Nela Simić je ima dobro poznato u kulturnim i medijskim krugovima. Neki ju znaju kao voditeljicu Pikto galerije, a neki provode dane uz njezin glas na radiju… Tko je zapravo Nela i koji su sve njezini talenti otkrivamo u ovom razgovoru…
1. Kada bi me netko pitao tko je Nela Simić prvo što bih pomislila jest Pikto galerija, no odmah nakon toga slijede još glas koji slušam na radiju, lice koje gledam na videima… Nela je mnogo toga. No, kako bi ti sebe predstavila?
Po struci sam multitasker, a u duši kreativka. Volim umjetnost, ali umjetnost mogu biti PR, vođenje emisije, pisanje sinopsisa, izmišljanje line upa za glazbeni festival, odabir umjetničkih djela za izložbu i svi ostali dijelovi produkcijskog procesa svakog projekta. U pitanju si već spomenula galeriju i radio. Izazovno mi je spajati naizgled nespojiva zanimanja koja se zapravo izvrsno nadopunjuju, u medijima već godinama pratim kulturnu scenu i uređujem i vodim kulturne emisije pa me to često “prisili” da posjetim neko kulturno događanje koje možda iz lijenosti inače ne bih. Pikto galerija je posebna i meni jako draga priča, galeriju sam pokrenula 2014. godine i pružila je svima nama koji smo se oko nje okupili da kroz taj prostor realiziramo velik broj zanimljivim izložbi i projekata. Prošli tjedan smo otvorili zadnju izložbu u prostoru u kojem smo do sada djelovali i galeriju selimo na novu lokaciju koja je još tajna. Puno toga sam kroz godine naučila od ljudi s kojima sam surađivala, shvatila sam s vremenom koji su sve izazovi pred nama galerijskim voditeljima, kustosima i umjetnicima, a upravo sam kroz te izazove zavoljela kulturni menadžment.
2. Čini mi se da je komunikacija tvoj talent, no što bi još istakla… i ne, nemoj biti skromna, ipak se radi o rubrici naziva Supertalent! 🙂
Smiješno mi je ovo pitanje jer se često u šali žalim prijateljima da nemam nijedan konkretni talent (smijeh). Vjerujem da je to čest osjećaj kod neopipljivih intelektualnih zanimanja. Problem samopredstavljanja u mom slučaju nije strah od hvalisanja nego pretjerana zaigranost zbog koje ništa što radim ne doživljavam preozbiljno. Imam šest mail adresa koje su vezane za različite projekte i kad u onom standardiziranom potpisu moram izmisliti opis radnog mjesta uvijek se borim s izmišljanjem neke nove funkcije. U Piktu sam odlučila biti voditeljica iako mi se nakon gotovo četiri godine vođenja galerije čini da sam češće bila domar, psiholog, čistačica i računovotkinja. Ne želim zvučati kao Paulo Coelho, ali svi smo mi puno više od naših poslova, upoznala sam mnogo ljudi koji su se više identificirali sa svojim hobijima nego poslovima. Gledam to svakodnevno na tim našim malim glazbeno-festivalskim i kulturno-likovnim scenama, svi obavljamo razne zadatke i zbog toga znamo pomalo o svemu. Kad o tome razgovaram recimo s Britancima ili Amerikancima uvijek nam se čude, pomalo i dive toj suludoj dinamici. U većini razvijenijih/bogatijih zemalja ljudi rade samo jedan posao. Ponekad je nedostatak financija dobra poluga za razvoj kreativnosti.
Trenutno me najviše zabavlja podcast kojeg sam počela snimati u ožujku. Objavljujem nove epizode na You tube kanalu Nela Simić TV svakog četvrtka i moram priznati da odmaram mozak od formatirane varijante intervjua kakvi se rade na FM radiju. Vjerujem da su podcasti budućnost vizualnih medija i nadam se da će ih na našoj podcasterskoj sceni biti sve više.
3. Upravo ja završio projekt Reli po galerijama koji povezuje galerije po Hrvatskoj? Kako je nastao projekt i kakvu budućnost mu predviđaš? Koliko vidimo, svaki put je sve veći…
Lakše dišem ovaj tjedan 🙂 Ovo nam je već peto izdanje i manifestacija je zaživjela u Zagrebu, Puli i Rijeci. Reli po galerijama je nadrastao viziju koju sam imala u početku kada smo počeli graditi priču samo u Zagrebu u 15 galerija. Sada je u projektu 50 galerija u sva tri grada koje su Reli po galerijama prepoznale kao zanimljivu i korisnu manifestaciju. Zahvalna sam što su se u organizaciju uključili Katarina Podobnik i Dan Pauletta koji koordiniraju galerije u Rijeci i Puli jer svaki voditelj projekta zna da je dobar tim pola odrađenog posla. Kao i u svakom projektu, osobito u kulturi, fundraising nam je najveći izazov. Interes publike je neupitan, a planovi za budućnost su širenje na još gradova te zaista multimedijalno uključivanje publike kroz nove tehnologije i medije.
4. Smatraš li se uspješnom u svojem poslu (ili bolje rečeno, svojim poslovima)? I… što je tebi uspjeh?
Mislim da je ovo najteže pitanje od svih. Može zvučati kao floskula, ali uspjeh je zaista relativan pojam koji svakome od nas znači nešto drugo. Ima dana kad pomišljam da bih bila najsretnija na pustom otoku s knjigama, kokosima i dobrim sound systemom na pješčanoj plaži i onda dođe dan kad se probudim hiperaktivna i sretna što živim u urbanoj, kreativnoj sredini okružena ljudima koji stvaraju i time potiču mene da budem još bolja u tome što radim. Treba naći balans u svemu. Cilj mi je prvenstveno uživanje u procesu jer kad jedan projekt završi uvijek osjetim malo one ispraznosti i umora koji su posljedica velikih očekivanja i povećane razine stresa u tom periodu.
Trenutno mi se čini da je najveći uspjeh koji sam postigla u ovo malo godinica koliko imam, to da mogu živjeti od svojih nezavisnih projekata. Želim to svakome tko ima hrabrosti i kreativnosti da se bori sa strahom od neuspjeha i činjenicom da svakog 15. u mjesecu neće pronaći plaću na računu. Meni je uspjeh kad u ponedjeljak mogu isključiti mobitel i odlučiti da je meni nedjelja jer ne moram ići na “pravi” posao. Život freelancera zna ponekad biti zastrašujuć iako nas većina ljudi zamišlja kao boeme koji ponedjeljkom u podne piju kavu na Britancu dok ostatak radnog naroda sjedi u uredu.
5. Podijeli jedan savjet svima onima koji se ne mogu odlučiti što bi radili ili koji bi radili više stvari odjednom… Kako pomiriti sve talente?
Moja dilema nije kako pomiriti talente nego u koji od njih u konačnici nakon dugo eksperimentiranja uložiti najveći dio energije. Još uvijek se borim s činjenicom da dan ima samo 24 sata i da nije realno odraditi 7 sastanaka, poslati 30 mailova, objaviti 10 evenata i još otići navečer na otvorenje izložbe, ali svejedno to zapišem na check listu za taj dan. Ljudi samo radite, stvarajte, usudite se, pokušavajte.
Neke stvari uspiju, a neke ne. Ništa strašno vam se neće dogoditi, ali bit ćete bogatiji za jedno iskustvo i puno pametniji. Strah nam je svima najveća prepreka uspjehu, ali nitko nikad nije naučio važnu životnu lekciju bez par modrica i malo boli. Uvijek se sjetim onog skandinavskog oglasa za posao kad je jedna tvrtka tražila direktora, a jedan od uvjeta je bio da osoba između ostalog iza sebe ima tri propala projekta.
Foto: Sanja Jagatić
