Kako je Nina Štulić stvorila TOČ, festival vina, ljeta i zajedništva u srcu Nina? Razgovarali smo s njom
Nina Štulić: O festivalu TOČ koji spaja sve što voli(mo)
Odrasla si u Ninu, studirala u Zagrebu, danas živiš i radiš u Švicarskoj, a između toga postala si enologinja i osnivačica festivala Toč. Kako bi sama opisala svoj put i što ti znači Nin danas, nakon svih tih životnih mijena?
Svaki grad sa sobom nosi neku svoju mudrost, baš kao i ljudi s kojima se u svakom od njih povežem, razvežem, a i odvežem. Zadar, u kojem sam provela prve godine života i kasnije se pokušala vratiti, će mi uvijek biti dom – on ima miris koji ne postoji nigdje drugdje. Ali profesionalno je još uvijek premalen za ono što tražim i radim.
U Grazu sam prvi put osjetila koliko mi znači i kulturna mješavina srednje Europe, a onda je došla i Južna Afrika, gdje sam provela četiri mjeseca radeći i živeći među vinima. Tamo me posebno oblikovao kontakt s podrumom i vinogradima, ali i filozofija pristupa prirodi i vinarenju koja mi je ostala važna do danas.
Nin je najmanji od svih, ali za mene najveći. On je moje platno. Mjesto koje mi čisti pogled i smiruje um. Poznajem svaki njegov kutak i sve njegove mirise. Vjerujem da bih u blind tastingu znala prepoznati točnu lokaciju samo po mirisu zraka haha. Teško je bilo pronaći profesionalno uporište u tako malom mjestu, ali na kraju, našla sam ga, ili bolje rečeno, TOČ je pronašao mene. Ja ga samo pričam. Trenutno. A možda će ga jednom netko drugi nastaviti pričati dalje.
Danas živim u Zürichu, koji mi donosi sve što Hrvatskoj nedostaje – stabilnost, fokus, struktura, mogućnosti i na kraju dana – kupci i konzumenti.
Kako je došlo do tvoje ljubavi prema vinu i odluke da se baviš enologijom? Je li to bilo spontano ili si to znala već rano?
Bilo je spontano, ali s vremenom sam shvatila da je ta privučenost vinu bila zapravo vrlo organska. Takoereć‘ sam odrasla sam uz obiteljske vrtove, loze, mirise podruma, bakinih najmirisnijih ruža, domaće maslinovo ulje, šumu, plažu, more, benkovačke sajmove s didom, tatinu ribolovnu opremu i zajednička ronjenja… i nekako sam uvijek imala potrebu razumjeti stvari dublje – ne govorim o povijesti i geografiji u školi, ali recimo povijesti i geografiji koje su vezane uz vino!
Vino je za mene spoj znanja i osjetila, tradicije i eksperimenta. U početku nisam znala da će to postati moj put, ali kad se dogodilo, sve se povezalo jako prirodno.
Kako znanje i senzibilitet enologinje utječu na način na koji promišljaš i oblikuješ festival?
Ne bih rekla enologija, prije organski i biodinamički principi u vinogradima, a onda rezultati toga i u podrumu, naučili su me strpljenju, slušanju i razumijevanju konteksta. Kad kušam vino, ne razmišljam isključivo o sommelierskim opisima arome i palete vina, nego pokušavam dobiti sliku o cijelom procesu koji mu je prethodio. Tako i sa festivalom – sve mora imati neku svoju svrhu, svoje zašto.
Bilo da biram vina, hranu, izvođače ili prostor, pokušavam uvijek gledati širu sliku i stvoriti doživljaj koji ima teksturu, slojevitost i ostavlja dojam. Ključ je u temelju. U grožđu ili, ako govorimo o festivalu, u filozofiji i ljudima koje okupljaš oko sebe. Meni je jako bitno da s ljudima dijelim strast i predanost svom poslu. Isto tako, važan mi je i storytelling. Festival za mene nije samo program, nego narativ.
Kako je zapravo počeo TOČ? Je li postojala neka iskra, događaj, razgovor ili emocija koja te navela da pokreneš festival u rodnom kraju?
TOČ nije bio planiran kao projekt, nego je došao iz mene kao potreba za pričanjem priče. Kao neki nastavak onoga što sam bila tada i u što sam htjela uložiti energiju koja se akumulirala u meni svih godina života u Zagrebu. Godinama sam radila u vinu, putovala, istraživala, i sve više osjećala koliko ljudima nedostaje iskreno, opušteno mjesto za susret s vinom, bez pritiska i bez uniformirane forme.
A istovremeno, osjetila sam snažnu želju da Nin “oživi” na jedan novi način, koji nije nužno turistički spektakl, nego intimno slavlje lokalnog. Kako za goste tako i za moje sugrađane. Tako je nekako nastao TOČ, više kao emocija, nego kao projekt.
Osjetila sam snažnu želju da Nin “oživi” na jedan novi način, koji nije nužno turistički spektakl, nego intimno slavlje lokalnog. Kako za goste tako i za moje sugrađane. Tako je nekako nastao TOČ, više kao emocija, nego kao projekt.
Festival nosi ime koje se veže uz proces i simboliku vina. Kako si zamislila tu poveznicu između enologije, kulture, mjesta i zajednice?
Pa ime TOČ je multidimenzionalno! “TOČati” ima u sebi sve ono što želim da festival bude – radnja, druženje, jednostavnost, toplina. Nosi dalmatinsku svakodnevicu, ali i ritual. TOČati ili pacati meso prije pripreme, preTOČiti vino ili ulje s taloga, uTOČati nogice sa prvim proljetnim suncem u svježe pročišćeno more, naTOČiti u slavlje, poTOČati kruh u najslasniji TOČ, đus svih komponenti kuhanja, namirnica i ljubavi. Uvijek mi je važno da događaji imaju dušu, a ova riječ je točno to, riječ s dušom.
Koliko ti je bilo važno da TOČ od samih početaka ima autentičan, lokalni karakter?
To mi je bilo temeljno. Nisam željela stvarati još jedan “event” koji se može prebaciti baš bilo gdje. TOČ je vezan uz naš kraj, uz Nin, uz vjetrove, uz poglede, uz mirise i ljude tog kraja. Lokalno ne znači zatvoreno, upravo suprotno. Ali znači ukorijenjeno, s poštovanjem prema kontekstu. I mislim da ljudi to osjete.
Festival iz godine u godinu raste programski, sadržajno, u prepoznatljivosti. Što je po tebi ostalo isto od prvog izdanja, a što se značajno promijenilo?
Iskreno, to biste trebali pitati redovne goste nakon petog izdanja. Ja se trudim zadržati iskreni duh festivala: toplu atmosferu, osjećaj dobrodošlice i kvalitetu sadržaja. Sve se i dalje radi s puno osobne posvećenosti. Ove godine, iz privatnih razloga, preskačemo trodnevni ninski TOČ i po prvi put razvijamo dvodnevni koncept. TOČ NOĆ ostaje u Ninu, u šumarku uz rivu, u bliskoj suradnji s Gradom koji nas snažno podržava i prepoznaje važnost događaja te organizira večernji koncertni program otvoren za sve posjetitelje. TOČ DAN selimo na otok Ugljan, u Preko, gdje s Andrioli barom otvaramo novo poglavlje, u duhu prijateljstva, opuštenosti i ljetne regeneracije.
Ovdje posebno želim istaknuti svog partnera, budućeg muža Brunu. On je od početka moj tihi saveznik i nevidljiva snaga TOČ-a. Zajedno s mojim tatom Momom, kao i cijelom familijom koja me podržava, on stoji iza montaže, tehničkih rješenja i onog nevidljivog rada bez kojeg TOČ ne bi postojao. Ja donosim ideje, a on ih provodi. TOČ je moj rukopis, ali bez njihovih ruku ništa se ne bi moglo stvarno dogoditi.
U prvom planu je iskustvo: vino, hrana, priroda, glazba, ljudi. Kako biraš partnere, vinare, ugostitelje i izvođače? Što je nit vodilja u cijelom razvoju festivala?
Uvijek biram ljude, ne brendove. Tražim one koji žive to što rade. Netko može imati najbolji proizvod, ali ako nema strasti, topline ili znatiželje, teško će pronaći mjesto na TOČ-u. Isto vrijedi i za izvođače, glazbu i sponzore. Važno mi je da postoji energija, a ne samo ime.
U cijelom tom procesu, jako mi puno znači što i moj dragi ima nevjerojatan osjećaj za tehnički aspekt izvedbe. Po struci je arhitekt i vrlo dobro zna predvidjeti što će funkcionirati, a što ne, kad ja još uvijek razmišljam u osjećajima i slikama. Zajedno činimo neki čudan, ali funkcionalan sustav: ja osmišljavam, on ostvaruje. Nekad je teško čuti iskren odgovor, ali na taj način rastemo, zajedno.
TOČ je poznat i po svom prepoznatljivom vizualnom identitetu. Koliko ti je važna estetika i kako izgleda tvoja suradnja s ilustratoricom Klarxy, koja stoji iza mnogih TOČ vizuala?
Estetika mi je važna koliko i sadržaj. Klarxy i ja surađujemo od samog početka TOČ-a i ona je do sad bila moj vizualni jezik. Nekako se razumijemo bez puno riječi. Njezin crtež diše samnom, i TOČ više nije isti bez nje. Za mene vizual ne smije biti samo ‘lijep’, nego mora pričati o prostoru, o vjetru, o ljetu, o osjećaju. Klarxy to zna uhvatiti i pretočiti u liniju, boju i atmosferu.
Ovogodišnji TOČ održava se 18. i 19. srpnja. Što nas čeka? Možeš li podijeliti neke detalje, novosti ili stvari koje te posebno vesele?
Ove godine nismo išli u klasični TOČ Boutique format – djelomično i zato što u rujnu organiziramo i vlastito vjenčanje, pa smo pažljivo birali što možemo izvesti s jednakom strašću i kvalitetom. Zato sam osmislila dvodnevni format koji nas oboje iskreno veseli. Ove godine imamo dva dana TOČanja.
TOČ NOĆ ostaje u Ninu, na rivi, u šumarku skrivenom! Pod zvjezdanim nebom, s posebnom selekcijom vina, street foodom, dobrim barom i glazbenim programom koji uključuje Pocket Palmu, Svemirka i DJ nemanju.
TOČ DAN se po prvi put seli na otok Ugljan, u Preko, gdje nas čeka dan posvećen regeneraciji, morskim okusima i glazbi u hladu perivoja Franje Salghetti-Driolija, odnosno Andrioli bara. Program uključuje Andreu Solomun, Katarinu Đozović (Kate Homecooking), Natašu Rajčević (Burbon i borovnice), Vesnu Mudrinić (Satori Acupuncture), dvije DJ-ice; Nevenu Jeremić i Minoltu, kao i gastro spektakl ujedinjenih snaga TOČ i Andrioli tima. Savršen dnevni flow za sve one koji se vole dobro zabaviti, a biti doma u 9 navečer i svježe uploviti u sutrašnji dan te sanjariti o divnim iskustvima dana prije.
Koja bi bila tvoja preporuka za posjetitelje – nešto što nikako ne bi smjeli propustiti na ovogodišnjem izdanju?
Uh, teško mi je to reći, jer vjerujem da svatko treba doživjeti TOČ na svoj način. TOČ DAN će biti jedno od onih iskustava koje se pamte – od jutarnje vožnje brodom iz Nina, preko mirisa borova i slanog zraka, do bruncha i morskog stola, glazbe u hladu i regeneracijskih radionica – to je za mene oličenje onoga što TOČ jest: doživljaj za sva osjetila, u ritmu koji ne pritišće, nego oslobađa.
TOČ NOĆ je za one koji više vole noćni puls, preporuka je da dođete gladni, a mi ćemo vas opustiti precizno biranim i pripremanim lokalnim delicijama, selekcijom vina i drugim pićima uz ritmove Svemirka, Pocket Palme i DJ Nemanje!
„Zahvaljujući suradnji s Gradom, TOČ NOĆ raste u otvoren i inkluzivan događaj za sve generacije.“
Što bi voljela ostvariti kroz TOČ u godinama koje dolaze? Postoji li neki format, gost ili suradnja o kojoj sanjaš?
Imam milijun ideja i slika koje mi blicaju pred očima. Sanjam o tome da kroz TOČ redefiniramo neke lokacije u Ninu, da ih ponovno otkrijemo i udahnemo im novu energiju. Sanjam o ljudima koji se okupljaju, maste prstiće u TOČ-u, vesele se, iznenađuju, osjećaju se povezano. Najviše me veseli njihova iskrena reakcija, kreativna refleksija, ono što TOČ pokrene u njima.
Voljela bih da TOČ postane poput magičnog napitka iz Asterixa i Obelixa, da svakome tko ga doživi podari neopisivu snagu života.
