Journal lice: Sonja Švec Španjol

Prošle jeseni portal i platforma za umjetnike Perceive Art proslavio je svoj peti rođendan velikom skupnom izložbom. Tko i nije pratio hrvatsku, pa i regionalnu likovnu scenu u tom trenutku nije mogao ne primijetiti da se nešto jako zanimljivo i značajno na domaćoj sceni zbiva i da iza toga stoji jedna mlada, uporna žena i iznimna profesionalka – Sonja Švec Španjol. Već dulje vrijeme (negdje od upravo te izložbe) planiramo sjesti s njom na kavu i razgovarati o svemu što se dešava na našoj sceni i s Perceive Artom. I sada smo se napokon i našli…

Djeluješ kao nezavisna kustosica na domaćoj i regionalnoj sceni. Što taj naziv znači, što je nezavisni(a) kustos(ica) i kako se snalazi u svijetu umjetnosti i umjetnika danas?

Nezavisna kustosica znači da nisam stalno zaposlena, odnosno vezana za neku ustanovu, već djelujem kao freelancerica. Surađujem s cijelim nizom samostalnih umjetnika, udruga, galerija i muzeja. Takav princip djelovanja podrazumijeva nesigurnu i neizvjesnu budućnost jer ovisim od projekta do projekta. No, zaista volim raditi nezavisno jer mi takav oblik rada pruža apsolutnu slobodu izbora suradnika i projekata na kojima želim sudjelovati. U konačnici su i rezultati izvrsni jer kada radim ono što volim i u što vjerujem, posvetim se tome maksimalno i trudim se da sve uključene strane budu zadovoljne konačnim rezultatom.

Realizacija ideje o pokretanju portala Perceive Art sigurno nije bila laka – kako je izgledao taj put i razvoj, sve do današnje verzije?

Nije bila laka odluka kao ni kretanje u realizaciju same ideje. U početku je sve išlo jako sporo. Prve dvije-tri godine imala sam osjećaj kao da sam u potpunosti nevidljiva, da doslovce pišem u prazno. Međutim, nakon takvog sporog početka situacija se počela polako mijenjati, ljudi su u razgovoru počeli spominjati kako znaju za PerceiveArt i da ga redovito prate i čitaju. Više nisam morala vući ljude za rukav i tražiti materijale da bih o nečemu pisala, nego su mi se sami umjetnici, galerije i muzeji počeli javljati i slati materijale s prijedlozima za suradnju. No, to je bio dug i mukotrpan posao.

Bilo je trenutaka kada sam se pitala ima li sve to smisla, no odjednom je sve nekako krenulo samo od sebe i sav taj trud i rad se počeo postupno vraćati. Nezavisnost portala mi također pruža mogućnost da popratim projekte i ljude koje mainstream mediji nikada ne bi popratili. Obožavam “kopati” i istraživati. Kada upoznam umjetnicu ili umjetnika koji radi predano i izvrsno, ali daleko od “svjetala reflektora”, užitak mi je porazgovarati s njima i upoznati širu javnost s njihovim radom. Najčešće baš ti tekstovi budu i najčitaniji na portalu. Baš sam prošle godine predstavila nekoliko izvrsnih umjetnika mlađe i srednje generacije iz Slavonije kroz formu intervjua. Ti tekstovi su bili čitaniji od, recimo, osvrta na velike grupne izložbe koje obično podijele svi sudjelujući umjetnici. To mi je najveća nagrada i potvrda da sve ovo ima smisla.

Kada je Perceive Art pokrenut u Hrvatskoj takve platforme nije bilo, kako sada izgleda profesionalan virtualan svijet po tom pitanju? Ima li prostora za još takvih platformi?

Mislim da svakako ima prostora za još sličnih platformi, ali kako se danas sve gleda kroz profit i broj klikova, nisam sigurna ima li dovoljno entuzijasta koji su spremni uložiti ogromnu količinu energije, vremena i rada u nešto što im neće donijeti instant publiku, čitanost ili zaradu. Riječ je o specifičnom području gdje se publika gradi i širi dugoročno, no nažalost živimo u vremenu gdje bi svi sve htjeli sada i odmah. Bilo bi mi drago kad bi likovna umjetnost, te općenito kultura i drugi vidovi umjetnosti bili zastupljeni na još sličnih platformi u Hrvatskoj. Takvo što osobno ne bih smatrala konkurencijom, nego dapače odličnom prilikom da se kvalitetni sadržaji obogate i da postanu dostupniji.

Surađuješ s institucijama, privatnim sektorom i umjetnicima. Kako izgleda ta mrežna suradnja, gdje su najveći problemi, a gdje suradnja teče bezbolno?

Suradnja je najbezbolnija kada surađuješ s vrlo inspirativnim umjetnicima ili kolegama kustosima iz institucija koji vole svoj posao, vrijedni su i žele da svaki projekt na kojem rade bude kvalitetno realiziran. Tada praktički nema problema i sve teče toliko glatko da se ponekad začudim kako smo sve to uspjeli realizirati bez ikakvih poteškoća. Jedan takav pozitivan primjer bila je putujuća izložba Ive Šebalja i Ive Friščića ostvarena u suradnji s udrugom Val kulture i nizom muzeja koji su izložbu ugostili. S obzirom na to da je u projekt bio uključen veći broj institucija, bilo je logično za očekivati da će doći do problema oko dogovora dizajna i tiska kataloga, dogovora termina realizacije izložbe ili transporta umjetnina. No, sve je zaista išlo glatko.

Isto tako mi je izuzetno drag projekt Sketchbook Station koji je također objedinio ne samo nekoliko muzeja i galerija u Hrvatskoj, nego povezao hrvatske umjetnike s umjetnicima iz cijelog svijeta. Projekt je pokrenula udruga Prizma iz Gračaca i bilo je divno raditi s njima. Postoji čitav niz samostalnih umjetnika s kojima sam ostvarila višegodišnje suradnje i koje cijenim kako po kvaliteti njihovog likovnog opusa i izričaja, tako i kao ljude. Onda je još lakše raditi jer postoji kvalitetan profesionalan odnos, međusobno poštovanje, pridržavanje rokova i obaveza prilikom realizacije pojedinog projekta, ali ujedno možemo kao ljudi iskreno popričati o cjelokupnoj situaciji i poziciji umjetnosti u Hrvatskoj danas.

S druge strane, najveći problemi se javljaju kada naiđem na posve inertne ustanove kojima uopće nije bitno kako će se realizirati izložba ili projekt, već samo žele odraditi svoj godišnji program u ustanovi i otići na odmor. Tužno je, a iskreno i pomalo frustrirajuće, vidjeti da su na rukovodećim pozicijama vrhunskih muzeja s toliko potencijala postavljene osobe koje to uopće ne prepoznaju, ne vide ili ih jednostavno nije briga. Naravno da tada pati muzej i ostali zaposlenici koji žele nešto konkretno i kvalitetno učiniti, a o zajednici koja je konkretno zakinuta za kvalitetan sadržaj da i ne govorim.

Najveći problem nezavisnog kustoskog djelovanja je naplata honorara za obavljeni posao. Ljudi općenito smatraju da zato što radite ono što volite za to ne biste trebali biti plaćeni. Ja sam se školovala za svoje zvanje, ulažem izuzetno puno vremena, truda i rada da bi svaki projekt bio maksimalno kvalitetno realiziran. Nažalost, neki ne razumiju da to podrazumijeva posjet ateljeu, upoznavanje s materijom, izbor radova, stalnu komunikaciju s umjetnikom i ustanovom, istraživanje, pisanje, postav izložbe, pisanje predgovora, promociju izložbe, govor na otvorenju i promociju nakon otvorenja.

Sve to ja radim kada se prihvatim projekta i naravno da očekujem biti adekvatno plaćena za angažman. No, onda se susretnete s ravnateljem muzeja koji vam baš i ne bi platio putne troškove i smještaj u gradovima i mjestima udaljenim od Zagreba, želi vam smanjiti honorar koji tražite iako ustanova nije u stisci s novcem, pa na kraju ispadne da ste ili u minusu ili sami plaćate kako biste radili ono za što ste se školovali. Takav apsurd postoji samo u Hrvatskoj jer su u inozemstvu intelektualne usluge itekako cijenjene i dobro plaćene, kao i vrijeme koje ulažete i odvajate za rad na pojedinom projektu.

Radiš sama, no u suradnji s mnogim profesionalcima. Kako je došlo do tih suradnji i jesi li okupila već sada stalan tim suradnika koji te prate od posla do posla?

Do mnogih suradnji je došlo preko preporuka. Umjetnica ili umjetnik za kojeg sam pisala predgovor bio je zadovoljan našom suradnjom, pa me preporučio svojim kolegama koji planiraju izložbe. Jednako tako me voditeljica galerije s kojom sam surađivala predložila udruzi koja radi izložbu i treba kustosa, a vrlo često me umjetnici sami pronađu putem PerceiveArt-a ili na Facebooku. Čitajući PerceiveArt vide kako i o čemu pišem, a na Facebooku vide koliko i kako radim, tako da iako je Facebook društvena mreža, a ne poslovni alat, meni najčešće omogućuje kontakt s budućim poslovnim suradnicima.

Ako nakon prve suradnje svi u konačnici budemo zadovoljni i nađemo se i na profesionalnoj i na ljudskoj razini, onda se ta suradnja pretvori u višegodišnju suradnju, ovisno o budućim aktivnostima i projektima. Postoji nekoliko galerija, muzeja i udruga s kojima uvijek rado surađujem i koje sama rado preporučim kvalitetnim umjetnicima ako traže prostor za izlaganje, a isto tako me te ustanove i udruge preporuče umjetnicima ako su u potrazi za kustosom za nadolazeću izložbu.

Freelancerica si po definiciji. Je li se situacija za freelancere promijenila u posljednjih pet godina ili je cijela scena i dalje u statusu quo?

Situacija se, nažalost, nije puno promijenila. Pojam freelancer ili slobodnjak i dalje nije pravno definiran i priznat. Štoviše, donedavno se takvo djelovanje nije priznavalo niti u radni staž. Kada sam se javljala na natječaje za posao koji su tražili dvije godine iskustva, a imala sam i više godina djelovanja u struci iza sebe, no nisam imala evidentirani radni staž, nisu uopće razmatrali moju prijavu. Na razgovoru za posao sam rekla da mogu donijeti sve autorske ugovore i potvrde o projektima na kojima sam sudjelovala, no našim poslodavcima učahurenima u birokratske definicije takvo što uopće nije bilo bitno, samo su inzistirali na upisanom stažu u radnoj knjižici neovisno o radnom mjestu. To mi je znatno otežavalo traženje posla jer sam imala potrebno iskustvo, ali ne i radni staž kojeg definira Zakon o radu.

Isto tako, kao freelancer nemate pravo na, primjerice, bolovanje ili porodiljni dopust. Ako niste član HZSU-a morate sami sebi uplaćivati socijalno i mirovinsko, tako da je jako teško opstati, a o neredovitim primanjima ili riziku da uopće ne budete plaćeni za svoj odrađeni posao da i ne govorim. Unatoč tome što u ugovorima postoji stavka u kojem roku honorar mora biti isplaćen, ako naručitelj to prekrši jedino što možete napraviti je podići privatnu tužbu, a svi znamo koliko to košta i koliko nam je pravosuđe (ne)učinkovito. Biti freelancer u Hrvatskoj teško je i izazovno, što je apsurd sam po sebi jer je sve više zanimanja u kojima je najjednostavnije biti freelancer i koja u ostatku Europe sasvim normalno funkcioniraju.

Perceive Art proslavio je pet godina postojanja s velikom izložbom. Koji su planovi za blisku budućnost, a koji za daljnju? Hoće li PerceiveArt osim virtualnog postati i fizički prostor djelovanja umjetnika, kao npr. galerija?

Izložba “PerceiveArt – Leave a trail” bila je vrlo emotivna i lijepa proslava petogodišnjeg postojanja portala krajem prošle godine. Naravno, planovi uvijek postoje. Do kraja ove godine čeka me još 17 izložbi od kojih bih svakako izdvojila retrospektivu poznatog karikaturista Nika Titanika u rujnu, zatim putujuću izložbu izvrsnog slikara Eugena Varzića čije smo putovanje započeli u Đakovu, nastavili u Zagrebu, a uskoro će izložba biti otvorena u Šibeniku, Slavonskom Brodu, Motovunu i Pakracu. Postoje naznake da će Eugenova izložba nastaviti svoje putovanje i tijekom iduće godine. Tu je i 8. hrvatski triennale akvarela koji nakon Slavonskog Broda seli u Karlovac i na zimu u Zagreb, a čija sam članica žirija i autorica predgovora po prvi put ove godine. Ta suradnja mi predstavlja veliku čast jer triennale akvarela pratim već godinama, a sama tehnika akvarela mi je izuzetno draga. Ove godine sam ostvarila suradnju s ULUPUH-ovom Sekcijom za ilustraciju, karikaturu, strip, animirani film i primijenjeno slikarstvo, što me također jako veseli jer volim ilustraciju i smatram da imamo izuzetno puno kvalitetnih ilustratora. Na jesen i tijekom zime očekuje me niz samostalnih izložbi diljem Hrvatske. Iduću godinu počinjem s organizacijom 47. ZILIK-a. To mi je jedan od najdražih projekata koji vodim već pet godina, a posvećen je radu s djecom bez adekvatne roditeljske skrbi. U idućoj godini posebno se veselim radu na jednoj fotomonografiji, po prvi put otvaram izložbu u Ljubljani, te se nadam putovanju Nik Titanikove retrospektive diljem Hrvatske, kao i individualnim suradnjama s umjetnicima s kojima sam već surađivala, kao i onima s kojima ću po prvi put surađivati u narednoj godini.

Jedna od najvećih želja mi je otvoriti vlastitu galeriju. Mislim da bi se time moj nezavisni virtualni i suradnički rad kapitalizirao u nečemu konkretnijem. Najvažnija prepreka zašto do toga još nije došlo su, naravno, financije. Ako samostalni umjetnici u Hrvatskoj ne mogu živjeti od vlastitog rada, ne znam kako bih pokrenula galeriju koja bi bila samoodrživa, tako da dok ne osvojim jackpot ili se stanje u državi na području kulture i umjetnosti bitno ne popravi, to će, nažalost, i dalje ostati samo želja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori