Iva Biondić: S Robertom Menasseom, autorom prvog velikog romana o EU

Roman „Glavni grad“ austrijskog romanopisca, prevoditelja i esejista Roberta Menassea pročitala sam zapravo zato što mi taj glavni grad o kojem je riječ – Bruxelles, jako nije drag. Kaotičan je to grad pun ljudi u zagasitim odjelima koji izgledaju kao da su izašli iz jeftine suvremene verzije nekog Kafkinog romana, izbjeglica, vojnika pod teškim naoružanjem, hordi turista i u nekim mirnim kvartovima nekih ljudi koji djeluju kao da bi mogli biti i neki lokalni starosjedioci. Doduše u cijelom tom kaosu, za razliku od protagonista Menasseovog romana, nikada nisam srela svinju.

A svinja i različite birokratske, političke, medijske, ljudske, povijesne… svinjarije pojavljuju se kroz cijeli ovaj roman koji je 2017. dobio jednu od najvažnijih njemačkih književnih nagrada. Autor je vidno zabrinut za projekt ujedinjene Europe u kojem nas živi nekih 500 milijuna i prati cirkus eurokrata i nacionalnih političara oko toga koja će koncepcija prevagnuti – ona postnacionalne demokracije ili nacionalnih država. „Glavni grad“ je inteligentan i duhovit i jako tužan i nekad nevjerojatan poput neke jako dobre epizode „Black Mirrora“. S njegovim autorom razgovarala sam ususret njegovom gostovanju na Festivalu svjetske književnosti 12. rujna.

Zar su Europska unija i politika stvarno takve svinjarije?

Što mislite pod „takvom svinjarijom”? Svinja je univerzalna metafora, može predstavljati sve i svašta, može biti gadna i odbojna, prljavi krmak, može biti draga i slatka i zabavna, kao što su Šunkić, Miss Piggy ili praščić Babe, može označavati budalu, glupa svinja, no može biti i mudra i lukava, kao Praktično prase Walta Disneya, može donijeti nesreću ako je se dodirne, ali postoje i amuleti praščića za sreću.

Jednima je svinjetina zabranjena, drugima je to omiljena hrana. I u političkoj sferi pokriva širok dijapazon, od nacističke do židovske svinje. I tako dalje. Ne postoji ni jedna druga metafora koja može opisivati sve moguće, a istovremeno i suprotnost istoga. Zato svinja u mom romanu povezuje različite figure u romanu. Osim toga, u romanu je riječ i o sukobima u vezi s izvozom svinja iz EU-a u Kinu. Ali Vašoj mašti stoji na volju da u interpretaciju uplete i nešto više. Kad je riječ o svinji, i to je moguće.

Čini mi se kao da Brisel i Europsku komisiju i Vijeće portretirate kao lobističko igralište. Svi rade nešto iz interesa – svojih osobnih ili nacionalnih ili nekih interesnih udruženja. Zar stvarno niste tijekom četiri godine koliko ste radili istraživanje za ovaj roman u Bruxellesu upoznali baš nikoga kome je u interesu samo da Europa i svijet budu bolje mjesto za sve i svakog?

Upoznao sam brojne iskreno angažirane, visokokvalificirane dužnosnike u Komisiji, ali i europarlamentarce koji se zalažu za mirnu, demokratsku, ujedinjenu Europu. Daljnji razvoj europskog projekta ujedinjenja, ostvarenje ideje doista jedinstvene Europe učinila bi naš kontinent, a u budućnosti i svijet, boljim mjestom. U to mnogi vjeruju i rade na tome. A to što pojedinci pritom slijede i vlastiti dnevni red, da primjerice žele izgraditi karijeru kako bi zadobili više moći, utjecaja i organizacijskih ovlasti, potpuno je normalno.

Naravno da postoje i „čisti karijeristi”, druge pak obuzme cinizam ili depresija jer su imali neke ideale, no onda su spoznali da nemaju šanse protiv Vijeća, dakle, protiv zastupnika nacionalnih država. Naime, neke države smatraju da je EU klub u kojemu kao članice mogu pokupiti subvencije, ali moraju što više moguće sprječavati pravo Zajednice ili stavljati svoje interese iznad svih drugih. Zamislite teniski klub u kojemu svaki član prima premije za tečajeve tenisa itd.

Međutim, jedan član kaže da na jednome mjestu smije igrati samo on i nitko drugi, drugi član pak želi igrati golf pa buši rupe po teniskim terenima, treći počinje iskapati jamu na jednome terenu jer želi ondje napraviti bazen. I Vi biste tu pali u depresiju ako ste onaj koji treba sastaviti zajednička pravila, ali ga nadglasaju na svakoj skupštini članova.

Koristite satiru kako bi radikalno kritizirali EU projekt no teško mi je odgonetnuti za koju se političku, socijalnu opciju vi zalažete – naginjete li ujedinjenoj Europi ili ste više nacionalističkih sklonosti ili imate neke radikalne ideje poput profesora Erharta u vašem romanu?

Moj roman nije satiričan nego tragikomičan. To je katkad jako smiješno, ali u biti deprimirajuće: pokušao sam ispripovijedati tko su ljudi koji rade u europskim institucijama, kakvi su, što žele, kao i ono u čemu ne uspijevaju. Htio sam toj velikoj apstrakciji zvanoj EU dati lice, odnosno lica. No zadatak romanopisca nije objavljivanje političke teze ili političkog programa. Komisija pokušava provoditi zajedničku politiku, razvijati projekte, a Vijeće to redovito bojkotira i sprječava.

Vijeće, dakle, skup šefova nacionalnih država i vlada i nacionalnih resornih ministara, brani nacionalne interese i dok je god Vijeće najmoćnija institucija EU-a te stoga može sve blokirati, neće biti smislene zajedničke europske politike. Ono što je u tom sustavu nepodnošljivo cinično i perfidno jest sljedeće: nakon što nacionalni šefovi vlada po ne znam koji put osujete neki nužan politički korak EU-a, otputuju kući i obznane: vidite, EU ne funkcionira, dakle, moramo iznaći rješenja na nacionalnoj razini! Međutim, pri velikim problemima i izazovima pred kojima stojimo u doba globalizacije, ne može biše biti nacionalnih rješenja. Ti su političari prevaranti. Oni su krivci za mnogobrojne krize sadašnjice. Stoga možda imate pravo kad u liku prof. Erharta vidite moj alter ego. Možda.

Svi likovi vašeg „Glavnog grada“ snažno su oblikovani svojim osobnim i nacionalnim nasljeđem. U knjizi citirate fikcionalnog profesora Moensa koji kaže da povijest ne smije biti samo prepričavanje onoga što se desilo već i promišljanje o razlozima zašto to nije moglo biti bolje/pametnije. Da li smo zaglavljeni u svojoj prošlosti?

Imate pravo. Pokušao sam svakom liku romana dodijeliti nekako tipičan europski životopis. Naime, Europa se sastoji od tog mnoštva različitih i djelomično proturječnih iskustava koji se potom prenose s koljena na koljeno te katkad dovode do spoznaja, katkad ponovno do daljnjeg tinjanja sukoba koji su potpuno iracionalni. Fascinantno je to osvijestiti. Sjedimo u klopci, ali u toj klopci sjedimo na škrinji s blagom. A u toj škrinji s blagom nažalost zgrćemo i novčiće koji više nisu važeći.

Postoji li neka agenda iza ove knjige da se ljude iz „pasivnih sudionika“ pretvori u aktivne promišljatelje o tome kako stvari možemo učiniti boljima, ponašati se kao da su nam svake riječi posljednje?

Pišući roman, jedina točka dnevnog reda bila je sljedeća: ispripovijedaj relevantne stvari iz svoga života na način da se suvremenici prepoznaju, a da nas buduće generacije shvate.

Da li je vaša knjiga „Glavni grad“ u nekoj zemlji u kojoj je prevedena izazvala skandal? Naime uvijek negdje ima neki pametnjaković koji ne shvati satiru i stvari shvati previše doslovno…

Toga je bilo malo. Nekoliko je muslimana protestiralo protiv svinje u mom romanu, a nekoliko nacionalista ili “desnih populista”, kako se danas nazivaju, pokušali su pokrenuti lavinu pljuvanja jer kritiziram nacionalizam.

Čini mi se da ste nostalgični prema prošlim vremenima – prema kvalitetnim odijelima, gradovima koji nisu oboljeli od epidemije turista…? Smatrate li da je ideja napretka paradoksalna?

Uopće nisam nostalgičan. Jedan ili dva lika u mojem romanu možda su nostalgični ili djelomice nostalgični. No u biti je stvar u sljedećemu: svijet ,koji nije sve više stran samo starijima nego je i mladima sve apstraktniji, ispripovijedati na način da imamo konkretan temelj na kojemu se možemo sporazumjeti i organizirati svoj život mirno i pravedno.

Možemo li zaustaviti ili vratiti vrijeme i ponovo neke stvari učiniti jednostavnima, mirnima i kvalitetnijima?

U tome ćemo uspjeti zajedno ili nikako. Svi ti problemi ne zaustavljaju se na nacionalnim granicama te se ni riješiti ne mogu unutar nacionalnih granica. Ne moramo spasiti planet, planetu je svejedno žive li ljudi na njemu ili ne. Moramo spasiti sebe, ljude.

Dakle, mora nastati svijest zajednice koja je veća i racionalnija od nacionalne svijesti. Svi mogu imati nacionalnu kulturu, vlastiti jezik, regionalni mentalitet, to nitko ne želi ukinuti ili “izjednačiti”, upravo suprotno: ta raznolikost je bogatstvo Europe, ali s obzirom na velike objektivne probleme, nacionalna je svojeglavost kriminalna.

Odgovore s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković.

Photo: Rafaela Proell, Fraktura, Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori