Iva Biondić: s piscem ‘Sladoledara’ o obiteljskim odnosima, očekivanjima, knjigama i, naravno, sladoledu

Nije uvijek baš lako knjige i priče tematski upariti s godišnjim dobima. Ali priču o sladoledu nije teško definirati kao idealno ljetno štivo iako „Sladoledari“ Erica van der Kwasta ostavljaju znatno kompleksniji slatko-kiseli okus od uobičajenog uživanja u omiljenom ljetnom desertu – sladoledu. Četvrti roman mladog nizozemskog pisca indijskog podrijetla priča je o obitelji Talamini, sladoledarima iz jedne tirolske doline koja osam mjeseci u godini gotovo danonoćno zaslađuje život stanovnika i turista u Rotterdamu. Nakon tri generacije teškog sladoledarskog rada protagonist priče Giovanni odlučuje se prekinuti obiteljsku tradiciju i postati pjesnik.

Eric je povodom objave svog romana na hrvatskom, jednog od brojnih svjetskih jezika na koji su njegovi romani prevedeni, početkom ovog ljeta boravio u Zagrebu gdje sam ga zbog jednog crtice iz njegove knjige ipak odvela na espresso a ne na sladoled. Razgovarali smo o posve lakim temama među kojima i o brojnim legendama o ovom desertu uključujući i kakve veze tekstura sladoleda ima s jednim dijelom tijela Sofije Loren (za odgovor na to pitanje morat ćete pročitati Ericove „Sladoledare“) do vrlo teških poput bremena obiteljskih očekivanja i kaosa emocija i odnosa koji nastanu kad se ona ne ispune.

Dok sam čitala knjigu, prije nego što sam išta pročitala o tebi i o knjizi i čula išta o tvom odnosu s majkom imala sam snažan osjećaj da je knjiga izrazito autobiografska.

Teme knjige su autobiografske, ali ja nisam poput Giovannija – ja ima obitelj i obaveze koje s time idu, našao sam svoju strast, svoj poziv i više ne osjećam tu unutrašnju borbu. Ali možda sam tu unutrašnju borbu između želje da usrećim svoju majku ispunjavajući njena očekivanja i odabira svog životnog puta riješio pišući ovu knjigu. Knjiga na kojoj sada radim ne bavi se tim temama oslobađanja od obiteljskih očekivanja i tradicije. Pisanje „Sladoledara“ bilo mi je važno na osobnom nivou.

Misliš bilo je terapeutsko?

Možda ne bih baš tako snažnu riječ koristio jer se nisam toliko snažno konfrontirao sa samim sobom. Taj dio terapeutske konfrontacije sa samim sobom, dok sam ja želio biti pisac a moja majka je željela da budem ekonomist ili doktor, odradio sam pišući svoju prvu knjigu u svojim dvadesetima.

AUTOBIOGRAFSKA FIKCIJA

Kad sam rekla da sam imala osjećaj da je knjiga autobiografska prije svega sam se referirala na to da mi se glavni lik činio iznimno iskrenim, da nije kreiran istraživanjem i imaginacijom nego da je satkan od stvarnih emocija, situacija…

Roman zahtjeva pitanje na koje želiš odgovoriti ne samo za čitatelja nego i za samog sebe a glavno pitanje za Giovannija, pa i za mene, je da li je moguće osloboditi se okova očekivanja i tradicije i da li je moguće odabrati svoj život i koje su posljedice takvog odabira, da li je to onda ostvarenje tvojih snova ili se cijeli život kaješ što si izdao obiteljsku tradiciju. Jer Giovanni je dodatno opteretio i svog oca i svog brata prekinuvši sa sladoledarskom tradicijom. Odabrati svoj put u takvim slučajevima ima za druge čitav niz neželjenih nuspojava.

Danas kada si uspješan pisac da li je tvoja majka zadovoljna s tvojim izborom, s time kako si se odmetnuo?

Mislim da moja majka još uvijek sanja da budem premijer ili barem ministar financija Nizozemske. Nažalost postoji jedna nepremostiva udaljenost između mog pisanja i moje majke jer ja pišem na nizozemskom koji ona ne razumije. Za nju je pisanje kao poziv jedna poprilična apstrakcija. Kad je kao imigrant došla u Nizozemsku teško je radila kako bi svojoj djeci osigurala dobru budućnost – ja sam išao u dobre škole, išao sam na fakultet… i onda sam odabrao pisanje kao poziv!? A zašto nakon što se ona toliko napatila da mi osigura kvalitetno obrazovanje?! Mislim stoga da je taj moj izbor još uvijek težak za nju. Ipak rekao bih da je primijetila dvije stvari – da mi je pisanje donijelo uspjeh jer je u Nizozemskoj moja knjiga „Mama Tandoori“ koji je knjiga o njoj prodana u više od sto tisuća primjeraka i prevedena je na brojne strane jezike i bila je best seller a ova zadnja knjiga „Sladoledari“ prevedena je i na kineski pa i na hrvatski. A i kada dođe mojoj obitelji u posjete ona vidi da ja radim i da imam i kao neko pravo radno vrijeme i vidi da ja se ustajem u 6 ujutro i idem u svoj ured pisati pa joj je činjenica da je pisanje moj posao postala malo manje apstraktna.

TEŽINA OČEKIVANJA I (DIS)FUNKCIONALNOST OBITELJSKIH ODNOSA

Smatraš li da postoje kulturološke razlike po pitanju očekivanja od roditelja? Ti uvijek naglasiš kako je tvoja majka Indijka kad govoriš o njenim očekivanjima. Mislim da moja majka nikada ništa nije očekivala od mene osim da budem sretna. Što je doduše stvarno veliko očekivanje za ispuniti…

Mislim da uvijek postoji neke težina u odnosu između roditelja i djece. Želiš da tvoji roditelji budu zadovoljni s tobom, da dobro živiš, da ne pušiš, ne piješ previše, da imaš dobar posao, obitelj… Ali već u toj postavci da želiš da su tvoji roditelji zadovoljni s tobom gubiš dio svoje slobode a onda je mali korak do toga da odrastaš u obitelji koja ima obiteljski biznis i koja očekuje da ćeš ga nastaviti. Nakon „Sladoledara“ prilazili su mi ljudi koji su dolazili iz obitelji kamiondžija koja je očekivala da djeca nastave voziti te iste kamione jer inače zašto je otac investirao cijeli svoj život u njih i omogućio im financijsku sigurnost a sada će kompanija nestati!? Ne žele svi ljudi sigurnost, ni voziti kamione. I jedni i drugi žele izabrati svoj put. Meni se već sada čini da će moje mlađe dijete razočarati jer će mi reći da će otići godinama putovati bez cilja. Kad kažem bez cilja mislim na neku moju a ne njegovu ideju cilja. Kao roditelj treba imati puno (samo)pouzdanja. I ja mislim da Giovannijev otac i moja majka nisu imali povjerenja u svoju djecu i ja ću pokušati imati povjerenja u svoju. A možda je Giovannijev otac pomalo ljubomoran na njega jer on nije imao hrabrosti prekinuti obiteljsku tradiciju.

Odnos između roditelja i djece trebao bi biti baziran u ljubavi; ima li tu onda mjesta za ljubomoru i krivnju?

Mislim da ima. Čak i za mržnju. Mislim da odnosi među braćom i sestrama, obiteljski odnosi… su poput braka – mogu biti puni ljubavi ali ima i drugih trenutaka, vremena kad mogu biti puni potpuno oprečnih emocija. Odnos Giovannija i njegovog oca temelji se na nemogućnosti da razgovaraju i da slušaju. A takav je i Giovannijev odnos s bratom. Cijeli roman njihov je odnos pun nerazumijevanja, nedostatka bilo kakve komunikacije, krivnje i mržnje i tek se na kraju oni radi brige o nekom trećem uspiju razgovarati i razmijeniti emocije. Puno odnosa pati od te nemogućnosti komunikacije.

Ova tvoja knjiga je o sladoledu, ženama i poeziji ali ja sam ju još snažnije doživjela kao priču o disfunkcionalnosti obiteljskih odnosa.

To je naglašeno u ovoj priči time što Giovanni bira za svoj put nešto što je totalna apstrakcija za njegove roditelje. Oni dolaze iz talijanskih planina i osam mjeseci u godini rade sladoled a ostala četiri mjeseca su potpuno prazni i mrtvi umorni i piju pivu i rade djecu. I onda njihov sin odabere biti pjesnik a to je apstraktno i onima koji dolaze iz znatno manje primitivne sredine. I tu je paralela između mene i odnosa s mojom majkom i Giovannija i odnosa s njegovim ocem. Izrazito je teško takvim roditeljima shvatiti svoju djecu. Naravno da ljubav prema djeci uvijek treba biti prisutna i to bez ikakvih uvjeta ali ako tvoje dijete napravi nešto što uopće ne razumiješ teško je to prihvatiti.

Da, koncept bezuvjetne ljubavi je samo koncept. Realitet bezuvjetne ljubavi dolazi s puno uvjeta… Ali kako si u bijegu od majčinih očekivanja i uvjeta završio u Italiji?

Htio sam pisati u Rimu koji sam vidio tijekom školskog izleta i koji me oduševio. Kao student ekonomije nisam dobio stipendiju povijesnog instituta za koju sam nadobudno aplicirao a nisam imao načina da si priuštim živjeti u Rimu pa mi je prijatelj ponudio da pita svog poznanika koji se oženio za neku groficu u Bolzanu da me prime u svoju prekrasnu palaču da živim i pišem neko vrijeme u stanu u njihovom potkrovlju. Htio sam biti negdje gdje me ne pojede ritam neke užurbane svakodnevice već neko mjesto na kojem sam izdvojen od civilizacije na neki način i da samo moram jesti i spavati i vježbati a sve ostalo vrijeme mogu posvetiti sebi odnosno pisanju. Zato danas pišem tako rano ujutro dok svijet još ne postoji, ukućani još spavaju…

NIZOZEMSKO-INDIJSKI PISAC „TALIJANSKE KRVI“ S RADNIM VREMENOM SLADOLEDARA

Znači ustaješ rano skoro kao sladoledar ali drugačiji je to posao nego sladoledara. Oni svaki dan dobiju povratnu informaciju za svoj rad kroz osmijeh ili pohvalu neke mušterije. Tebi dugo vremena treba da dobiješ povratnu informaciju, komentar na svoju kreaciju, vidiš plodove svog rada…

Točno. Roman pišeš godinu, dvije, čak i tri. Netko će reći da to nije fizički posao ali jedan moj kolega je pisanje romana opisao kao mentalni maraton i mislim da je to dobra metafora. Moraš biti izdržljiv.

Pitala sam te za Italiju jer da nisam pročitala tvoje ime na koricama i tvoju biografiju kroz tvoje pisanje pomislila bi da si Talijan. „Krv“ tvojeg pisanja svakako nije nizozemska, ja bih rekla da je mediteranska.

Da, nizozemska literatura uglavnom nije toliko topla i bogata. Na mene su dosta utjecali autori poput izraelskog književnika Meira Shaleva ili ruskog autora Konstantina Paustovskog, oni su lirski pisci. Ja obožavam čitati i strašno sam zahvalan dobrim prevoditeljima da mogu čitati takve knjige da nisam samo osuđen na nizozemske autore jer mislim da bi bio jednako nizozemski autor kao i svaki drugi. Treba čitati i pisce s nekim drugačijim otkucajima srca kako bi mogao obogatiti svoj stil.

Veliki si filmofil. Za koju bi svoju knjigu najviše volio da postane film?

Mislim da bi „Sladoledari“ bili dobar materijal za film. Cijela knjiga je vrlo vizualna a posebno početak kad se gledaju stare fotografije muškaraca koji zasukanih rukava natovaruju snijeg na kamione. To je žetva snijega. Bilo bi lijepo vizualno rekonstruirati povijest sladoleda. A ima u knjizi i dosta humora koji bi dobro funkcionirao na filmu.

KONAČNO I NEŠTO O SLADOLEDU…

Mi smo u ovim krajevima naviknuti na apsurdne zaplete u stvarnosti. Ali možda je još interesantnije da postoji nešto u životu što je jednostavno poput sladoleda što ti ne padne napamet propitivati povijesno i onda pročitam kako je nastao sladoled i to mi zvuči kao totalna znanstvena fantastika. Koliko ti voliš sladoled?

Pa zapravo ne baš previše. Kad sam napisao Mama Tandoori svi su novinari sa mnom htjeli jest pileći tandoori a sada svi žele jesti sladoled. Hvala ti što si skužila sam iz knjige da sam opsesivan oko dobrog espressa. Obično kad svoju djecu vodim na sladoled ja pijem espresso.

Da budemo malo poetični o sladoledu za kraj intervjua – koji je okus sladoleda tvog djetinjstva?

Ja sam bio ono dijete koje uvijek naručuje sladoled od vanilije.

O Bože, ti si vanilija frajer.

Da. U Rotterdamu postoji slastičarnica „Venezia“ u kojem je smještena radnja knjige i ispred je veliki plastični sladoled koji je moj sin pokušao polizati. On očito ima veće snove o sladoledu od mene. Ne znam stvarno ikoga tko ne voli sladoled. Ima u sladoledu i za djecu, i za bilo koji uzrast, neke radosti. Pa sam htio ispričati priču o povijesti tog magičnog slatkiša.

Okus sladoleda mog djetinjstva, nešto što sada nisam sigurna da bi bilo prihvatljivo, je rum. Bio je sladoled na štapiću „Rumko“ – sladoled od ruma preliven tamnom čokoladom. A koji okus sladoleda je okus ljubavi za tebe?

Ima u knjizi jedna vrlo erotska scena tijekom koje u prizemlju ispod te scene Giovannijev brat radi sladoled od grappe. U knjizi ima puno erotskog vezanog uz proizvodnju i uživanje u sladoledu. Čuo sam svakakve priče i legende o proizvodnji sladoleda pa sam ih uvrstio u knjigu.

Koji je najbolji najčudniji okus sladoleda koji si probao? Meni je jako fini bio sladoled od octa, a sladoled od senfa Hestona Blumenthala nisam mogla progutati.

Možda bi taj od senfa bio dobar u kombinaciji s nekim slanim jelom. Ja sam probao jednom prilikom jako fini suptilni osvježavajući sladoled od bosiljka. A sladoled od pršuta mi je bio grozan.

Foto: Marija Laća

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori