Srđan Sandić: Tko su KunstTeatar, što žele, hoće, i zašto im tako dobro ide?

Nalaze se na Trešnjevci, na uglu Dubovačke i Okićke ulice, a u kazalište se ulazi iz uočljivog kvartovskog kafića “Sobica”. Mali, nezavisan teatar s gledalištem od pedesetak mjesta uspješno je zaokružio ovaj dio sezone s rasprodanim predstavama, a nastavljaju u drugom mjesecu.

Razgovarali smo s osnivačima Ivanom Planinićem (redateljem), Romanom Brajšom (producenticom) i Domagojem Jankovićem (glumcem).

 „Glumac je atlet srca“ u Artaudovoj teatarskoj viziji, čisto bacam hint. Tko je glumac u viziji KunstTeatra?

Ivan Planinić: Čisto da ti bacim hint natrag. Ne samo u viziji, nego prije svega u praksi KunstTeatra, i glumac i redatelj i dramaturg i producent su atleti jer sami nosimo praktikable, slažemo klupe i motamo kablove. Dakle, čisti fizički teatar, eto ti još jedan hint. 

Domagoj Janković: Nemamo iza sebe mašineriju institucionalnog kazališta koja održava dvoranu i sprema sve za izvođače i redatelje prije nego što krenu u probu ili izađu na scenu, stoga svi koji rade u Kunstu pristaju na određenu žrtvu u samome početku. Ta žrtva je zapravo ljubav prema kazalištu tj. prema kunstu. Da nema ljubavi i entuzijazma ne bi bilo ni Kunsta.

 U anegdotalnom tonu: ironija je u nazivu trajna, ili nije? Kako to baš da ste se odlučili proglasiti Umjetnošću?

Ivan Planinić: Njem. die Kunst, umjetnost; umijeće; vještina; spretnost; lukavština. Ako do značenja Kunsta ne kreneš od početka prema kraju, nego suprotno, od kraja prema početku, onda nas do Umjetnosti čeka prava odiseja. Da ipak ostanemo u ironijskom tonu.    

Romana Brajša: Kunst je prazni označitelj, može biti sve, a i ništa.

Domagoj Janković: To je zapravo bila prva ideja za ime kad je to još bila samo zamisao za koju možda nismo ni vjerovali da ćemo izvesti… Kasnije smo se kolebali je li to ime pretenciozno i hoće li ljudi shvatiti ironiju i našu internu šalu u tome, ali odlučili smo ostati pri tome. Na kraju krajeva ako će ljudi dolaziti gledati predstave i biti zadovoljni s njima onda je potpuno nevažno kako se zovemo ili kako će nas ljudi zvati.

 Krenimo s klasičnom pripoviješću: kada i kako i gdje se upoznalo Vas troje? Kako se ideja stvorila i rastvorila?

Romana Brajša: Upoznali smo se na Akademiji dramske umjetnosti gdje smo svi studirali, a ideja o Kunstu gradila se polako i dugo, dok nismo zajedno prelomili, odlučili presložiti vlastite prioritete i odvojiti vrijeme za stvaranje Kunsta.

Ivan Planinić: Jednom davno u budućem KunstTeatru, a tada u bivšoj teretani na zagrebačkoj Trešnjevki postavio sam ispit iz inovativne režije „Doviđenja djeco“. Onda je Domagoj rekao: „Planinić, mi ovdje moramo napraviti teatar.“ Ja sam se složio i dodao: „Moramo zvati Romanu“. 

Domagoj Janković: Moram priznati da sam dugo vremena razmišljao o takvome projektu, ali uvijek sam mislio da je to gotovo nemoguće ostvariti… dok nisam počeo razgovarati o tome s Romanom i Planinićem. Do razgovora s njima to je izgledalo poput nemoguće misije, ali evo ipak smo uspjeli ostvariti gotovo sve ciljeve koje smo si u početku zacrtali.

 Koje je poetička, a koja politička vizija ovog prostora? Koji su umjetnički problemi s kojima se želite uhvatiti u koštac?

Ivan Planinić: Jedina politika nam je nezavisnost, a jedina poetika nam je dobro kazalište. A u koštac se hvatamo svaki dan s jedinim umjetničkim problemom,  kako da vuk bude sit i kako da ovce ostanu na broju. Pod vukom mislim na publiku, a pod ovcama mislimo na nas, autorski tim i glumce. Svaka sličnost sa stvarnim životinjama je slučajna.      

Domagoj Janković: Pokušavamo stvoriti  novu poetiku, a kakva je to poetika pokazat će vrijeme. Politikom se ne bavimo iako nebavljenje politikom već je određena politika. A ne postoji nijedan umjetnički problem s kojim se ne bismo htjeli uhvatiti u koštac.

Romana Brajša: Naravno da se bavimo i politikom, to je nemoguće izbjeći. Politički je čin već sama činjenica da smo zajedno uz pomoć generacijski bliskih kolega otvorili malu kazališnu dvoranu izvan centra grada u kojoj radimo predstave koje nisu mainstream i da smo otvoreni za suradnje s drugim organizacijama i umjetnicima na nezavisnoj sceni.

 U kakvom ste produkcijskom modelu? Koliko se unaprijed da programirati?

Romana Brajša: KunstTeatar je registriran kao udruga koja vodi prostor, a u suradnji s umjetničkim organizacijama ili drugim udrugama koproducira projekte. Planiranje najviše ovisi o financiranju, a financiranje u kulturi je na nacionalnoj i lokalnoj razini jednogodišnje pa tako program prati ritam javnih poziva i rezultata. Problem je i dospijeće odobrenih sredstava koja često kasne, ponekad i nakon održane premijere, što stvara određene probleme u pripremi i produkciji predstava. Planiranje rasporeda izvedbi pak ovisi o rasporedima drugih kazališta, ako su glumci zaposleni u ansamblima, ali i s tim zasad uspješno izlazimo na kraj. Premda je financiranje jednogodišnje, s idejama, pripremom i razvojem projekata započinjemo i puno ranije.

Publika i tzv. kritika, ili tzv. Publika i the kritika su vrlo dobro do odlično odreagirali na dosadašnju ponudu predstava. Koliko je to značilo novoj publici koja vam je prihrlila? Ima li je, kakva je?

Ivan Planinić: Nema tu Srđane ništa tzv. Velikothe hvala i the kritici i the publici. U nepunih godinu dana kroz Kunst je prošlo više od tisuću gledatelja različitih dobnih skupina. Iako su nam primarni target mlađe i srednje generacije odrasle na pop kulturi – filmovima, serijama, stripovima, spotovima – nemamo ništa protiv zrelijih i klasičnih kazališnih gledatelja.        

Romana Brajša: Publika nas je dobro prihvatila, izvedbe su nam popunjene, čak rasprodane po nekoliko dana unaprijed, a primijetili smo i da nam neki gledatelji dolaze i više puta na iste predstave, što nam je posebno drago. Uspjeli smo zahvatiti i neku publiku koja inače ne ide u kazalište. Ulaznice zasad i dalje prodajemo samo online putem stranice ulaznice.hr te na njihovim prodajnim mjestima po gradu (npr. Aquarius Music Shop u Varšavskoj ili Dirty Old Shop u Tratinskoj).

 Što želite nuditi kao razliku dominantnom ukusu, dominantnim praksama naših velikih ili većih teatarskih kuća?

Ivan Planinić: Otpor kazališnoj tromosti. Institucionalna kazališta, koja moraju biti i ostati glavni motori kazališnog života, zbog svoje glomaznosti, sporosti te inih izvan kazališnih razloga često padaju u kazališnu tromost, a to je najsigurniji put u loše kazalište. Zato je važna jaka nezavisna scena koja se puno brže prilagođava novim kazališnim trendovima. KunstTeatar želi biti jedno od takvih žarišta. I što bude više takvih žarišta i institucionalno kazalište će nam biti bolje.

Romana Brajša: Također, u pristupu želimo biti maksimalno profesionalni, koliko nam to budžeti pojedinih predstava dopuštaju, te inzistirati na određenim produkcijskim i drugim standardima.    

Domagoj Janković: Mislim da je sramotno da Zagreb nema nekoliko kazališta kao što je Kunst, ali upravo u tome je naša trenutna prednost. Nadam se da ćemo pokrenuti neki trend. Mislim da Zagreb ili bilo koji drugi grad zaslužuje još ovakvih scena koje su drugačije od dominantnih praksa naših javnih kazališta. Po našem iskustvo pokazuje se da ima ljudi koji to žele gledati.

 Kakvi su planovi za ovu sezonu?

Romana Brajša: Dosad smo premijerno izveli predstave „Dobar, loš, mrtav“ Ivana Planinića (koprodukcija s KUFER-om), koja je već imala dvadeset izvedbi, i „Flex“ Ivana Penovića (koprodukcija s umjetničkom organizacijom Punctum), koja je već dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Osim tih dviju predstava, u Kunstu igra i nagrađena predstava „Doviđenja na nebu“, ranije premijerno izvedene na Festivalu Miroslav Krleža. U koprodukciji s KUFER-om i u suradnji s udrugom BoliMe 10. listopada, na Svjetski dan mentalnog zdravlja, imali smo premijeru „Marta i sedam strahova“ Ivane Vuković u režiji Natalije Manojlović. Koproducirali smo i autorski projekt Aleksandra Švabića „Smrt u diskoteci“ te predstavu nastalu prema novom tekstu Ivora Martinića „Bilo bi šteta da biljke krepaju“ u kojoj i sam autor sudjeluje na sceni.

Domagoj Janković: Kod nas svoju uspješnu monodramu „Mistero Buffo“ izvodi Dražen Šivak, a nedavno nam se pridružila i monodrama „Baš ti, baš tu“ Vanje Matujec. Obje će predstave igrati i dalje u Kunstu.

Ivan Planinić: Posljednja nam je premijera bila koprodukcija s plesnim kolektivom TRAS studio koji djeluje na području suvremenog plesa, predstava „Tri mušketira“, a njom, kao i s „Martom i sedam strahova“, otvaramo se i prema mlađoj publici. Jutarnju scenu za najmlađe gledatelj radno smo naslovili KinderKunst😊 „Tri mušketira“ spoj su izvedbenih elemenata nijemog filma, radiodrame, suvremenog plesa i neverbalnog kazališta u kojoj će, nadamo se, moći uživati i mali i veliki.

I za kraj, budimo makar kozmetički kritični: kako vidite incestuoznu kazališnu scenu? Nije ni manje ni više incestuozna od drugih „scena“ u našem društvu, ali zna biti neukusno vidljivo…..

Ivan Planinić: …i baš zato u „Flexu“ za sve njih skupljamo donacije. Ako im stvarno nikada nije dosta, dat’ ćemo im onda još malo.       

Domagoj Janković: Da nema tog neukusa možda se nikad ne bismo odlučili za ovaj potez, da otvorimo svoj vlastiti teatar, tako da hvala za bezobrazluk i neukus.

Kritički diskurs je zamro u medijima. Može li se umjetnost misliti i odgajati publika bez znanja o znanju?

Ivan Planinić: Ne može.

Romana Brajša: I zato pozivamo sve još preostale kritičare koji nisu bili u Kunstu da nam dođu 😊

Domagoj Janković: Ja bih pozvao svu našu publiku da piše o tome što je vidjela, što joj se sviđa, a što ne. Danas je to barem lako uz sve društvene mreže. Pa kad već nema kritičara da bar ima kritike.

Foto: Sanja Tušek

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori