Od kina, kazališta sve do Netflixa: Janko Popović Volarić stao je i pred naše kamere. Evo što nam otkriva

Uhvatiti Janka Popovića Volarića posljednjih se mjeseci doista čini kao pravi izazov. Njegov raspored prepun je različitih angažmana, što na filmskom platnu, što na kazališnim daskama. Ipak, iako ga možda nije lako sresti uživo, publika ga može vidjeti na velikom platnu u njegovom najnovijem filmu Šlager, koji trenutačno igra u domaćim kinima.

Nadalje, odnedavno vas u filmu Svemu nije kraj čeka i na popularnoj streaming platformi Netflix. Ljubitelji kazališta mogu ga pak doživjeti i uživo – na pozornici, gdje redovito nastupa, potvrđujući svoju svestranost i posvećenost glumi. Svi ovi projekti bili su tema našeg razgovora, u kojem smo se dotaknuli života ispred i izvan reflektora.

• U posljednjem filmu Šlager našao si se u trostrukoj ulozi. Onoj glumca, producenta i scenarista. Svaka izazovna na svoj način. Ali kako bi nam sada retrogradno opisao ovo iskustvo? Jesi li nešto novo naučio o sebi?

Predivno iskustvo, dosta izazovno kako kažete, ali strašno uzbudljivo. Od 2013. godine kada smo redatelj, Nevio Marasović i ja radili film Vis a Vis, htjeli smo raditi sličan projekt, na sličan način, i kada se pojavila ideja za Šlager, bacili smo se u to. Ali ovaj put smo ga sami i producirali i financirali, uz pomoć slovenske producentice Ire Cecić. Ali nisam siguran da bih se ponovno odvažio na ovakav zalogaj, posebno u tom producentskom smislu. Naučio sam da to nije baš za mene. Drugo je da sam se podsjetio da, iako više nisam klinac kao što sam bio te 2013. godine, ljubav, želja i užitak rada na filmu jednaki su kakvi bili i prije dvadeset godina i to mi je jako važno.

• Kao netko tko se bavio svim aspektima filma, što je za tebe najuzbudljiviji trenutak u stvaranju filma? Je li to početna ideja, snimanje ili finalna montaža?

Jaoo, teško mi je to reći. Razvijanje početne ideje i uzbuđenje i entuzijazam koje osjetim kod kretanja u takav projekt kao što je Šlager, gdje ništa ne ovisi o fondovima, terminima, nego samo o našoj volji da napravimo Film. Druga faza, snimanje, to je moja profesija, bavim se likom i tu se osjećam kao doma, obožavam atmosferu seta i te zajedničke koncentracije i davanja svakoga u njegovom segmentu snimanja, i onda, za kraj, sjedneš u dvoranu i gledaš film na kojem si radio nekoliko godina. U svakoj od ovih faza budem sretan ‘ko klinac i sve mi je to i dalje beskrajno uzbudljivo. Baš sam zahvalan da se bavim poslom koji volim.

• Glavni junaci ovog filma zajedno radeći na scenariju suočavaju se s prošlošću te je to za njih bila i određena terapija. Ima li u tvom pisanju određene terapije? Ili si ispušni ventil pronašao u drugim izvorima?

Ima sigurno tu sigurno i neke “zdravstvene dobrobiti” i terapije. Svaki ovakav proces me na neki način uvijek ispunjava i obogaćuje, ali na drugu stranu i promišljam i propuhujem neke svoje stavove. Sam rad na ovom i prijašnjim projektima s Nevijem nije uključivao baš klasično pisanje gdje sjedimo za kompom i pišemo nego je to više neki razgovor, glumačke probe i rasprave u kojima odlučujemo u kojem bi smjeru priča i likovi trebali ići i tu smo sigurno, a i Lana Barić, koja je također koscenarist Šlagera, Nevio i ja kopali i po nekim svojim iskustvima, te je to, na neki način, sigurno imalo i terapeutski učinak na nas.

• Na njemu ponovno surađuješ s Nevijem Marasovićem. Ponekad vas, zbog uspješne suradnje, nazivaju i ‘hrvatskim Benom Affleckom i Mattom Damonom’. Kako je zapravo započela vaša suradnja, odnosno kada ste shvatili da ste sjajan tandem?

Pa ne bih baš našu suradnju uspoređivao s dragim kolegama. Mislim da postoje dvije velike razlike, prva je da je kod nas ipak Nevio onaj koji vodi priču, on je redatelj, a ja glumac i iako smo obojica u scenariju, nismo u istim ulogama kako mi se čini da ova dvojica jesu.

A druga razlika je da hrvatski film jednostavno malo tko gleda pa su nam i takvi budžeti i uvjeti rada i snimanja. Ali jako volim našu suradnju i osim što smo veliki prijatelji, obožavamo film i svaku od faza rada na njemu, tako da smo se tu i našli. A sama suradnja je krenula kada me Nevio zvao da radimo na filmu Comic sans.

• Kad smo već kod prisjećanja na određene trenutke, sjećaš li se trenutka kada ste se “zaljubio” u film/kazalište, odnosno kada si odlučio da će gluma biti tvoj poziv?

Nešto me vuklo da se upišem u dramski studio teatra Exit, iako sam cijelu srednju školu želio ići na studij kamere na akademiji. Točno se sjećam jednog sata kod voditeljice dramskog studija u Exitu, Simone Dimitrov Palatinuš. Radio sam monolog Jaga iz Shakespeareovog Otela i osjetio sam toliku ispunjenost, koncentraciju i kompletnu budnost na toj sceni, da sam u tom trenutku bio siguran da se želim glumom pokušati baviti i posvetiti u životu.

• Kako se tvoj odnos prema filmu i kazalištu promijenio od tvojih početaka do danas? Osjećaš li da te životne okolnosti oblikuju kao umjetnika?

Kako sam već prije spomenuo, u osnovi se odnos nije nimalo promijenio i to mi je strašno drago. Zadnjih godina pokušavam biti posvećen jednom projektu, a ne raditi nekoliko stvari paralelno, manje sam kritičan prema sebi i malo manje se kao muha zabijam u zid do kojeg me prije dovodila prevelika nestrpljivost i nesigurnost. Puno više uživam u radu i trenutku. Zvuči kao grozan klišej, ali stvarno mislim da je tako. Životne okolnosti, i privatne i poslovne sigurno utječu na rad i čini mi se nekako sada stariji lakše dišem i osjećam se opušteniji i mirniji. Nisam baš sad neki zen majstor ali nisam ni nervozan kakav sam znao biti.

• Iza tebe je niz uspješnih filmskih i kazališnih projekata. Na koji si među njima posebno ponosan? Uz Šlager koji igra u kinima, na Netflix je ovih dana stigao još jedan filmski projekt u kojem si ostvario ulogu – film Rajka Grlića Svemu dođe kraj. Riječ je o jednom od tri najgledanija hrvatska filma u prošloj godini. Kako gledaš na ostvarenu ulogu?

Bio sam jako sretan kada me Rajko Grlić angažirao, a i uloga odvjetnika Grge je bila zahvalna. Glumio sam jednog povlaštenog, slabog i danas u našoj svakodnevici prečesto viđenog tipa ljudi. One koji brinu isključivo za svoju korist bez obzira na pravdu i poštenje i bilo mi je zanimljivo baviti se takvim likom, a opet pokušati naći neki rukavac u kojem on postane punokrvan, te mu naći neka opravdanja za uglavnom koristoljubive i sebične postupke. Skoro ga učiniti simpatičnim u toj njegovoj slabosti. U tome mi je puno pomogao Tomićev i Grlićev scenarij.

A projekt na koji sam posebno ponosan… Bilo je nekih koji nisu bili osobito uspješni pa su mi ipak jako važni, bilo je nekih većih i manjih uloga za koje mislim da sam dobro odradio, ali teško mi je birati najdraži. Možda će mi Vis a Vis biti uvijek biti na nekom posebnom mjestu. I zbog faze u mojoj karijeri i zbog slobode u radu koju prije nisam osjetio.

• Uz film, posljednjih si godina orijentiran prema kazalištu. U Zagrebu smo tako imali priliku vidjeti i projekt koji te veže za Dubrovnik. Filantrop je komedija koja pod površinom skriva oštru društvenu kritiku. Kako si pristupio svojoj ulozi u ovoj predstavi? Što je možda bilo najizazovnije u interpretaciji lika?

Bude raznih faza, nekada sam više snimao, nekada sam više radio u kazalištu. Ne mogu reći da bilo koje od toga volim više, ali sad je nekako došla opet faza kada mi se čini da sam više u kazalištu. Ova predstava mi je bila po mnogočemu značajna, privatno i profesionalno, jer sam radio s divnim Brankom Ivandom kod kojega sam snimio svoje profesionalne kadrove prije dvadeset godina, zbog Dubrovnika zimi koji sam bez gužve sada stvarno doživio, ansambla kazališta Marina Držića, te Siniše Popovića, koji je kao i ja bio gost KMD-a i Teatra Erato koji su producirali predstavu.

Sam lik filologa i filantropa Filipa je netipičan za glavni lik. Pokušava svakome ugoditi, nikome se zamjeriti, ne vodi radnju nego ju pokušava “preživjeti” i u tome bude dosta nespretan, zabavan i otužan. Zanimljivo je bilo raditi ovu predstavu, publika za sada odlično reagira i nadam se da ćemo ju dugo igrati.

• Predstava se bavi dubokim pitanjima, no kroz komediju. Kako kao glumac doživljavaš balans između komedije i tragedije na sceni, osobito kada je riječ o tako ozbiljnim temama? Smatraš li da je dužnost umjetnika pružiti komentar na aktualne društvene probleme?

Tekst Christophera Hamptona se bavi odlukom da li biti dobar ili ići linijom manjeg otpora i misliti samo na sebe ne obazirući se na svijet oko sebe. Radi se o grupi intelektualaca koji žive svoje zaštićene živote i govore puno, a zapravo je ispod površine toga jako malo. Jako volim kritiku društva kroz komediju, osobito oko ozbiljnih tema. Tu postoji jedna tanka linija, koja je meni, ako je dobro balansirana, najdraža. Zato i volim britanski humor, oni baš to njeguju.

Također, smatram da se kao umjetnik ne treba pošto-poto gurati u sve društvene teme i smatrati se meritornim za sve i svašta, ali reagirati na očitu nepravdu i nepoštenje, osobito prema “slabijima”, jest neka dužnost. A posebno ako je to moguće kroz rad, i tu komedija često bude izvrstan alat.

• Poznato si televizijsko lice, život pred kamerama i povećalom javnosti tvoja je svakodnevica. No, javni posao dolazi i s određenom dozom pritiska. Kako ti osobno održavaš mentalnu higijenu? U čemu si pronašao svoje male radosti? Znamo da si se na neko vrijeme i povukao s društvenih mreža…

Prvih petnaestak godina bio sam baš u žiži javnosti i to mi je bilo malo previše. Zadnjih godina se malo po malo mičem iz te centrifuge jer mi jednostavno ne paše. Ima tu nekih radosti, ali ukupno, jako mi je falila moja privatnost i mir. Zadovoljan što sam manje prisutan u medijima i da sam došao do neke razine koja mi odgovara. Isto tako, društvene mreže te ponekad obuzmu, a zapravo od njih, po mom mišljenju, dobiješ baš malo.

Ponekad najavim neki projekt koji radim, ponekad objavim koju fotku, ali zapravo sam zaključio da mi svaki veći angažman u tom svijetu stvara pritisak i isto tako ne paše. A izvan svega toga, kada ne radim, momentalni i ultimativni lijek za borbu s pritiskom ili lošom voljom su priroda, planinarenje ili obična šetnja koje si priuštim kada god mogu.

• S poslovne strane, koji su projekti pred tobom? Čemu se raduješ u ovom pogledu…

Ovo ljeto ću prvi put igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama i to me strašno veseli. Osobito zato što se radi o Čehovljevom Galebu, s Januszem Kicom kao redateljem i izvrsnim ansamblom. Nemam nekih velikih daljnjih planova, slobodnjak sam i dobrim dijelom živim od danas do sutra. Za sada sam u iščekivanju prvih proba Galeba.

Foto: Senja Vild 

Styling: Ana Nikačević

Asistent stilistice: Luka Ščrbak

Lokacija: Tulip Studio

Koordinatorica snimanja: Ivona Oštrić