Zašto su Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček glumački par koji svi žele vidjeti
Dvoje – nova predstava Teatra EXIT
Nova predstava Dvoje Teatra EXIT iznenadila je kazališnu publiku prvo svojim smještajem u novi prostor Teatra, Studio EXIT u Gundulićevoj ulici, a i odličnom izvedbom Bojane Gregorić Vejzović i Dražena Čučeka. Dvoje je priča o životu. Ili, bolje, priča iz života. Isječci iz života. Nekad veseli, a nekad tužni. Kao što život i jest. Dvoje je kazališna avantura dvoje vrsnih glumaca i njihovih 14 uloga utopljenih u žamor café- barova, zvuk džuboksa, dim cigareta, a sve uz zavodljivi zvuk saksofona.
1. Prema tekstu engleskoga dramatičara Jima Cartwrighta Matko Raguž postavlja predstavu Dvoje najavljenu kao uzbudljivu predstavu od 14 likova. No, vas je dvoje, gdje svaki igrate po sedam likova. Kako pristupate ne samo takvim, već i tolikom broju uloga u samo jednoj predstavi?
Bojana Gregorić Vejzović: Velik je to izazov kojem smo pristupili sa sviješću da Će biti dugotrajan proces. Svaki lik ima svoju posturu tijela, kod nekih smo se poigrali i promjenom boje glasa. Nimalo lak zadatak koji treba u nekoliko sekunda promjene kostima ovladati i ući na pozornicu kao potpuno druga osoba.Tri mjeseca intenzivnog rada donijela su nam sigurnost zahvaljujući kojoj se zabavljamo i guštamo na sceni.
Dražen Čuček: To je težak proces, naporan i studiozan. Sva sreća da postoje probe pa se čovjek može spasiti.
2. Predstava je obilježena i scenskim minimalizmom – samo ste vas dvoje, stol za kojim sjedite i zvuk saksofona. Koliko su zahtjevne takve, scenski i prostorno, minimalne predstave, u odnosu na one s mnogo bogatijom i raskošnijom produkcijom? Ili donose određeno prostorno olakšanje?
Bojana Gregorić Vejzović: Svakako da je puno vise na glumcima, ali zato se cijeni taj moment kazališta koje potencira “krupni kadar”.
Dražen Čuček: Ne bih rekao da donose olakšanje, baš suprotno, ali pobuđuju kreativnost i maštu. Potiču glumca da se služi različitim tehnikama- pantomimom, imaginacijom, supstitucijom, fizičkim teatrom- da bi dočarao prostor, promjenu, lik, emociju. Tjera te na više, manje te štiti, izlaže te, no, s druge strane, takve su predstave, iako veliki izazov, i nevjerojatan gušt kad se uspije sve posložiti u tu scensku varku koju bi neki nazvali čarolijom. Put do toga je svakako stresan, jer znaš unaprijed da je sve na tebi i partnerici.
3. Kako izgleda suradnja s režiserom Matkom Ragužem, njegova metoda rada, posebno s obzirom na to da se, zajedno s vama, ‘ulovio’ teksta koji donosi određeni pristup psihičkom profiliranju likova?
Bojana Gregorić Vejzović: Matko ima desetljeća rada iza sebe upravo na sličnim tekstovima, bilo mi je iznimno veselje kad me pozvao za suradnju “Dvoje” i još veće zadovoljstvo raditi s njim. Pristupa radu studiozno i najvažnija uputa koju nam je dao je da nikad ne idemo preko unutarnjeg osjećaja koji će svakom izvedbom biti drugačiji.Rekao bi -dajte publici sukladno momentalnom stanju i tada nikad nećete lagati,upravo tako ćete biti najiskreniji i najvjerodostojniji.
Dražen Čuček: Matko je upravo najbolji izbor za psihološko profiliranje likova, jer je i sam glumac, jer je vrstan glumački coach, jer pronalazi one sofisticirane i skrivene nijanse likova koji bi nama samima, bez njegovog vodstva, možda ostale skrivene. On je sam izvrstan psiholog, valjda zato što desetljećima radi s glumcima na minucioznom psihološkom profiliranju… a i mi glumci mu dolazimo uplašeni, ranjeni, nervozni, nesigurni. Poznaje naš mentalitet savršeno, i koristi se mirnim pristupom da bi došao do odgovora tko su ti ljudi koje prikazujemo. Ja sam na ovu predstavu nakon čitanja teksta pristao jer sam vjerovao da je Matko kapetan koji nikad neće napustiti brod i uz kojeg će on uploviti u sigurnu luku.
4. Zbog scenskog postava, a i samog teksta, čini se da će predstava imati pomalo voajerski karakter, i to iz perspektive publike… Kako vi, kao oni s druge strane, doživljavate takav efekt?
Bojana Gregorić Vejzović: U dramskim momentima je vrlo teško, publika je u poziciji poput kamere pa “kopajući” po bolnim momentima svoje nutrine da bih vjerodostojno odigrala scenu uistinu nije lako. Dok, na primjer, u humornim scenama mi je beskrajno zabavno jer ljudi različito reagiraju, neki sudjeluju, neki su sramežljivi i uvijek je drugačije u scenama koje komuniciraju s gledalištem na taj način. Uskoro se selimo u Ilicu zbog velikog interesa, no i dalje ćemo ulaziti među publiku i taj moment intime zadržati.
Dražen Čuček: Predstava se uskoro seli na veliku scenu teatra Exit u Ilici 208, tako da će dobiti tipičnu kazališnu rampu, i neće se puno razlikovati od ostalih predstava na njihovoj sceni, no voajerizam uvijek je u kazalištu uvijek prisutan. Mi živimo od toga.
5. Ovom predstavom otvarate novu, komornu scenu Studija Exit na adresi Gundulićeva 37/1. Koje su razlike rada na ovakvoj sceni, za razliku od velikih kazališnih kuća?
Bojana Gregorić Vejzović: U velikim ansamblima rijetko se rade tekstovi za dvoje troje glumaca. Obično je to komparserija s tekstom koji broji po 10-12 likova, što je također divno raditi, ali s vremena na vrijeme glumac se zaželi ovakvih izazova koji ne dopuštaju odmaranje već tjeraju na glumačku britkost u svakoj secundi scenskog bivanja.
Dražen Čuček: Samo u kvadraturi. Muka je ista. A i uspjeh, ako do njega dođe.
