U prostoru koji se ruši, nastaju stvari koje traju: Vodimo vas na izložbu Od Y do Z: Gradilište nove generacije

Zagrebačka likovna scena posljednjih godina balansira između gradilišta i privremenih prostora. Tamo gdje institucije (još) nemaju pune kapacitete, iskaču kreativne inicijative i novi oblici prisutnosti. Jedan takav jest izložba Od Y do Z: Gradilište nove generacije koju je u svom novom prostoru unutar Oktogona postavio Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Novom izložbom NMMU preispituje ulogu i norme prostora u kojima se likovna umjetnost izlaže, otvarajući vrata svoje institucije generacijama mladih autora.

Naslov izložbe sjajno pomiruje situaciju koju zatičete na terenu. Novi prostor, impozantne arhitekture, vapi za obnovom te je sam po sebi buduće gradilište. Istovremeno, gradilište je mladih talenata koji tek postavljaju temelje svojih karijera. Istim nas je provela povjesničarka umjetnosti i kustosica Marta Radman, s kojom razgovaramo o aktualnoj sceni, njezinim problemima, ali i i budućim intervencijama.

• Ovom izložbom NMMU preispituje ulogu i norme prostora u kojima se likovna umjetnost izlaže. Kako je došlo do njezine realizacije? Kako je odabrano upravo ovih 19 umjetnika?

Izložba je nastala u okviru dogovora s ravnateljem Brankom Franceschijem, neposredno nakon što sam preuzela vođenje Zbirke umjetnosti od 1990. do danas. Oktogon je već bio inauguriran kao novi izložbeni prostor NMMU-a, izložbom Punćela Dubravke Lošić, no prostor se i dalje koristio u uvjetima nerenoviranosti – bez osnovne infrastrukture, u prijelaznom stanju koje formalno nije bilo namijenjeno stalnoj upotrebi. Upravo zato bilo je važno da sljedeći projekt ne bude iznimka, nego kustoski odgovor na mogućnost da se unutar takvih uvjeta djeluje promišljeno, precizno i u skladu s institucionalnom odgovornošću.

Nisam mogla izlagati radove iz fundusa, ali sam mogla reagirati na sadašnjost – kroz prostor, kroz koncept i kroz selekciju. U dogovoru s ravnateljem odlučeno je da izložba ne bude tematski okvir ni pregled aktualne scene, nego prvi kustoski projekt koji otvara mogućnost za buduće oblikovanje zbirke. To nije bio zadani zadatak, nego prilika da kustoska praksa uđe u dijalog s prostorom, ali i sa stvarnim produkcijskim uvjetima u kojima mlađa generacija umjetnika danas djeluje.

Autori i autorice nisu birani na temelju generacijske oznake, već iz pažljivo vođenog procesa praćenja njihova rada kroz različite kontekste – od ateljea do nezavisnih izložbi. Većina njih koristi klasične medije – slikarstvo, crtež, skulpturu i grafiku – ali iz pozicije istraživanja i formalne koncentracije. Neki su već izlagali u institucionalnim okvirima, drugi djeluju izvan njih, no ono što ih povezuje nije stil, ni zajednički nazivnik, već ozbiljnost u načinu rada i specifična pažnja prema vlastitom jeziku.

Izbor je prvotno bio širi, ali smo ga zajednički suzili – ne radi pregleda, nego radi jasnoće. Važno mi je bilo da svaki rad u postavu ima stvaran prostor – prostorno, tekstualno, misaono – i da se izložba ne postavlja kao presjek, već kao konkretna kustoska odluka u uvjetima nesigurnosti.

• Prema tvom osobnom dojmu, što nam donosi Gradilište nove generacije? Što nastaje na njemu?

Izložba donosi radove devetnaest autora i autorica mlađe generacije, nastale između 2022. i 2025. godine. To su radovi u području slikarstva, crteža, grafike i skulpture koji su, svaki na svoj način, misaono i tehnički precizni. Naslov pritom ne govori samo o prostoru, već i o vremenu – o generacijskom trenutku koji se formira u uvjetima institucionalne nesigurnosti i profesionalne nestabilnosti. Ovdje nije riječ o zajedničkoj temi, nego o skupini radova koja dijeli ozbiljnost pristupa, pažnju prema mediju i trajanje unutar specifičnog trenutka.

Mia Matijević Akrap razvija specifičnu intimnu ikonografiju kroz mitologiju svakodnevnog, Luisa Pascu bilježi intimne trenutke, Emanuela Lekić rekonstruira emocije kroz teatralnost gotovo scenografski, a Lora Elezović pretvara memoriju u pokretni optički model. Jurica Pušenjak koristi figuraciju kao sredstvo političkog pozicioniranja, dok Bartol Galović i John Miličić svaki na svoj specifičan način grade ornamentalne ili pak pejzažne mikrokozme. Nikola Pjevačević i Josip Rončević istražuju repetitivnost u pristupu kao meditaciju, odnosno narativ dok Luka Kušević sliku razvija kao svojevrsan alkemijski proces, Alba Miočev pejzaž proživljava i prenosi emotivno, a Iva Zagoda reducira polje slike prema prostoru tišine i minimalizma. Vida Meić tematizira prolaznost vremena u mediju grafike, Nikica Jurković istražuje strukture dijaloga, dok Mihael Bađun sažima kolektivnu nelagodu u stripovski jezik.

Skulpturalni segment prostor oživljava različitim pristupima: Vukovićeva Siesta lebdi između odmora i zastoja; Manuela Pauk izrađuje keramičke forme koje uspostavljaju vezu s podmorjem i prirodom; Matijević Akrap u totem upisuje slojeve sjećanja. Iva Zagoda koristi industrijske plohe za artikulaciju odsutnosti, Mihael Klanjčić intervenira u predmete svakodnevice, dok Hršak ready-made koristi kao zatvoren sustav komentara.

Na tom gradilištu ne nastaje pregled ni presjek, nego stvarna mogućnost da se ovi radovi vide u kontinuitetu – ne kao iznimke, nego kao rad koji se događa sada. To je prostor u kojem se ne potvrđuju pozicije, nego promatra kako se one razvijaju. Naslov izložbe zato ne funkcionira kao metafora, nego kao kontekst: gradilište je stanje prostora, ali i stanje institucije. U tom stanju, moguće je početi izlagati bez gotove slike – ali s jasnim radovima, koji imaju što reći i u ovom trenutku.

• Ono po čemu se također ističe je da vrata institucije otvara generacijama mladih autora. Kao osoba iz struke, zašto ti to smatraš važnim?

Zato što smatram kako  muzej ne bi smio biti samo mjesto čuvanja, nego i prostor prepoznavanja – i to upravo u trenutku dok se nešto tek oblikuje. Institucija možda ne može osigurati dugoročnu stabilnost umjetničke produkcije, ali može ponuditi ono što je u ovom času ključno: pažnju, prostor i vidljivost. To nije pitanje trenda ni dobne kvote, nego kustoske odgovornosti – ne prema generacijskoj etiketi, nego prema stvarnim autorima koji djeluju u ograničenim, ali ustrajnim produkcijskim uvjetima. U kontekstu NMMU-a, muzeja koji njeguje kontinuitet modernističke baštine i tradicionalnih likovnih disciplina, ova izložba otvara prostor za suvremeni likovni izraz unutar medija poput slikarstva, crteža i skulpture.

Važno mi je da se takav izraz ne doživljava kao anahron ili manje relevantan, već kao jedna od legitimnih i misaono artikuliranih pozicija unutar aktualne umjetničke produkcije. Bez potrebe za formalnim forsiranjem inovacije, ovi radovi pokazuju da se suvremenost može jednako snažno oblikovati i unutar poznatih medijskih okvira. Kao kustosica Zbirke umjetnosti od 1990. do danas, smatram da ta zbirka ne smije ostati pasivna ni formalna kategorija, nego postati platforma za artikulaciju suvremenosti. Ova izložba nije iznimka – ona je sažet, promišljen pregled recentne produkcije u skladu s misijom muzeja, koji prepoznaje vlastiti kontekst i baštinu, ali djeluje u sadašnjem vremenu i s odgovornošću prema aktualnoj sceni.

Umjetnici okupljeni u ovom postavu već su aktivni: neki su izlagali i nagrađivani, a drugi se tek pozicioniraju. No svima je zajednički ozbiljan pristup i jasno profiliran autorski izraz. Njihovi radovi ne nastaju iz potrebe za vidljivošću, nego iz potrebe za radom – za kontinuitetom, istraživanjem, promišljanjem vlastitog medija. I upravo zato vjerujem da je uloga muzeja ne da ih „otkrije”, nego da ih potvrdi – da njihov rad uđe u dijalog s institucijom u trenutku kada je to doista važno.

To podrazumijeva odgovornost u programiranju, ali i dugoročnu kustosku pažnju. Upravo zato mi se izuzetno važnom čini inicijativa ravnatelja Branka Franceschija da se ovakvi projekti – koji predstavljaju svojevrsni generacijski presjek suvremene scene – u NMMU-u organiziraju svakih pet godina. Ne kao simplificirana revijalna inventura, nego kao kontinuitet institucionalnog praćenja koji ne počiva na ideji da vidljivost dolazi tek kada je potvrđena

• Kako se u ovom slučaju, prema tvojim riječima, spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost kroz ovaj izložbeni prostor?

Oktogon je danas privremeni izložbeni prostor NMMU-a, a već na jesen ponovno postaje gradilište. U tom statusu – između nekadašnje štedionice i buduće renovacije – prostor nosi sve slojeve koji su kroz njega prošli. Ne pokušava ih neutralizirati ni prebrisati. Upravo zato ga promatram kao palimpsest: kao mjesto koje mijenja funkciju, ali zadržava tragove prethodnih namjena. I to iskustvo nužno utječe na način na koji se u njemu gradi izložba.

U takvom kontekstu, ova izložba ne teži zaokruženosti. Ona ne nudi gotovu interpretaciju, nego reagira na vrijeme u kojem nastaje – na uvjete koji su privremeni, nesigurni, ali stvarni. Zbirka umjetnosti od 1990. do danas počinje upravo 1990., u razdoblju intenzivne institucionalne i društvene tranzicije, a danas se nastavlja u drugačijim, ali u nekim segmentima jednako nestabilnim okolnostima. Upravo kroz ovu vremensku napetost – između onoga što je prostor bio, što trenutačno jest i što će postati – oblikovana je i kustoska koncepcija. Radovi se ne izlažu mimo tog konteksta, nego ga uključuju: kao polazište, kao ograničenje i kao izazov. Tako, prošlost, sadašnjost i budućnost nisu pozadine, već aktivni slojevi kroz koje ova izložba dobiva svoj oblik

• Može li kustoski okvir izmijeniti percepciju, artikulirati drugo čitanje i pozicionirati djelo u odnosu na prostor, vrijeme i publiku? Pitanje je ovo koje stoji u tvom predgovoru. Imaš li odgovor na njega?

Može – ali samo ako se gradi na pažnji, znanju i stvarnom razumijevanju rada. Kustoski okvir ne bi trebao dominirati nad djelom, nego otvoriti mogućnost da se ono pozicionira u odnosu na kontekst u kojem nastaje, izlaže se i promatra. U muzejskom prostoru to uključuje i odgovornost prema vremenu, fundusu i publici – ali i prema samom mediju.

U slučaju ove izložbe, većina radova nastala je između 2022. i 2025., a dio se ponovno prikazuje – ne kao repriza, nego kao pokušaj da se u drugom prostoru i drugom vremenu otvori drugačiji registar značenja. U trenutku kada svaka izložba traži novi rad, pitanje ponovnog prikazivanja postaje važno: što ostaje nakon premijere? Kako radovi funkcioniraju izvan inicijalne situacije, u dijalogu s drugim djelima, u okviru muzejske institucije?

Od studija do danas, moj rad usmjeren je na praćenje suvremene umjetnosti, osobito praksi moje generacije. Mnoge radove iz ovog postava prvi sam put vidjela u kontekstu nezavisnih prostora – i nastavila ih pratiti kroz vrijeme. Sada, djelujući unutar muzeja, nastojim tim radovima osigurati novu vidljivost i stabilniji institucionalni okvir. Za mene kustosiranje ne znači samo tumačenje, nego i skrb: kontinuirano promišljanje o djelu, o njegovoj prisutnosti u vremenu, i o uvjetima u kojima ono može biti viđeno i shvaćeno.

• U umjetnosti nije zahvalno govoriti o trendovima. No, primjećuješ li ti neke trendove na domaćoj sceni? Ima li nekog zajedništva u ovoj različitosti?

Iskreno, ne vjerujem u trendove – ni u umjetnosti, ni u drugim segmentima života. Ne zato što ih ne prepoznajem, nego zato što me ne zanimaju kao kriterij promatranja. Uvijek me više privlači ono što nastaje ispod površine: radovi koji ne traže deklarativnu aktualnost, nego se razvijaju sporo, pažljivo, u vlastitom ritmu. Kod mnogih autora primjećujem sličnu usmjerenost – ne prema stilu, nego prema procesu; ne prema efektu, nego prema jeziku. U tome možda i postoji određena generacijska rezonanca, ali ne kroz vidljive sličnosti, nego kroz način na koji rad postoji – odmjereno, samosvojno, često tiho, ali izrazito precizno.

Pitanje trendova u umjetnosti često podrazumijeva mogućnost da se nešto jasno imenuje i klasificira, ali mene više zanimaju tendencije koje se ne oslanjaju na prepoznatljive oznake, nego nastaju postupno – kroz proces, kroz rad, kroz vrijeme. Ne promatram umjetnost prvenstveno kroz stilove ni kroz tematske osovine, nego kroz to kako autori razvijaju vlastiti izraz i odnose se prema mediju. U radovima nove generacije prepoznajem ozbiljnost pristupa, pažnju prema materiji i usmjerenost na unutarnju logiku djela – bez potrebe za prilagođavanjem uvjetima koji im ne rezoniraju.

• Što je ono što te na osobnoj razini najviše raduje vezano uz ovu izložbu? Na što si najviše ponosna?

Raduje me što se ova izložba dogodila iz stvarne potrebe, a ne isključivo iz nekog formalnog povoda. U trenutku kad je sve bilo privremeno – i prostor, i uvjeti, i okolnosti – postojala je jasna želja da se reagira i otvori prostor za radove koji su već postojali i tražili vidljivost.

Ponosna sam na to što sam, unutar muzeja, mogla raditi s generacijom kojoj i sama pripadam. Svih devetnaest umjetnica i umjetnika prihvatilo je poziv bez puno pitanja, u prostoru koji su prvi put vidjeli dok se još skidala prethodna izložba. Rasvjeta nije radila kako treba, sve je bilo pomalo krhko i privremeno – ali nitko nije odustao. Svatko je došao s vlastitom mjerom, s koncentracijom i pažnjom prema drugima. Mnogi su sami postavljali radove, tražeći ravnotežu s prostorom i među sobom.

Najviše me dirnulo to povjerenje. Samo pokušaj da se, unutar stvarnih uvjeta, napravi nešto što je stvarno. To mi je najvažnije: da se i u takvim uvjetima može nešto napraviti – bez puno riječi, ali s puno povjerenja.

• Što budućnost donosi za NMMU, posebice za tvoju zbirku od 1990. do danas?

Trenutačno, kao i ostali kolege radim na prijedlogu novog kronološkog postava Zbirke umjetnosti od 1990. do danas, koji će biti predstavljen na drugom katu palače Vranyczany-Dobrinović nakon njezine obnove. Riječ je o velikom i važnom zadatku u kojem svaki kustos oblikuje vlastitu dionicu zbirke: Ivana Rončević Elezović vodi zbirku od 1850. do 1918., Tatijana Gareljić od 1919. do 1949., Željko Marciuš od 1950. do 1989., a ja razdoblje od 1990. do danas. Paralelno svi razvijamo i četiri zasebne monografske publikacije, koje će interpretirati svaku pojedinu zbirku. Moja nosi naslov Kontinuiteti i diskontinuiteti suvremene hrvatske umjetnosti i donosi pregled ključnih razdoblja od 1990. do danas, uz izbor reprezentativnih radova iz fundusa.

Uz pripremu stalnog postava i publikacije, radim i na izložbenom programu za iduću godinu, na nastavku video serijala Priče iz muzejske čuvaonice, kao i na samostalnoj izložbi Ive Zagode – dobitnice Nagrade NMMU za mladog umjetnika na 7. bijenalu slikarstva – koja se otvara početkom srpnja u Galeriji Josip Račić. U prostoru Oktogona nakon izložbe Od Y do Z slijedi još jedna izložba,  Novih akvizicija i donacija, koja donosi pregled radova uvrštenih u fundus od 2020. do danas i reflektira aktualnu muzeološku akvizicijsku politiku.

Važno mi je da kustoski rad ostane u neposrednom doticaju s umjetnicima, fundusom i publikom – jer bez toga postaje prazna forma. Zato razvijam formate koji nisu samo prezentacijski, nego i istraživački: koji dokumentiraju procese, otvaraju prostor za dijalog i produbljuju institucionalnu memoriju. Zbirku ne doživljavam kao zatvoreni sustav, nego kao prostor u kojem se značenja stalno iznova uspostavljaju – bez obzira na to je li matični prostor muzeja trenutačno u funkciji ili ne.

Foto: Martina Movrić