Journal Supertalent: Iva Gašparović, Marta Kiš & Tanja Šoškić

U hrvatskoj animaciji nešto se mijenja… Osim odličnih ostvarenja animiranih filmova domaćih autora, a koji osvajaju nagrade po svjetskim festivalima posljednjih godina te festivala Animafest, na sceni te, ponekad marginalizirane umjetnosti, prije dvije godine pojavila se udruga AM centar koja je osnovana 2017. godine s ciljem da aktivno prati recentnu hrvatsku produkciju.

Iva Gašparović, Marta Kiš i Tanja Masnec Šoškić povjesničarke su umjetnosti koje se već niz godina bave afirmacijom animacije i srodnih filmskih područja, a u novom izdanju rubrike Journal Supertalent donosimo razgovor s ove tri iznimne profesionalke koje su nam otkrile kako je došlo do osnivanja AM centra te što sve od centra i njih možemo u budućnosti očekivati…

Ispričajte nam kako je došlo do ideje AM centra i kako ste se povezale?

Kao tri povjesničarke umjetnosti okupile smo se oko ideje da hrvatsku animaciju, autore i cijelu scenu, promoviramo kroz prizmu naše struke, da potaknemo redovito izlaganje umjetnika kako bi se autori animiranih filmovi mogli izraziti kroz kompleksnije, multimedijalne forme te izložiti svoje radove koji su sastavni dio procesa nastanka filma, a nerijetko su sami po sebi umjetnička djela. Uz kustoski posao, koji uključuje i produkcijski dio vezan uz izložbu, želja nam je potaknuti sustavno teorijsko praćenje animacije. Baš je u svojem predavanju na ovogodišnjem Scanneru Animafesta Jayne Pilling dobro istaknula problem raštrkanosti tekstova o animaciji koji se nalaze po brojnim publikacijama na raznim jezicima. Upravo tu potrebu sistematizacije i mi osjećamo.

Želja nam je potaknuti teorijsku potporu hrvatskom animiranom filmu te pokrenuti Centar animiranog filma koji bi kao kulturno središte posvećeno animaciji bio jedinstven prostor okupljanja profesionalaca s područja animacije i njihove publike te šire kulturne javnosti.

Začetnica ideje bila je Iva Gašparović s Petrom Zlonogom, te su pozvale Tanju Masnec Šoškić koja ima veliko producentsko iskustvo, i Martu Kiš koja je 2011. godine s Karlom Pudar u zagrebačkom HDLU-u kurirala veliku izložbu Surogat stvarnosti koja je obuhvatila razdoblje animacije posljednjih 50 godina od prvog i jedinog hrvatskog Oskara za animirani Surogat Dušana Vukotića. U suradnji i uz podršku animatora i profesionalaca, prije svega Petre Zlonoge s kojom smo i realizirali naš prvi projekt u listopadu prošle godine – izložbu uz istovremenu organizaciju premijere njenog filma Jedan od mnogih. Potom je uslijedila izložba Tehnike u animaciji u sklopu Međunarodnih dana animacije, pa multimedijalna izložba našeg višestruko nagrađivanog autora animiranih filmova Marka Meštrovića 8 u Galeriji na katu zagrebačkog KIC-a, potom okrugli stol Animacija u galerijama u sklopu ovogodišnjeg Animafesta, a upravo je sada u tijeku grupna izložba Paradigme animacije u galeriji Galženica u Velikoj Gorici.

Animacija u RH zadnjih godina postaje sve više vidljiva, priznatija, mladi autori i studiji osvajaju nagrade za svoja djela po stranim, renomiranim festivalima i natjecanjima. No, kao da domaći animirani film još nije dobio svoje mjesto pod suncem na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Jesam li u krivu ili i vi situaciju vidite tako? (komentar…)

Ne radi se samo o par godina, hrvatski animatori osvajaju svjetske nagrade kontinuirano već više od pedeset godina. Tradicija animacije veže se uz tzv. zagrebačku školu animiranog filma čiji autori su bili prepoznati u internacionalnom kontekstu, a tu je naravno i Svjetski festival animiranog filma Animafest. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja ima i emisiju posvećenu animiranom filmu – Animatik; emisija je isto tako primjer koliko smo zapravo napredni i ipak svjesni svog kulturnog nasljeđa. Radovi Turkovića, Peterlića, Gilića, Boška Picule, Krešimira Zubčića… ukazuju da u Hrvatskoj postoje stručnjaci koji pridonose ovom razvoju. Tu su i različite manifestacije poput Međunarodnog dana animacije, Supertoon-a u Šibeniku ili manjih manifestacija kao što su Anidok, organizirane projekcije animiranih filmova, radionice i sl.

Osnivanje Odsjeka za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu bio je značajan korak upravo za mlade autore i mogućnost formalnog obrazovanja što je sa spomenutom tradicijom upravo nedostajalo. Individualni uspjesi hrvatskih animatora koji se mogu mjeriti i u priznanjima i nagradama koje nižu na raznim festivalima potvrđuju dobro postavljene temelje i naravno, veliki talent i trud koji umjetnici i čitava produkcijska podrška koja stoji iza toga, ulažu u filmove.

Ono što bi se moglo ojačati veže se uz pojam proširenog polja animacije koje gleda animaciju šire od samog filma i njegovog festivalskog života i kino distribucije. To je upravo osvještavanje umjetničkog momenta kroz izlaganje koje ovisi o mediju u kojem autor radi, njegovoj umjetničkoj poetici a često i kustoskom konceptu. Animacija se još uvijek ne doživljava kao ravnopravna suvremena umjetnička grana, osim u iznimnim slučajevima. Potrebno je izbrisati granice koje odvajaju i trpaju u ladice jer suvremenost to više ne dopušta. Ovakvim pristupom omogućio bi se ulazak umjetnika koji se bave animacijom u postave i zbirke muzeja, ali i ostvario potencijal za stvaranje tržišta radova i s ovog područja. 

Animafest kao festival ima jako dugu tradiciju, svako izdanje mu je sve veće i bolje… Što se još može učiniti po tom pitanju na domaćoj sceni?

Animafest Zagreb je među najvećim svjetskim festivalima animiranog filma, drugi najstariji festival te vrste u svijetu. Festival pruža mogućnost širokoj publici u Hrvatskoj da kontinuirano prati što se stvara u svijetu i kod nas, također, što je vrlo važno, svima koji se bave animacijom daje priliku za stvaranje internacionalnih kontakata i novih suradnji. No, Animafest je, kao festivalska forma koncentriran u tjedan dana koliko traje. Za razvoj publike potrebno je kontinuirano djelovanje. To se može postići zajedničkim (interesnim) snagama u kojima edukacija ima veliku ulogu. Uz izložbenu djelatnost, koja je zahvalna zbog svog trajanja, tu su i razgovorne forme, ali i radionice, tematske projekcije i brojne druge mogućnosti koje animacija kao skup umjetničkih disciplina nudi. Pokrenule smo i web stranicu koja bi okupljala informacije o animaciji i srodnim područjima, a uz to se nadamo da će postati mjesto kritičkih osvrta i prostor za izražavanje struke, kojeg je nedovoljno u postojećim medijima.

Sudjelovale ste i na ovogodišnjem Animafestu…

U sklopu ovogodišnjeg Animafesta odlično se uklopila tema razgovora Animacija u galerijama te se moglo vidjeti kako ova ideja ima svoje različite inačice, ali se razvija paralelno jer potreba postoji. Cécile Noesser predstavila je prošle godine otvorenu Miyu galeriju koja (re)prezentira isključivo autore vezane uz animaciju. Stefan Stratil vodi pak malu ASIFA-inu galeriju neobičnog oblika, zbog položaja ispod stepenica, u Muzejskoj četvrti u Beču. Kustoski koncepti, financijska polazišta pa i krajnje ciljevi ovih prostora su različiti. Sve češća prisutnost inačice sličnih ideja, bilo na izlagačkoj ili teorijskoj razini, otvara mogućnosti novih suradnji i zajedničkih projekata jer se jedino tako može ojačati scena i napraviti potrebna suradnička platforma.

Nadamo se da ćemo našim djelovanjem ukazati na važnost kontinuiranog promicanja animacije i osvijestiti Zagreb kao grad koji ima jaku tradiciju animacije što bi trebao biti njegov prepoznati kulturni identitet. Čini nam se da i u namjenskom financiranju izložbi koji polaze od animacije još uvije imamo problem unutar našeg sustava jer ne spadamo u klasičnu podjelu na likovno i inovativno, a bome ni filmsko. No, takve stvari se mijenjaju kroz djelovanje.

Koji su vaši daljnji planovi, što od vas možemo očekivati u budućnosti?

Jako smo sretne što smo nedavno otvorile izložbu Paradigme animacije u Galeriji Galženica,koja se može vidjeti do 13. srpnja. Ona na više načina sažima naše planove. Radovi na izložbi prikazuju odabir iz produkcije u posljednje dvije godine i ukazuju na pokretačke uzore, inspiraciju ili primjere koji prethode njihovu nastanku: vezu animacijskog i likovnog svijeta kroz jasnu inspiraciju radovima drugog umjetnika koji određuje stilski razvoj filma Biciklisti Veljka Popovića, dokumentaristički pristup i naslanjanje na radove kroz koje se razvija vlastita redateljska priča Mačka je uvijek ženska Martine Meštrović i Tanje Vujasinović i samostalno stilsko određenje koje pratimo kroz razradu predprodukcijskih faza u Manivaldu Chintis Lundgren i Draška Ivezićai Dva na dva Jelene Oroz. Domaćim radovima pridružen je i jedan emblematski primjer strane produkcije Loving Vincent iz 2017. godine.

Izuzetno nam je drago što se na izložbi mogu vidjeti i originali Veljka Lipovca koji su inspirirali Veljka, ali i jedna originalna skulptura Marije Ujević Galetović koja se „pojavljuje“ u filmu Martine i Tanje. Uz širenje priče i ukazivanje na slojevitosti animiranog filma, ovo je prilika da gledatelji na drugačiji način i izvan kinodvorane uđu u ovu materiju.

Mogućih izlagačkih priča je bezbroj i već planiramo suradnje za sljedeće dvije godine. Smatramo kako na afirmaciji animacije kao ravnopravne suvremene umjetničke grane još puno treba raditi: od umjetnika koji kroz izlaganje počinju razmišljati i o dimenziji prostora u koji ulaze, preko financiranja ovakvih projekata koji izlaze iz standardnih okvira te ih treba prepoznati, do vrlo bitnog teorijskog i kritičkog pokrivanja i ove grane. Tradicija animacije je jaka, ali njeno mjesto u povijesti umjetnosti pa onda i unutar muzejskih institucija, se tek mora pronaći.

Foto: Sanja Jagatić

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori