Ambijentalni punk teatar Dejana Projkovskog i jedno ime koje biste trebali upamtiti
Cijeli je svijet pozornica
Dodjelom nagrade Judita nedavno je okončano 64. Splitsko ljeto. Nagrada za najbolju predstavu jednoglasnom je odlukom dodijeljena timu makedonskog redatelja Dejana Projkovskog, za snažno dramsko ostvarenje u kojem se hrabro poigrao s granicama dramskog prostora, kazališnim konvencijama, žanrom, a u konačnici i sa samom publikom koju je, i u doslovnom smislu, podignuo u neslućene visine.
Kao Journalova izaslanica prisustvovala sam premijernoj izvedbi Eshilove Orestije u Sitnom Gornjem, na zapanjujućih 550 m nadmorske visine koja je Split, grad od gotovo dvjesto tisuća duša, svela na (vrlo uspjelu) kazališnu kulisu. Predio drevne Poljičke Republike postao je tako pozornica vrlo nejasnih granica, a scenograf Valentin Svetozarev kao kazališne rekvizite iskoristio je, između ostalog, i stotinjak borova zahvaćenih prošlogodišnjim požarom. Uzdignuta iz pepela i oslobođena “okova struke”, Eshilova Orestija splitsku je publiku ostavila bez teksta.
Povratak ambijentalnom teatru
Simbolika pozornice glavnog direktora Makedonskog narodnog kazališta nipošto nije jedini element koji odudara “uobičajenih” uprizorenja antičkih tragedija. Iskusni tim koji je radio na predstavi marljivo je brusio svaki detalj, a pored izrazito zanimljivih scenskih rješenja, splitska Orestija oduševljava i smjelim soundtrackom.
Pokušajte se, dakle, zamisliti u kazalištu pred početak Labuđeg jezera. Zastor se povlači, ansambl samo što ne doskakuće na daske, a umjesto kazališnog orkestra, Čajkovskog za vas izvodi rock gitarista. Umjesto nježnih oboica na koje ste naviknuti zvučni prostor paraju snažni gitarski rifovi koji od publike traže ništa manje nego da napuste sva očekivanja s kojima su ušetali u kazalište. Projkovski u tome ide korak dalje. On će vas izvesti iz njega. Za glazbu je, naime, zaslužan skladatelj Goran Trajkoski, makedonski glazbenik svjetskog glasa koji je karijeru započeo u punk-rock bendu, a dašak tog subverzivnog glazbenog pravca uspješno je pretočio i u Eshilovu trilogiju. Tako je ugodno iznenađena publika imala priliku uživati u zvukovima električne gitare sljubljenima s prskanjem vode i orkestrom zrikavaca, kućnog benda ove dugo iščekivane ambijentalne pozornice.
Pored gitare makedonskog čarobnjaka, punkom je prožet i scenski pokret sjajno uigranog Zbora koji potpisuje Jasna Frankić Brkljačić, kao i sama kostimografija za koju je zaslužan Mladen Radovniković, a autorski tim čine još dramaturg Jasen Boko, iskusna jezična savjetnica Jagoda Granić te oblikovatelji svjetla i tona Srđan Barbarić i Marko Mandić. U predstavi glume Ksenija Prohaska koja je odigrala ulogu Klitemnestre, Siniša Popović u ulozi Agamemnona, Mijo Jurišić kao Orest, Goran Marković u ulozi Egista, Marjan Nejašmić Banić, Elvis Bošnjak, Zdeslav Čotić, Anastasija Jankovska, Petra Kovačić Pavlina, Nikša Arčanin, Zorana Kačić Čatipović, Vanda Boban Jurišić, Đana Kuzmanić, Ana Gruica, Danijela Vuković, Luka Čerjan, Davor Pavić, Ivan Baranović i Stipe Radoja.
Uz standardno dobre glumačke izvedbe zrelije generacije, izdvojila bih onu mladog glumca Nikše Arčanina u ulozi hirovitog Apolona britka jezika i gipka pokreta, kao i izvedbu Anastasije Jankovske. Svestrana Ukrajinka odigrala je kći trojanskog kralja Prijama, nježnu, ali ipak nevjerojatno snažnu Kasandru. Mlađa generacija glumaca još jednom je potvrdila kako je Split i dalje golem rasadnik glumačkog talenta prikladan svakom teatralnom kodu. Treći je pak čin prošao u znaku briljantne glumice čije vrijeme, ako je suditi po njenom vokalnom i glumačkom rasponu, tek dolazi.
Zorana Kačić-Čatipović kao utjelovljenje pravde, i izvrsne glume
Baš kada pomislite da je autorski tim ispucao sve adute, pred publiku u trećem činu staje, ili pak sjeda, Zorana Kačić-Čatipović u ulozi Atene. Mlada i nadasve talentirana glumica sa splitskom adresom razoružat će vas nesvakidašnjom strašću i energijom koju unosi na scenu. Prilikom izvedbe nisam se mogla oteti zabavnoj misli kako je redatelj ulogu božice rođene od oca dodijelio glumici s dvije “majke”. Naime, da su kojim SF slučajem Monica Bellucci i Janis Joplin imale dijete, vjerojatno bi im se rodila Atena Dejana Projkovskog.
Svojom interpretacijom glumica je izmamila čitav niz reakcija iz publike, od strahopoštovanja do iskrenog smijeha, sve to zahvaljujući izvrsnom vladanjem scenskim pokretom i besprijekornoj dikciji koja ne daje naslutiti da smo na mosorskoj litici gdje vjetar nemilosrdno trga vokale. Zorana je ujedno i vrsna pjevačica, a Projkovskome koji do kraja cijedi potencijal svog tima, ni ta činjenica nije promakla, stoga je svojoj Ateni dodijelio i pjevačke dionice koje je Zorana iznijela jednakom bravurom, na sveopće oduševljenje publike.
Mlada glumica i vokalistica surađivala je s redateljima međunarodne reputacije i ostvarila zapažene raznovrsne uloge u nekoliko klasičnih kazališnih komada. Vjerujem kako ćemo o ovom glumačkom imenu još mnogo čitati i pisati i pozdravljam, stoga, uspjeli eksperiment provokativnog Makedonca koji je Splitskom ljetu uspio udahnuti novu svježinu ukazavši mu pritom i na opseg vlastitog potencijala.
Tekst: Paula Jurišić
Foto: Jadran Babić, Andrija Vrcan, Matko Biljak
