Srđan Sandić: U pol’ 9 kod Sabe

U pol’ 9 kod Sabe

U pol’ 9 kod Sabe, bend koji već neko vrijeme intrigira svojim djelovanjem i glazbom, večeras u Tvornici kulture obilježava i slavi mnoge bitne trenutke. Ovo je godina u kojoj bend navršava 10 godina postojanja, a okruglu obljetnicu Sabe će okruniti novim albumom i velikim koncertom.

U Tvornici kulture 17. listopada Sabe će predstaviti novi album „Sve je ovo igra“ u izdanju Aquarius recordsa, kao i pjesme koje su ih obilježile kroz sve ove godine, a na pozornici će im se pridružiti (njihova prva basistica Saba, berko Muratović iz Jinxa te dvije specijalne gošće iznenađenja koje nam neće otkriti!). Proslava 10 godina postojanja najbolji je razlog za razgovor…

10 godina postojite kao band, svaka Vam čast! Kakav je osjećaj? Kakve su reminiscencije?

Ana: Dobar je osjećaj. Sve se stoput okrenulo naopačke, kao da smo se vrtjele u nekoj centrifugi i evo prošlo je deset godina i tu smo. Baš sam neki dan razmišljala kako sam emotivno najviše vezana za onu prvu i ovu današnju postavu benda. Super smo ekipa i mogli bi još puno dobrih stvari napraviti.

Zrinka: Ja sam u bendu “samo” 8 godina. Uopće nemam osjećaj da je prošlo jako puno vremena. Baš sam neki dan kopala po arhivi fotki na našem fejsu, u potrazi za informacijama o nekim starim koncertima i naletjela na fotku svirke iz 2010. sa (ako se ne varam) L-festa u kinu Mosor. Baš je bio “down the memory lane” moment. Svirka je bila taman mjesec-dva nakon što sam odbila Anin prvi poziv da dođem svirati bubnjeve u bend. Odbila sam jer prije toga nisam bubnjeve takla preko 5 godina i bila sam uvjerena da nema šanse da će me primiti kad čuju kako se raspadam, pa bolje da se ne sramotim. Plus nisam imala pojma što sviraju, kako zvuče… I onda sam došla na taj koncert i u isto vrijeme bila oduševljena i užasno ljuta na sebe što sam propustila priliku. Jer su u međuvremenu našli bubnjarku (Saru iz Žen-a).

Ok, bend možda ne svira najbolje na svijetu, ali su nevjerojatno zabavni i muzika je super! 😀 Srećom, Sara je brzo odustala, Ana je opet pitala mene, ja sam izvukla torbu s palicama iz ormara, došla na probu i ostala u bendu 🙂 U ovih 8 godina koliko sam u bendu, stvarno smo prošli različite faze. Puno ljudi je prošlo kroz bend i ostavilo neki svoj trag. To se čuje u zvuku benda koji se mijenjao kroz albume. Krenuli smo stvarno kao potpuni amateri, iz čistog hobija. Da mi je netko onda rekao ćemo kao otvoreno queer bend snimiti 3 albuma i pripremati promociju u Velikom pogonu Tvornice…

Vi ste prvi hrvatski pop queer band u regiji. Je li biste se složili s tom odrednicom?

Zrinka: Ja u pravilu izbjegavam tu frazu jer znam da nismo jedini queer bend u regiji. Čak nismo ni prvi queer bend u regiji. Možda bi najpreciznije bilo reći da smo prvi otvoreno queer bend u regiji koji se s pop glazbom probio u mainstream. Al to je predugačko za naslov.

Ana: Kad smo se osnovale i najavile svoju prvu svirku na Vox Feminae festivalu proširio se glas da su „neke stare lezbe osnovale bend“. Dakle ekipa nas je percipirala kao (citiram jednog od naših bliskih suradnika) „lezbobend“. Mi smo morale odlučiti kakav ćemo stav zauzeti same prema sebi i kako ćemo se predstavljati u medijima. Pošto se postava benda mijenjala konstantno mi smo zapravo postale neko mjesto koje je bilo „safe place“ i mjesto za druženje, ne samo za lezbijke, nego generalno za ljude koji su gay friendly. Ono po čemu smo mi stvarno bili i ostali queer jest upravo ta inkluzivnost i fleksibilnost.

Što vama znači queer? I kako se queerness mjeri u vašemu bandu?

Zrinka: To je super pitanje. I sami smo se dugo to pitali. U ranim fazama benda nisu sve članice bile out. Uopće nije postojao konsenzus oko toga u kojem smjeru bi bend trebao ići. Svima nam je bilo jasno da su pjesme lezbijske. Al tada nitko osim uskog kruga frendica i ekipe sa scene nije znao za nas. Imali smo manje nastupe po Zagrebu, ali to je sve bilo “za scenu” – festivali tipa Vox Feminae, neke svirke u Medici i sl. – i nije bilo ugrožavajuće. Ali, kada su krenuli pozivi za neke svirke koje bi bile malo izloženije, tu su krenuli problemi. Svaka od nas je imala neku drugu granicu do koje se osjećala sigurno izložiti, ovisno o tome koliko je tko bio out, na kakvom radnom mjestu je bio i sl. To je bila dosta teška faza jer je bend bio poprilično rastrgan.

Kasnije, kada smo došli u fazu snimanja prvog albuma, puštanja prvog singla, snimanja prvog spota, postavilo se pitanje pressa. Kako opisati bend. Pjesme jesu bile lezbijske, ali bend nije bio sasvim – imali smo strejt muškarca na gitari, a i postava benda se često mijenjala i u bendu su u različitim fazama bili ljudi različitih identiteta. Tako da se taj pojam “queer” nametnuo kao neki zajednički nazivnik za naš mali kolektiv. Queer u smislu odstupanja od i pružanja otpora dominantnom heteronormativnom i patrijarhalnom narativu. Što je točno queer je relativno. Čini mi se uvijek ovisi o okruženju u kojem se nalaziš. U kontekstu Hrvatske i dominantnog sustava vrijednosti, mislim da smo poprilično queer.

Što je posebno queer u našemu društvu, s pozitivnim i negativnim predznakom?

Ana: Mislim da smo svi pomalo queer, koliko si dozvolimo. Biti queer za mene znači da ti je važnije da budeš istinski ono što jesi nego da ostaješ u sigurnoj zoni (hetero)normativa i svih njegovih pravila poželjnog ponašanja i identiteta. Da riskiraš, da budeš iskrena osoba, sam prema sebi.

Ono što ljudi rade jest da se prividno drže pravila ali ih onda krše, varaju i lažu. U cijelom tom igrokazu prividno štovanje pravila i normativa ostaje najvažnije.

Queer je upravo suprotan. Znači otvoreno reći, ne prihvaćam dominantni normativ, njegove identitete i pravila ponašanja i uspostavljam svoje.

Koncert je dio promotivne regionalne turneje “Bar me isprobaj” nazvan po vašem singlu. Je li istina je da su vas radiji jedno vrijeme ignorirali?

Zrinka: Pa u početku smo se teško probijali na radio postaje. Ali tada smo bili bez izdavača, apsolutno sve smo radili sami… Imali smo samo prijateljicu Antonelu Marušić koja je kao novinarka koja se godinama bavila glazbenom scenom znala kako stvari funkcioniraju i koji su neki putevi kojima bi se bend u počecima mogao polako probijati. Bilo je tu i uspona i padova. Ali, u suštini, postoji taj neki stakleni strop koji je teško probiti bez izdavača. Stvari naprosto tako funkcioniraju da su radijski urednici zatrpani mailovima s novim singlovima i albumima. Naravno da će u toj lavini urednik/ca preletjeti ono što mora, a one anonimuse ostaviti za kasnije. To kasnije naravno nikad ne dođe jer je već sutra u inboxu novih 30 mailova. Plus, na razini Hrvatske postoje desetine radio postaja. Nabaviti kontakte od svih urednika, slati mailove svima, zvati, pitati jesu li primili mail, podsjećati… to je posao sam za sebe.

Mi smo super prošli s prvim singlom “Prihvaćam sve” (2013.) jer je upao na top listu emisije Cener na Radiju 101. I tamo ostao na prvom mjestu 10 tjedana za redom i oborio rekord. S time smo malo privukli pažnju. I, naravno, queer pričom jer prvi stih pjesme glasi “Prihvaćam sve, žene koje odlaze…”. Nekim urednicima se svidjelo to što radimo i počeli su nas puštati i na Hrvatskom radiju. Tako da nam je ta queer priča u isto vrijeme bila i plus i minus – privukla je pažnju, ali zasigurno i odbila dobar dio ljudi. Pjesma “Starimo” (2015.) je imala najveći odjek, na nju su ljudi stvari nevjerojatno reagirali. Bila je posvuda. Uskoro nakon toga smo potpisali za Aquarius Records i od tada stvari idu puno lakše. Izdavač se brine za to da se singl dostavi svim radio postajama, organizira premijere i sl. Ali, naravno, na kraju su urednici ti koji biraju što će se vrtjeti. Bilo bi zanimljivo vidjeti neku statistiku puštanja naših pjesama i usporediti frekventnost puštanja pjesama s “neutralnijim” tekstovima kao što je npr. “Starimo” s frekventnošću puštanja pjesama koje imaju eksplicitno lezbijske tekstove.

Ana: U pravilu puno više se vrte naše „rodno neutralne“ pjesme od onih koje pjevaju eksplicitno o lezbijskom ljubavnom odnosu. Dakle, urednici su nas prihvatili i zavrtjeti će naše pjesme, ali ipak će pri izboru same pjesme ići na sigurnu varijantu.

Na nama je da se ne obeshrabrimo, nego radimo dalje. A ekipa će nas prihvatiti kada će biti spremna za to. Sabe su po mom mišljenju jako nježan bend, u svojim tekstovima uvijek se bavimo sobom i našom pozicijom u društvu, nikoga ne prozivamo, ne hejtamo.

Novi album sniman je u suradnji s dva producenta: Konradom Mulvajem i Marinom Hraščancem. Podijelite s nama iskustvo suradnje.

Ana: I Marin i Konrad su iz Koprivnice i ovaj album službeno je „made in Koprivnica“.

S Marinom smo radile pjesme koje smo u studiju snimali svi zajedno, a s Konradom smo radile pjesme s ritam mašinama, sintićima koje smo zapravo i aranžirali u studiju.

Snimanje albuma uvijek traje dulje nego želiš, za čas prođu dvije, tri godine, često u procesu rada dobiješ nove ideje i napraviš na kraju nešto drugo nego si „trebao“.

To se nama dogodilo, u nekom trenutku odlučile smo okrenuti proces rada i umjesto da se snimamo kako zvučimo na live svirkama i probama radile smo aranžmane u studiju koristeći po prvi put ritam mašine uz živi bubanj i puno više sintića nego prije jer su jednostavno pjesme tako zvučale bolje i nama je bilo uzbudljivo učiti nešto novo.

Suradnja s oba producenta bila je zbilja ugodna, lijepo smo se družili i puno od njih naučili.

Na ovom albumu imate novi sound – pomičete granice zvuka koji smo navikli od vas čuti. Osim devet autorskih pjesama, na albumu se nalaze i dvije obrade: “Bicikl” Nine Romić i “Propadamo” Ante Perkovića koju su producirali Jura Ferina i Pavle Miholjević. Zašto baš te obrade?

Ana: „Propadamo“ smo izvodile s Antom, mislim još 2012. i od tada smo planirali „jednog dana“ tu stvar i snimiti jer nam se jako svidjela. Trebali su je pjevati Ante i Martina, kao duet. Priča o „Propadamo“ aktualizirala se ove godine na Antin rođendan kada su Sunčica Pleština i Davor Drezga u suradnji s Aquariusom odlučili izdati Antine neobjavljene pjesme kao i neki best off Antinog benda „Djeca“.

A „Bicikl“ Nine Romić je predivna pjesma koju jako volim i bio mi je izazov napraviti obradu te pjesme. Nina Romić je meni naša najdraža kant autorica i pratim njen rad godinama. Izvrsna je. Autentična i svoja.

Prvi ste album (Prihvaćam sve, 2014.) objavili u vlastitoj nakladi. Možemo li se na kratko prisjetiti tog perioda?

Zrinka: Morala sam malo guglati da si posložim timeline u glavi (studij povijesti mi je trajno oštetio sposobnost pamćenja godina). YouTube kaže da smo spot za “Prihvaćam sve” objavili 2012. što znači da je i pjesma snimljena tu negdje. Na albumu smo dakle radili 2 godine. Pjesme smo snimali kod Nikše (Hrvoje Nikšić) u studiju Kramasonik. Ja pamtim taj prvi susret sa studijom i upoznavanje sa cijelim procesom snimanja dominantno u pozitivnom tonu. Sve mi je to bilo užasno cool… idemo se zabit na cijeli vikend u studio! Ali, naravno, nismo imali pojma što radimo, učili smo u hodu, radili brdo grešaka. I unatoč tome taj album dan danas zvuči dobro. Jako je šarmantan 🙂 Sve je išlo jako sporo jer smo u tom periodu lovu za snimanja skupljali tako da smo štedjeli honorare od svirki. Koji su tada (ako ih je uopće i bilo) bili simbolični. Ali cijeli taj period između 2012. i 2014. je u stvari bio jako dinamičan. Bend je taman iz faze “ekipa koja se tu i tamo nađe na probi iz gušta” prešao u fazu “hajdemo probati napravit nešto konkretno”, izašli smo u javnost, krenuli su pozivi na festivale… Tijekom 2013. smo obišli pola regije – svirali smo na FemiNišu (Niš), Rdečim zorama (Ljubljana) i Pitchweisu (Sarajevo). Iduće godine i u Beogradu. To je bio super period 🙂 Ali ja inače “pamtim samo sretne dane” pa ono… 😀

Je li biste rekli da ste zašli u “mainstream”? I možete li uopće ući u taj svijet s obzirom na sadržaje vaših pjesama?

Hena: Često se nađemo u situaciji kada ne znamo u koji žanr svrstati neki bend, jer je spoj mnogih smjerova. To je zato što se glazba mijenja. Tako je i za mainstream. Danas je nešto mainstream, sutra nije. Mi možemo reći da smo zašli u radijski eter, zbog čega nam je drago. Naravno, iza toga stoji puno rada i truda.

Zrinka: Mislim da smo na nekoj periferiji mainstreama. Imamo izdavača, pjesme nam se vrte na radiju, imamo premijere spotova na televiziji… Ali smo i dalje na margini. Djelomično je to posljedica toga da do sada ni nismo imali neke velike pretenzije u smislu popularnosti i bivanja dijelom tog tzv. mainstreama. Svi radimo, za bend krademo ono malo slobodnog vremena koje nam ostane. Naša glavna motivacija za ulazak u medijski prostor bila je vidljivost (lezbijskog identiteta). Svjesne smo da tekstovi naših pjesama u startu ograničavaju naš potencijalni doseg na ljude koji su nam vrijednosno bliski. Netko tko ne misli da je ljubav između osoba istog spola normalna stvar neće nikada doći na naš koncert. A prema nedavnim rezultatima Eurobarometra, tako nažalost razmišlja više od polovine građana/ki Republike Hrvatske. I još su navodno mladi puno konzervativniji od svojih roditelja. Happy times! No, s druge strane, imamo super iskustva s drugim bendovima i izvođačima. Ako zanemarimo jedan eksces, svi s kojima smo do sada imali kontakt su nam pružili neki oblik podrške.

Ana: Da, zašle smo u mainstream jer smo željele. Htjele smo biti vidljive, htjele smo se zavrtjeti na radiju i televiziji. Jednostavno postojati na sceni, ravnopravno.

Uz band, svatko od vas vodi posebne profesionalne živote. Volio bih da nam ih predstavite.

Hena: Da, još nismo u situaciji da se bavimo samo bendom. Ja nisam daleko od glazbe, radim u trgovini glazbene opreme, što je super, jer sam često u kontaktu s drugim kolegama glazbenicima i razmjenjujemo mišljenja i iskustva. Također, lakše mi je pratiti trendove kada je u pitanju glazbena oprema, ali s druge strane vas baca u napast da uvijek želite neku novu “igračku”. Također, pišem za jedan glazbeni portal, najčešće izvješća s koncerata i intervjue. To me opet baca na onu kritičarsku stranu, koju je teško pomiriti s ovom izvođačkom. Ali daje priliku da puno naučite od kolega.

Marko: Ja sam muzičar i sve čime se bavim vezano je uz muziku. Zaposlen sam u glazbenom učilištu Elly Bašić kao profesor saksofona i dirigent puhačkog orkestra. Također pišem autorsku glazbu za svoj projekt The Gentleman preko kojeg se predstavljam kao kantautor. Do sada sam napisao glazbu za nekoliko kazališnih predstava. Posljednja predstava Din Dim varaždinskog kazališta Gllugl nagrađena je nizom nagrada među kojima je i nagrada za najbolju glazbu. Uz bend U pol` 9 kod Sabe i The Gentlemana, surađujem s bendovima Moskau i Ivan Grobenski.

Zrinka: Ja radim kao voditeljica ureda i project manager u Hamper studiju koji se bavi dizajnom i vizualnim komunikacijama. U slobodno vrijeme (koje mi preostane između posla i bendovskih obaveza) radim s Anom na razvoju projekta usmene povijesti “Legzistencija” koji u fokusu ima lezbijsku egzistenciju u Hrvatskoj.

Ana: Ja sam fotografkinja i snimateljica. Bend mi je hobi, koji je kao čaroban grah izrastao u oblake.

Martina: Ja sam odgajateljica u vrtiću. Radim s djecom a u bendu uvodim red na probama kad stvar izmakne kontroli.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori