Iva Biondić: S Laurom Restrepo, kolumbijskom spisateljicom i gošćom Festivala svjetske književnosti

Neke knjige se jako teško čitaju. I onda od tih nekih knjiga koje se teško čitaju često odustanem. A s nekima, poput „Bunila“ Laure Restrepo se mučim jer osjetim da je to knjiga s kojom se treba izboriti, da ju treba pročitati da bi se nešto razumjelo i osjetilo. I onda na neki uvrnuti način ta muka postane užitak i uvid u neke teško dokučive svjetove i živote i stvori neki novi sloj empatije prema posve nepoznatim ljudima i njihovoj egzistenciji.

Laura Restrepo

Jedna od najvećih literarnih figura 20.stoljeća – slavni kolumbijski Nobelovac, Gabriel García Márquez je to što Laura Restrepo čini svojim pričama opisao kao jedinstven spoj novinarskog istraživanja i književnog stvaralaštva i rekao da njezina fascinacija popularnom kulturom i besprijekoran humor lišava njezine romane ikakvih zamki patosa ili melodrame, čineći ih iznimnim čitalačkim užitkom.

Stil njenog romana „Bunilo“ podsjeća na kokainsku logoreju i rafalne krikove ljudi koje su pokosile ili oštetile godine Escobarove vladavine Kolumbijom i njime je ispričana prekrasna i teška ljubavna priča. Roman je ujedno i svjedočanstvo o Kolumbiji i njenom glavnom gradu Bogoti 80-ih prošlog stoljeća o čemu autorica pripovijeda poetično ali reporterski pretačući užas kojem svjedoči u neki svoj nadrealni naturalizam.

Priča je to o Augustini koju njen muž Aguilar po povratku s kraćeg putovanja zatiče posve pomračena uma. Gotovo u formi detektivskog romana Aguilar uz pomoć još nekoliko pripovjedača među kojima je i jedan od Escobarovih suradnika, otkriva mračne tajne Augustinine obitelji i kolumbijskog društva za koje se smatra da mu je najslavniji narkobos na svijetu naštetio ne samo nezapamćenom stopom smrtnosti već i ozbiljno mu narušivši mentalno zdravlje.

Književni Nobelovac José Saramago, koji je presjedao žirijem kad je Lauri Restrepo za ovaj roman 2004. godine dodijeljena nagrada Alfaguara, jedna od najprestižnijih literarnih nagrada na španjolskim govornim područjima, o romanu je napisao: „Bunilo je jedan od najboljih romana napisanih u posljednje vrijeme. Restrepo je potpuna majstorica pisanja, fascinantna i apsolutna. Da, u romanu ima nasilja, trgovine drogom, ludila, možda čak i ljubavi kao oblika ludila. Ali riječ je o zaista velikom romanu, kakav rijetko pronalazimo u posljednje vrijeme.“

S Laurom Restrepo koja će na Festivalu svjetske književnosti gostovati 13. rujna ove godine razgovarala sam o teškim ali važnim i nužnim temama poput nasilja prema ljudima ali i planeti Zemlji kojoj dok smo razgovarale gore pluća, ludilu od kojeg se pokušavamo sakriti, ratovima, drogi i tome zašto se nekoć ljutila na Gabriela Garcíju Márqueza i njegov magični realizam.

O LUDILU U/I SVIJETU OKO NAS

Nosimo li stvarno svi ludilo u sebi?

O da, svi smo bome ludi. Kako je moguće ne biti lud kad moramo živjeti u svijetu punom tajni i hipokrizije u kojem se ratovi između svjetskih velesila vode na tuđoj zemlji, na marginalnim područjima poput Kolumbije, Sirije, Jemena, Venezuele, Palestine i gdje nasilje onda postaje svakodnevica. Vjerujemo da to nasilje nema veze s nama, da smo ga mi izbjegli – naposljetku mi smo još živi dok je drugima puno gore – i zaključamo svoja vrata i sakrijemo se u svoje domove, a buku i paniku ostavimo vani…

I mislimo da smo sigurni i normalni usprkos sveopćem ludilu. Ali ne, nije tako, jer ludilo se provuče ispod zatvorenih vrata poput otrovnog plina i uđe i u naš um i u naša srca. Mislim da se ignoriranjem ludila ludilo samo pojačava. Ali ovdje u Hrvatskoj ne govorim vam ja ništa novo, pa vi ste u recentnoj povijesti patili od ratnog ludila.

Znači uzroci ludila su primarno kolektivni? Nisu osobni?

Politička, ekonomska i vojna moć se uvijek gradi na lažima i tajnama. Za nas, obične ljude, živjeti među tim nepropusnim konstrukcijama službenih agendi satkanih od laži i tajni poput je bauljanja u mraku; to je kao neko produljeno, perpetualno ludilo. Masovni mediji su ogromni difuzori sljepila i mraka dok oni koji pokušaju javnosti razotkriti službene laži, poput Juliana Assangea, Chelsea Manning ili Edwarda Snowdena završe kao deklarirani kriminalci; osuđeni i zatvoreni.

Rat, taj ekstremni oblik ludila, djeluje kao da je u skladu s nekom potrebom, nekom logikom. Znamo li zapravo što se zbiva u Siriji? Tko je tako odlučan da taj narod izbriše s lica Zemlje? Radi čijih, kojih interesa? Ne znamo. Pretpostavljam da ni Sirijci nisu sigurni. Ludilo je da se zatvaramo u naše male džepove sigurnosti dok se svijet oko nas raspada. Ono što me najviše plaši je ta suluda društvena struktura koju mi sada smatramo razumom.

Strukture moći unutar obitelji u patrijarhalnim društvima također počivaju na lažima i tajnama. Misteriozna magla često pokriva uzroke obiteljske sreće ili bijede, čak i stvarne očinske veze svojih članova. Obiteljsko nasilje, incest i silovanje su dobro čuvane tajne. Tko god vlada tajnama i kroji laži taj dominira cijelom situacijom i drži ostale submisivnima.

Augustina, protagonistica „Bunila“ ne zna kako interpretirati tu lažnu abecedu, ne zna živjeti u skladu s tim lažnim pojavnostima pa se zatvara u svoj unutarnji svijet, u svoje vlastito bunilo, koje postaje zaštita od očevog bijesa prema njoj i njenom mlađem bratu homoseksualcu.

Da li je uopće moguće ostati normalan kad je svijet oko nas posve poludio? Politički vođe su i/ili lažljivi idioti i/ili okrutni despoti, ljudi su ovisnici o tehnologiji i otuđeni i od samih sebe i od ljudi oko sebe, klimatske promjene kao da prijete da će nas izbrisati s lica zemlje…

Možda je ludilo samo sinonim za „nemam što izgubiti“? Može biti. Ali mislim da imamo još dosta toga što trebamo obraniti, očuvati…, nije vrijeme još da potpuno poludimo.

Pogledaj što se događa u mojoj rodnoj Kolumbiji već desetljećima. Uz oružane borbe gerilaca, vojnih i paravojnih snaga, morali smo preživjeti i rat između moćnih narko-kartela i onda još povrh toga i posljedice (ne)slavnog „rata protiv droge“. Stotine tisuća nedužnih kolumbijskih građana je stradalo zbog sukoba tih različitih naoružanih grupa.

Nije li „rat protiv droge“ totalno ludilo? Sjedinjene američke države su ilegaliziranjem droge inicirale nasilnu represiju protiv marihuane i trgovine kokainom što je rezultiralo astronomskim povećanjem cijena ovih droga. Od tog trenutka u zemlji poput moje sve je otišlo k vragu. Milijuni dolara i tisuće komada oružja koje je kupljeno od europskih i američkih proizvođača oružja slilo se u Kolumbiju kako bi se osnažile privatne vojske čiji je ratni potencijal veći od onog državne vojske.

Nisam nikada koristila droge ali protiv sam kriminalizacije droga. Nema nikakvih dokaza da prohibicija smanjuje konzumaciju droga, čak suprotno. A prije ili kasnije SAD će legalizirati droge, kao što su to učinili s alkoholom. I kad droge jednom postanu legalne hoće li se itko sjećati zemalja poput Kolumbije i Meksika koje su kao nacije devastirane „ratom protiv droge“? Probleme s drogama i ovisnošću se treba rješavati edukacijom, slobodnom voljom i dekriminalizacijom pojedinih droga.

RITAM NASILJA

Da li je okrutnost luda ili racionalna?

Rekla bi da krene kao vrlo racionalna stvar. Jednom sam intervjuirala vođu jedne paramilitarne skupine u Kolumbiji o njihovoj odgovornosti za javna odrubljivanja glava stotine civila širom zemlje. Pitala sam ga da zašto to rade. Njegov odgovor bio je vrlo praktičan. Kaže on – ubiješ trideset, prestrašiš tristo i oni pobjegnu a ti uzmeš njihovu zemlju i imovinu. Ali ako ubiješ tri stotine prestrašiš tri tisuće – to je stvar aritmetike.

Nasilje počne racionalno ali onda uhvati neki svoj ritam, postane svrha sama za sebe i više ne treba nikakav određeni razlog da se desi i širi. Osveta, u zemljama gdje zakon nije baš funkcionalan je perpetualni motor nasilja. Nema kraja logici oko za oko… Prođu godine i inicijalni uzrok nasilja bude zaboravljen ali osveta se nastavlja. To je i tema mojeg romana „Leopard in the Sun“.

Ima li nasilje drugačiji oblik u različitim zemljama, regijama? Čini mi se kao da Južna Amerika ima neki svoj tip i razinu nasilja, nešto drugačije nego što je nasilje u nekim afričkim zemljama ili od onog recentnog na Balkanu…

Da, to nekad djeluje kao neko stravično natjecanje – kao gdje će se bezumno ubiti više ljudi. Mislim da su Kolumbija, a u zadnje vrijeme i Meksiko, predvodnici u tom groznom natjecanju. Uz to jedno od najgorih okrutnosti danas je ono međunarodno, ono u kojem sudjeluju sve zemlje – nasilje protiv naše planete, protiv zraka, flore i faune, samog života.

U ovom trenutku Amazonska prašuma koja pokriva veliki dio Brazila i Perua i 40% moje zemlje, Kolumbije, spaljuje se do pepela a njenim uništavanjem, najveći organ naše planete, njena pluća, mogu biti uništena u nepovratnoj katastrofi. Nije tajna da su te požare podmetnuli ljudi. „Dia do Fogo“, „dan vatre“, lozinka je koju su proširili Bolsonarovi (predsjednik Brazila, op.a.) pristaše kako bi se proširili ogromni požari.

Sa kojojm svrhom?

Kako bi se prokrčila prašuma radi ekonomske dobrobiti nekolicine. Trebamo li uvjerljiviji dokaz da je ekologija bez radikalne političke promjene samo ogromna laž?

NA SUPROTNOJ STRANI MOĆI

Svoju karijeru počela si kao revolucionarka i političarka pa onda postala novinarka pa spisateljica. To je prilično specifičan karijerni put. Kako je jedno vodilo do drugog? Što povezuje te različite angažiranosti sa svijetom oko sebe?

Još prije ovog što si navela bila sam učiteljica a kasnije i profesorica na faksu. Svi ti angažmani predstavljaju poziciju na suprotnoj strani moći. Mislim da je to poveznica svih mojih karijernih odabira.
 
Tvoj novinarski rad u Kolumbiji doveo te u opasnost i morala si pobjeći iz zemlje i živjeti nekoliko godina u Meksiku. Kako čovjek odluči da (mu) je istina preča od osobne sigurnosti i sigurnosti svojih bližnjih?

U mojoj zemlji mi živimo s nasiljem već toliko desetljeća; od kad se rodimo pa dok ne umremo, i postanemo neustrašivi. Ne smatram da je to neko dostignuće, upravo suprotno. Strah te veže za život i daje mu neku vrijednost. Neustrašivost je neka vrsta prihvaćanja smrti kao dio svakodnevice. Ljudi zaborave da je život bolji od smrti i to stvori ružnu kulturološku prazninu. Koliko ljudi na svijetu živi od rata i nasilja, ubijajući druge i živeći u smrtnoj opasnosti? Svi ti ljudi više cijene smrt od života. Mislim da niti jedna civilizacija ne može preživjeti pod tim uvjetima. Trebal bi se ovako moliti: Bože (ili tko god) daj nam kvalitetan, zdrav strah i omogući nam da povratimo svoju ljubav prema životu.

Pročitala sam da si na nedavnom festivalu u Medellinu rekla da je razlika između novinarstva i literature samo brzina i da literatura dozvoljava da se autor „malo smiri i bude objektivan“. Možeš li mi to pojasniti? Ne bi li novinarstvo trebalo biti objektivna ekspresija a književnost subjektivna

Mislim da „biti objektivan“ nije dobar prijevod onoga što sam tada rekla. Mislim da sam rekla nešto poput toga da ti književno stvaranje dozvoljava smireniji ritam, da razviješ priču i odeš dalje, dublje. U svakom slučaju ne vjerujem da je realističan, neutralan, objektivan izričaj uopće moguć. Radije stojim iza iskrene, subjektivne ekspresije i u književnosti i u novinarstvu.

PROBLEMI S MAGIČNIM REALIZMOM

2004. godine „Bunilo“ je dobilo najvažniji južnoameričku literarnu nagradu od strane žirija kojem je predsjedavao José Saramago. Ranije u svojoj karijeri mentor ti je bio Gabriel García Márquez. Kakav je osjećaj biti prepoznata od takvih kolosalnih literarnih figura?

Kao što si rekla José Saramago predsjedavao je žirijem koji mi je dao tu nagradu i od tada sam imala privilegiju prijateljevati s njim sve do njegove smrti.

Što se García Márquez-a tiče – kao mlada žena, u 80ima, radila sam za kolumbijski tjednik kao urednica nacionalne politike a on je svakog ponedjeljka dolazio na kolegij gdje je sudjelovao u analizi prošlog broja i planirao s nama sljedeći. Već je bio velika literarna figura s Nobelovom nagradom ali bez obzira na to atmosfera na kolegiju je bila vrlo neformalna, s vatrenim političkim diskusijama i puno humora. Čitao bi naše tekstove i nekad ih hvalio a nekad nam rekao da ništa ne valjaju i da ih bacimo. Znali smo i po noći, oko 3, 4 ujutro, ići u njegovu kuću ako bi trebali njegovo mišljenje oko neke hitne stvari.

U jednom od svojih ranijih intervjua ponešto su kritična do García Márquez-ovog magičnog realizma najpoznatijeg iz “Sto godina samoće” jer smatraš da je taj stil nerealno (o)karakterizirao Kolumbiju i ta suluda vremena u tvojoj zemlji. Rekla si da je “Pukovniku nema tko da piše” puno bliže vašoj stvarnosti. No nije li bitno imati priče da pobjegnemo od realnosti?

Da, bojim se da to jesam rekla iako je to bilo stvarno jako davno. Tada smo još bili studenti i povijest je izgledala kao da je u nekom ubrzanju i da vodi velikim političkim promjenama. Sve se dešavalo pod utjecajem kubanske revolucije, eha prosvjeda protiv rata u Vijetnamu i borbe za civilna prava u SAD-u, 68-škog pokreta u Parizu, masovnih seljačkih i studentskih prosvjeda… i najedanput García Márquez objavi nevjerojatan roman pisan stilom magičnog realizma i to postane popularno u cijelom svijetu i ljudi širom svijeta misle da je Južna Amerika “magična”…

Magična?! Što je magično u tome da ljudi umiru od gladi, beskrajnih ratova, djeca ne idu u školu, društvo je raslojeno… Bili smo mladi i pokušavali smo stvoriti politički i društveni odgovor na atavistička zvjerstva oko sebe – kako smo mogli „magično“ prihvatiti kao odgovor?! Zar je naša povijesna tragedija bila samo iluzija, iracionalni nusproizvod nekog mita, vjere ili poezije? To je zvučalo previše slično religioznim vjerovanjima koja su duboko ukorijenjena u Južnoj Americi koja uče ljude da više vjeruju čudima, molitvama i poslušnosti nego političkom angažmanu. Naravno da ne smatram da je to bila greška García Márqueza; sve što je on napravio je napisao čudesan roman… ali u to vrijeme smo mi to shvatili osobno.

Čak i danas, pola stoljeća kasnije, stil magičnog realizma kojim je napisano stotine i stotine stranica naše literature gradeći joj slavu i prestiž u isto je vrijeme prilična gnjavaža. Na primjer kada nama književnicima neki strani urednik odbije rukopis jer ne zvuči dovoljno magično pa on(a) ne osjeća dovoljno okus Južne Amerike u njemu…

Foto: promo, Iris Illyrica

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori