj 4SOBA – imate li nove ideje, programe ili suradnje na vidiku?

Pred nama su sastanci s voditeljima, analiza ove sezone i planiranje sljedeće. Vrlo detaljno ćemo ispisati program po lekcijama, što smatram da bi trebale biti teme satova, ako govorimo o dramskom. Novitet je da ćemo imati i stalnog dramaturga te ćemo scene i improvizacije koje radimo staviti na papir. Okupljamo djecu iz različitih plesnih, likovnih i dramskih grupa, želimo im omogućiti to iskustvo zajedničkog rada na zadatku.

Moja najveća želje je da se rad koncentrira u uži timski rad voditelja koji će se sastajati na tjednoj bazi i dogovoreni program primjenjivati u praksi. Neozbiljnost u ozbiljnom obliku, rekla bih. Pred nama su sada četiri tjedna Ljetnog kampa, sve do 11. srpnja. Potom dva, tri tjedna odmora i već kreću upisi za novu sezonu.

Foto: Martina Movrić