Srđan Sandić: Marko Tomaš

Marko Tomaš spada među najznačajnije autore našeg podneblja, od Vardara do Triglava. U ovoj godini će mu, po prilici, biti objavljeno sedam knjiga. Nešto novih, nešto starih – reizdanja. Njegova poezija diše, govori i misli. Nekoliko je tema koje okupiraju ovo autorstvo: ljubav, nacionalizam, fašizam, sloboda, nostalgija, ironija, igra, pa opet..sloboda, sloboda, sloboda. Recimo da su zbirka pjesama Tridesetdeveti maj i skoro gostovanje predstave Gnijezdo (r.Marina Petković Liker) u kazalištu Gavella neposredan povod razgovoru s ovim svestranim umjetnikom. Marko Tomaš je rođen u Ljubljani, 1978. godine. Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na internetskim portalima zurnal.ba, lupiga.com, 6yka.com, portal-udar.com te u časopisu Urban Magazin. Kolumnist je mariborskog dnevnog lista Večer. Novinske tekstove objavljivao u Feral Tribuneu, BH Danima, Glasu Istre te časopisu Prosvjeta iz Zagreba. Urednik je poetske edicije Nova osjećajnost pri nakladi Vrijeme iz Zenice. Pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika. Kraće ili dulje vrijeme živio je i radio u Kljajićevu/Somboru, Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu. Trenutno živi i radi na relaciji Mostar – Zagreb – Ljubljana – Beograd.

Zašto knjiga Tridesetdeveti maj tek sada izlazi u Hrvatskoj i zašto tridesetdeveti maj?

Stvar je jednostavno tehničke prirode, to što je knjiga prije godinu dana već izašla u Beogradu. Nismo to mogli ranije izvesti, iako smo se s prethodnim zbirkama trudili ići simultano. Što se tiče naslova, dosta sam u posljednje vrijeme, kako sam se bližio četrdesetom rođendanu, govorio kako je sve postalo dosadno, to vrćenje u ciklusima. Mislio sam da bi trebalo izmisliti novo godišnje doba ili neku promjenu u tom ritmu, i s obzirom na to da je jedan bitan rođendan u mom životu, jedne bitne mi osobe upravo 29. svibnja, shvatili smo da 39. maj dobro zvuči jer zvuči kao bitan, revolucionaran datum, a s druge strane je nepostojeći i mislim da dosta intrigira ljude. Možda je to i neka bolja budućnost koju nikad nećemo dočekati. Tako je Zoran Kesić protumačio, u stilu “kad će biti bolje?“, e pa „39.maja“. Zgodan je naslov za igru.

Zbirku otvaraš pjesmom Nismo se stigli voljeti , stihom: „Gledam prijatelje podivljale od tuge“; današnji ideološki trenutak nalaže nam da se brinemo samo o sebi i da je kontekst ono što stvaramo i da na nas utječe onoliko koliko to dopustimo. Popularna ideologija koja je eliminirala solidarnost, opet iznova…Što taj stih znači?

To pitanje je šlagvort jer ako bolje pogledaš, stih je parafraza prvog Ginsbergovog stiha u poemi Urlik. Zbog čega sam to parafrazirao? Jer je generacijska poema, a s obzirom na to da mi više nemamo generacijskih stvari, mislim da jednostavno ne postoji kulturološki kontekst koji objedinjuje generaciju. Ljude ništa ne povezuje, i upravo to uništavanje socijalne dinamike jest nešto čim se bavim. Pokušaj je to da uvedem mišljenje o socijalnoj dinamici, intimnim odnosima pa penjanje do društvenog konteksta. Sve to ima veze i s nasljeđima, a i u kontekstu svega što živimo u proteklih trideset godina i nikako da nadživimo…

Na Balkanu svaka generacija za sebe, manje ili više, misli da je propala generacija. Tako se samoodređuju. Je li i tvoja, izgubljena?

Ima tu romantiziranja, adolescentskog, da se romantizira vlastiti život. Bojim se da se i moja generacija takvom vidi jer smo jednom nogom ostali u prošlom vremenu, a drugom u suvremenom dobu. Svijeta u kojemu smo rasli – nema, a svijet u kojemu živimo malo razumijevamo. Svaka je generacija na neki način izgubljena jer joj rok trajanja istekne. Problem je kad se izgubiš na pragu odraslosti. Važno je pitanje: izgubljeni, u odnosu na što? Treba definirati našu izgubljenost.

U pjesmama tematiziraš i funkciju poezije, ali i ulogu pjesnika. Pjesnik je često stereotipno opisan: kao netko tko pije, tko je u kavani, kao netko tko kada jednom odraste će sve to prestati biti…? Sve je to na tragu otpora ideološkom nalogu koji nam uspostavlja naše tijelo kao ultimativni hram. Koja je uloga, kako vidiš funkciju pjesnika u društvu u kojemu je kultura zaista na aparatima?

Volim se igrati stereotipima i predstavom pjesnika. Imam namjeru da ironiziram te uloge. Stereotipi su priče prodane ljudima, priče na koje su ljudi nasjeli. Ponavljaju ih da ne bi morali misliti o stvarnom sadržaju riječi, ideje, bilo čega. Po mom mišljenju je funkcija ponovno uspostavljanje komunikacije na emotivnoj razini, da se uspostavi socijalna dinamika, da moja komunikacija nije samo za meni bliske. Važno je iskomunicirati intimna stanja i s ljudima koje ne poznajemo. Meni je to uloga poezije.

Majakovski je govorio u svojim uputama da se pera treba laćati u onom trenutku kada stih postaje jedino komunikacijsko sredstvo. S obzirom na to da izvodiš svoju poeziju, reci nam nešto o tom iskustvu?

Majakovski mi je velik utjecaj, ta pompoznost u izrazu kojom se volim koristiti je njegovo naslijeđe. Gledajući suvremeni kontekst, shvatio sam da poezija ima performativni kvalitetu, da bi ju se donijelo na noge, nikada nisam bježao od suočavanja i predstavljanja. Na neki način otkrivajući vlastite slabosti u tekstu, i kada izvodimo – nismo u unaprijed zadanim socijalnim ulogama, jer tada pred nepoznate ljude izlazi ranjiv čovjek, pa da vidimo što će se dogoditi s tim izlaganjem? Kroz to dolazimo do tog što je Majakovski rekao, stih postaje komunikacijsko sredstvo za ostvarivanje bliskog kontakta s većim brojem ljudi.

U Crnom molitveniku ima jedna pjesma koja mi se čini da definira dio tvog pjesničkog svjetonazora, u njoj kažeš da je ljubav pjesma, a da je pjesma žena… Pjesma koju se ne usuđujem napisati

Mogu se iz svega izvlačiti različita značenja, a ta pjesma govori o sujevjerju, točnije pokušaj je da se oduprem istom, iako se ne smatram praznovjernim, a pogotovo ne u odnosu na ono čime se bavim. Ova pjesma govori o tomu kako se ne usuđujem spomenuti ime osobe misleći da ću pokvariti nešto posebno što ima između nas. Ljubav je ideja, ideal koji pokušavamo utrpati u tuđe tijelo, obogotvoriti nekog. Ta pjesma je borba protiv vlastitog sujevjerja koje želim poništiti ispisujući stihove o tome kako se ne usuđujem pisati o nečemu iz straha da ne bih kao nekom magijom sve pokvario.

Medij za koji razgovaramo označen je kao lifestyle medij za žene. Na tom tragu, moram te pitati, zašto je feminizam toliko demoniziran kod nas? I zašto se ljudi toliko ograđuju od istog?

Ljudi vole prihvaćati ready-made stavove. Žele živjeti po ispisanoj matrici kako ne bi uložili trud u promjenu. 90% ljudi potpisuje lojalnost bilo kom sustavu. Novi pogledi na život, i ne govorim samo o feminizmu, nisu baš dobro došli. Tipičan muškarac se boji nove, emancipirane ideje žene. Postoji strah od nepoznatog. Muškarci moraju shvatiti da je patrijarhat prije svega njihov problem. Njima radi nered i pakao, a da toga nisu svjesni. Jako je teško njima da osvijeste svoju žensku stranu. Iz neosviještenosti je i nerazumijevanje stiglo. O izostanku truda, da ne govorim. Sve to ide do LGBT skupina, do ljudi koji žive noću, drugačijim ritmom, imaju drugačije navike, bilo što… masa je nesporazuma. Nerazumijevanje dolazi s raznih strana.

Završio si i roman, što mu je tema?

U prvom planu je socijalna anksioznost, iskarikirana otuđenost u suvremenom društvu, radikalizirana. Govorim o nemogućnosti i nehtijenja ljudi da shvate, pokušaj čovjeka da shvati svoje okruženje pa njegovo potonuće, zatvaranje u unutarnji svijet za koji se ispostavlja da je jednako strašan, užasavajući kao i onaj vanjski svijet.

Jer je njegovom preslikom?

Zapravo da. Unutar nas je gomila destruktivnih sila, i kada to sami sa sobom komuniciramo dobivamo jednak pakao kao i onaj koji već živimo ako smo se suočili s društvom kakvo zapravo jest.

Kako u svakodnevicama izgleda proizvodnja tvoje poezije. Je li došlo do recepture?

Sklon sam demistificiranju bilo čega pa i ovog posla. Drago mi je da si rekao proizvodnja. Postoje stvari koje varim cijelim tijelom, stvari koje gledam, čitam, na koje naletavam. Princip je da uvijek imam isplaniran koncept, priču koju ću ispričati, a nakon toga odredim formalna, stilska sredstva. Tek kad sam stvorio okvir, sjedam da radim. Rad je u unaprijed zadanom okviru lakši jer te digresivnost ne odvodi s puta. Improvizacija je u zadanom okviru puno slobodnija.

Sve više je u trendu otvaranje škola za kreativno pisanje, ali i škola za pisanje poezije. Što misliš da se oko iste da naučiti?

Daju se naučiti osnovna pravila. Ljudima se da objasniti sonet, pravila toga, što je nepravilna rima, ili da to što si prelomio dnevničke rečenice u stihove – nije poezija. Znao sam čitati zbirke bez ijedne stilske figure. Smatram to problemom, iako razaranje toga čim se bavimo je legitimno, ako je smišljeno kao umjetnički koncept. Ja uvijek miješam niski i visoki registar. Da se ljude naučiti da to prepoznaju. Da li ga možeš naučiti kako da piše? Nisam siguran. Stvori se sigurno neki novi način razmišljanja. Radom se može svašta. Okvir je jako bitan, kad ideš jasnom stazom, tada se razvijaju improvizacijske vještine.

Isidora Sekulić je govorila da ono što najviše vrednuje u poeziji jest, zapravo, stvaranje osobnih metafora. Imaš li osjećaj da si stvorio osobne metafore?

U načinu na koji se želim izražavati – da. Volim se igrati različitim stilovima. To je slaganje, igra. Koristio sam se u spomenutom romanu sredstvima pulp literature, hard boiled romana i noira. Smatrao sam da tako najbolje mogu izraziti ono što sam htio. Bavim se i novinarstvom pa znam kako da prepoznam dnevnopolitičke ludorije, ako ih uklopim u umjetnički koncept nekad to bolje a nekada lošije funkcionira.

Nigdje nemaš reguliran status slobodnog umjetnika, od svih zemalja regije u kojima djeluješ, a u praksi si upravo to. Više od regulacije. Nemaš formalnih ograničenja. Kakva je to sloboda? Što znači biti slobodan?

Jednostavno živiš i radiš to što želiš. Nekad to nije najugodnije jer taj osjećaj s godinama, te bazične nesigurnosti, egzistencijalnog grča zna doći na naplatu. S druge strane, sebe ne mogu zamisliti u drugačijoj situaciji. Navikao sam živjeti ovako i pokušavam da se ne ograničavam, pogotovo ne u kretanju i na području tog na čemu radim. Navikao sam na izmještanje jer mi mijenja perspektivu. Samim tim se mijenja i ono što radim.

Veći interes prema slobodi povećava anksioznost?

Da, jer ju promišljaš. Tada se suočavaš s užasom, zastrašujućom činjenicom da čovjek koji misli kako je formalno slobodan bude zapravo – porobljen i neslobodan. Njegovo je funkcioniranje ograničeno, i to ne nužno cenzurama nego kroz moment samokažnjavanja kad iskaču s pravog, zacrtanog puta. U današnjem sustavu sloboda je upisana kao pravo, a svejedno si emotivno ucijenjen ako ne izvršavaš ulogu koja ti je nametnuta. Tako je koncipirano današnje društvo, čini mi se. Što više slobode osvajaš, uviđaš sve veću porobljenost. To kako ljudi danas žive je suvremeno ropstvo.

Umjetnost je van ekonomskog aspekta i dalje jedino polje koje osigurava slobodu, a s obzirom na to da se baviš i novinarstvom, danas svjedočimo ultimativnoj cenzuri u toj struci, u polju. Što se još o tome da reći? Kako se oduprijeti tome? Nezaštićeni kakvi jesmo…

Slobode ima onoliko koliko je svaki čovjek ponaosob osvoji. Nekad si imao verbalni delikt i direktnu cenzuru, a danas duševne boli. Na tom primjeru možemo vidjeti da je demokracija utvara, laž. Opet ne postoji stvarna razmjena, niti mišljenja niti bilo ičega. Demokracija je tek neostvareno obećanje, ideja koja nije zaživjela i nije provedena i kao takva nije ni prva ni zadnja.

Beograd, Zagreb, Mostar, Ljubljana mjesta su tvog djelovanja. Koja je razlika u ovim toposima? Kakve su im stvarnosti?

Puno je stvari koje su zajedničke ovim gradovima, točnije sredinama i društvima u kojima se te sredine nalaze. Dosta je kompleksno govoriti o tomu. Možemo krenuti s različitih pozicija. Ono što vidim jeste da su ljudi nezadovoljni posvuda, svatko iz svojih specifičnih razloga, osjećam duboku žalost zbog toga a ne vidim kako će se bilo što, bilo gdje raspetljati.

Za kraj, koliko knjiga i gdje i kada sve objavljuješ, uz ovu već spomenutu? Gdje te se da vidjeti, uskoro?

Dolazi period kad kreće objavljivanje knjiga. Iskreno, malo se i prepadnem kad pogledam što sam sve spremio. Zbirka Trideset deveti maj doživjet će hrvatsko izdanje. U Sarajevu izlazi kolekcija koja će sadržati tri moje posljednje zbirke u jednoj knjizi, zvat će se Pjesme s granice. U pripremi je knjiga kolumni/eseja o Mediteranu koja se zove Pisma s juga. Radi se o kolumnama koje sam prethodnih godinu i kusur objavljivao u mariborskoj Večeri i koje su do sada objavljene samo na slovenskom jeziku. Posebno me raduje da će uskoro u okviru platforme OmoLab izaći slikovnica koju je ilustrirala moja prijateljica Ivana Radić, a koju sam jednim dijelom uredio. Priču je napisala moja kumica Ula. Slikovnicu bismo trebali predstaviti na predstojećem Mediteranskom festivalu knjiga u Splitu. Osim toga, u Ljubljani će izaći knjiga izabranih pjesama Želim postati terorist. A na jesen, nadam se, i taj spomenuti roman koji se zove Nemoj me buditi. Zbirka Regata papirnatih brodova je prevedena na engleski jezik i vjerojatno će doživjeti američko izdanje ove ili naredne godine. Vrtjet ću se posvuda, a jako me raduje da će predstava Gnijezdo mostarskog HNK u režiji redateljice Marine Petković Liker gostovati u Zagrebu, u kazalištu Gavella koncem travnja.

Nemoj se zaljubiti u mene

Nemoj se zaljubiti u mene

Nijedna ljubav nije pomakla planine

A noć će uvijek vonjati na kafanu

Ubojice neće položiti oružje

Proljeće će izbiti iz neba i zemlje

Rijeka će ostati rijeka

Nekoj drugoj mladosti

Mostovi će imati drugačija imena

Živjet ćemo i voljeti se surovo

I ništa neće promjeniti

način na koji smo usamljeni

 

——-

 

jebi se, nina

Jebi se, Nina.

Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti.

Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa.

Jebo te tvoj fakultet.

Samo 30 slova, a tolike knjige.

Jebo nas oboje smisao za kombiniranje.

Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva.

Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu.

Jebalo te svako slovo koje si napisala.

Bilo bi pošteno da boli.

Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali.

Jebo te tvoj mazni glas.

Jebala te nova godina na vikendici.

Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova.

Jebalo te izluđivanje koje to izaziva.

Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš.

Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici.

Jebo te tvoj broj telefona.

Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja.

Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima.

Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ.

Jebo želju da budemo sretni.

Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu.

Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru.

Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli.

Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše.

Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan.

Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti.

I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga.

Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka.

I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

Foto: Marija Laća

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori