Journal Supertalent: Maja Bosnić & Ivan Dorotić

Journal Supertalent: Maja Bosnić
& Ivan Dorotić

U ovomjesečnoj rubrici Journal Supertalent razgovarali smo s kreativnim parom Maja Bosnić & Ivan Dorotić koji djeluje prvenstveno na polju vizualnog izražavanja, no iz i u svim smjerovima. Zajedno su fotografski tim, urednički tim te tim koji je učinio nešto što na hrvatskoj sceni još nitko nije – kreirao portal i platformu za vizualne umjetnosti koja raste, razvija se i koja je u prilično kratkom roku postala medijski imperativ u struci, a sada su i izbacili tiskanu verziju svojeg projekta, koji je instantno osvojio publiku i čitatelje. 

U ponedjeljak 29. travnja, Vizkultura, portal iza kojeg i sami stojite, proslavila je 5 godina postojanja s izdanjem V magazina. Kako ste se uopće odlučili na takav pothvat? Posljednjih godina (ako ne i desetljeća) trend medija jest ‘bježanje’ iz tiska u digitalnu sferu, no vi ste eto, napravili suprotno…

Maja: Naravno da i dalje ostajemo digitalni, čak se planiramo “apgrejdati” u tom smjeru, ali smo tiskanom formom magazina, nakon pet godina digitalnog, htjeli ostaviti fizički trag i, baš kontra trendu, napraviti suprotno. Kao akterima kulturno-umjetničkih disciplina jako nam je zanimljivo participirati u vremenu rapidne digitalizacije, ludo nepredvidivom i specifičnom periodu kojem se svi na ovaj ili onaj način moramo prilagoditi. Utjecaj koji ovo doba ima na nas je neminovan, bili vi pobornik teorija da tehnološki razvoj donosi poboljšanje i napredak ili poništava individualnost i nepovratno mijenja procese komunikacije.

Ali Ivan i ja smo ona generacije “in between”, između Millennialsa i stare-škole, oboje smo rođeni početkom osamdesetih i sasvim nam je prirodno kombinirati, kolažirati i switchati se iz analognog u digitalno, iz portala u časopis, i sve obrnuto. U fotografiji oduvijek kombiniramo analogno s digitalnim, a čini mi se da nam je u svim formama djelovanja i života isto. Nakon pet godina već pomalo predvidljive on-line Vizkulture, eksperiment prijelaza iz digitalne forme u tiskanu, koja s produkcijsko- izvedbene strane predstavlja dugotrajniji i puno kompleksniji proces, bio je ogroman izazov. Jednostavno smo si rekli “Hajdemo probati” i uspjelo je.

Ivan: Dugo nas je kopkala ideja kako bi Vizkultura, u nekoj najidealnijoj mogućoj varijanti, izgledala u opipljivom izdanju. Za realizaciju nije moglo biti boljeg povoda od proslave 5. rođendana. Danas, kad gledam unatrag ovih godinu dana koliko je prošlo od ideje do predstavljanja našeg V magazina javnosti, mi se čini da su nam se tako nevjerojatno i prelijepo posložile sve okolnosti da uspijemo napraviti ovo malo tiskano čudo. Ja bih to stvarno usporedio s jako dobrim tulumom za rođendan, koji onako idealno zamisliš, i onda se nekim spletom okolnosti baš sve poklopi kako treba!

Ali moram napomenuti da smo jedino sa zalogom od 5 godina postojanja Vizkulture, arhive, traga i utjecaja koji smo postigli mogli pristupiti našim dizajnericama NJI3, partnerima iz Igepe i Stega tiska te kolegama i suradnicima koji su radili na magazinu s idejom da zajednički napravimo jedan ovakav, zbilja sulud projekt. Pazi, V magazin ima 256 stranica “čistog” kulturno-umjetničkog sadržaja, urednički i dizajnerski je iskontroliran i kuriran te beskompromisan od početka do kraja, sav sadržaj za njega nastao je “ab ovo”, nema ni jedne jedine stranice sponzora i fantastično je isproduciran na vrhunskom papiru. I sami smo još u nevjerici kako nam je sve to uspjelo.

 

Oboje dolazite iz profesionalnih područja koja se tiču vizualnog, no bez obzira na školovanje i radno iskustvo djelujete zajedno – radite zajedno u i na Vizkulturi te kao fotografski par usko specijaliziran za fotografiju arhitekture. Kako ste počeli surađivati i kako izgleda vaša suradnja?

Ivan: Moj edukacijski background je arhitektonski, s praksom u fotografiji, medijima i kreativnoj direkciji te komunikaciji projekata u kulturi i umjetnosti, Majin je kulturni management s dugogodišnjim angažmanima u filmskoj produkciji, filmskim festivalima te fotografiji. Kad sve ovo spojiš u jednu praksu, privatno partnerstvo pretvoreno u poslovno, dobiješ valjda jedinstvenu kombinaciju znanja i iskustva, neki usko specijaliziran know-how, što nam omogućava da pokrivamo nišni spektar i opis poslova u kreativnim industrijama koje smo si gotovo pa skrojili po mjeri: od pokretanja i etabliranja Vizkulture, preko kolaboracija koje uključuju čitav paket naših skillsa, kao što je dugogodišnja suradnja s Muzejem Apoksiomena, pa do stalnih suradnji s arhitektima na polju kreativne direkcije i komunikacije te onog po čemu smo strukovnoj javnosti možda i najpoznatiji – fotografiranju arhitekture za arhitekte (Idis Turato, SKROZ, x3m arhitekti, Mikelić Vreš arhitekti, NFO…).

Maja: Mislim da je ključno to što se izvrsno nadopunjujemo. Svatko od nas ima svoj set vještina, negdje se preklapamo, ali mislim da dobro funkcioniramo upravo zato što smo karakterno dosta različiti: ja sam bossy i vodim se gut feelingom, Ivan je teamworker i racionalan je, ja bih sve pedantno i polako, on je brz, no samim time i efikasniji, on voli sanjariti i povući novo, a ja spustim u realnost kad pretjera, on bi na dugo i široko, ja bi to što kraće… Ono što najviše volim kod nas je da puno razgovaramo o svemu i imamo podršku jedan u drugome, bezrezervno si ukazujemo na manjkavosti i nedostatke pa ih onda zasebno pokušavamo minimalizirati. Iako se nekad razilazimo u mišljenjima i dogodi se ono: “ja bi to tako, a on ovako…” uglavnom to riješimo na obostrano zadovoljstvo. I onda se nekako kozmički poklopi da je odluka baš trebala biti ona koju smo donijeli.

S obzirom na to da ste s Vizkulturom jedni od medijskih stupova hrvatske kulturne scene, posve nezavisni i objektivni promatrači možete li nam reći kakva je uloga medija pri stvaranju slike o arhitekturi, fotografiji i umjetnosti u društvu? Posebno ako biste mogli usporediti situaciju prije npr. deset godina i sada…

Ivan: Činjenica je da mediji danas neminovno konstruiraju neku svoju istinu o kulturi i umjetnosti i da im uloga nikada nije bila važnija. No prečesto ta “slika” može biti banalna, prvoloptaška i senzacionalistička. Baš zato ih se mnogi akteri naše scene nekad boje i izbjegavaju ih. To ti je ona tipična situacija dvosjeklog mača – dok jedni kulturnjaci i umjetnici zaziru od medija, drugi ih maksimalno iskorištavaju. Zbilja me zanima, a istovremeno me jako strah, što bi neki slučajni prolaznici ili čitatelji vašeg portala odgovorili da im postaviš pitanje da nabroje neke “važne”, “ključne” ili “poznate” domaće suvremene arhitekte/arhitektice, fotografe/fotografkinje ili umjetnike/umjetnice.

Ja bih rekao da je osnovni problem te problematične situacije danas nedostatak vizualne kulture i obrazovanja u društvu koji, u kombinaciji s PR mašinerijama, samopromocijom, nedovoljno kulturno-umjetnički educiranim i informiranim kadrom novinara i sveopćim manjkom interesa za kulturu i umjetnost, može rezultirati da nas u rubrici kultura s “naslovnica” članaka, novina, medija i portala koji nisu specijalizirani za kulturu često “gledaju” ljudi kojima tamo nije mjesto… Kao kontrapunkt ovom bi, uz nas kao, kako nas ti nazivaš, “nezavisnih i objektivnih promatrača”, važnu riječ i ulogu u komunikaciji i evaluaciji kvalitete trebale voditi strukovne udruge, no to je rijetko slučaj.

Maja: Mislim da smo mi s Vizkulturom, i kolegice i kolege iz sličnih projekata, kolektiva i inicijativa, doprinijeli malim promjenama unazad 5-6 godina, ali nisam sigurna da se mnogo toga promijenilo. Kulturni sadržaj je u medijima još uvijek rijedak i često je marginaliziran, sporedan i nebitan. Jedino kada kultura dolazi na naslovnice i nekakav prvi plan je s negativnim predznakom. Politički kontekst u kojem živimo nekako ne obećava da će se to uskoro promijeniti, i zato je izuzetno važno da je znatno više inicijativa i projekata kao što su Vizkultura i V magazin, i prilika da ih predstavimo široj javnosti, kao što je ovaj intervju. 🙂

Nedavno ste se preselili u Berlin, no s obzirom na vaš rad i stvaranje – sveprisutni ste na hrvatskoj kulturnoj sceni. Možete li usporediti Zagreb i Berlin, Hrvatsku i Njemačku i dati sud/mišljenje o kulturnoj sceni Zagreba i Hrvatske, posebno sada kada ste stekli dovoljno odmaka?

Maja: To nas ljudi jako često pitaju, ali je zbilja nezahvalno uspoređivati Zagreb s Berlinom, ili Hrvatsku s Njemačkom, jer su nam socijalni, ekonomski, edukacijski i politički parametri i startne pozicije potpuni različiti, često i neusporedivi, i zato moramo biti svjesni ograničenja i vlastitih mogućnosti. O refleksiji možemo govoriti samo iz naše osobne pozicije. Ono što je sigurno je da grad kao Berlin, i pluralnost tamošnje kulturno-umjetničke scene i manifestacija, sigurno donose neki sasvim novi setting gledanja na produkciju vizualnih umjetnosti, uvid u jako puno aktualnih zbivanja, trendova i svjetski slavnih imena no i strašno visoke kriterije – jer je nivo ponude i produkcije neusporediv. Imajući sve navedeno na umu, sama energija grada i opseg kulturno-umjetničke ponude poticajni su i izazovni, prepuni iskušenja, nužni za unutrašnje autorsko sazrijevanje i idealan poligon za pomicanje vlastitih granica i izlaženja iz različitih komfort zona.

Istovremeno nam sve navedeno dovodi u realitet činjenicu koliko je malena naša hrvatska scena i koliko je “lako” pratiti je kroz Vizkulturu. Jer je opsegom i pregledom zbilja manje-više dohvatljiva i s našim malim vizkulturnim timom suradnika koji pokrivaju sfere za koje su specijalizirani, na čelu s našom kolegicom urednicom Jelenom Pašić, to zbilja u ovom sadašnjem opsegu možemo.

Ivan: Istina, odmak u vidu života u Berlinu ti sigurno razbistri kontekst koliko smo mala scena no istovremeno, nažalost, osvijesti i koliko smo u velikoj većini suvremenim vizualnih umjetnosti i produkcije nevažni i nevidljivi u europskom okviru. Imena, autori/ce i kolektivi koji su relevantni, i uopće nekom mogu “zazvučati” kao poznati ili bitni, u sferama arhitekture, dizajna, suvremene umjetnosti i fotografije nabroje se eventualno na prste dvije ruke. To možda jest ovako na prvu poražavajuće, ali je istovremeno svojevrsni reciprocitet ulaganja u suvremenu umjetnost i kulturu, i zato je sasvim logično i očekivano. Nadalje tu je i realnost art scene i art marketa, koji u Berlinu “žare i pale” i svako su godine sve jači, a kod nas se art tržište svodi na smiješno malen broj ljudi, te umjetnika koji žive od (prodaje) te svoje umjetnosti.

Za dovođenje u kontekst nekih od tema o kojima pričam – dovoljno je reći da postoji ogroman broj suvremenih umjetnica i umjetnika u Berlinu i Njemačkoj koji imaju čitave horde zaposlenika, doslovce na desetke, neki i stotinu zaposlenih ljudi, koji rade u toj mini korporaciji zvanoj XY umjetnik – dok istovremeno neki od naših najpoznatijih, najnagrađivanijih, čak i najprisutnijih autorica i autora jedva da imaju jednu osobu koja se bavi birokracijom, menadžeriranjem ili odnosima s javnošću.

Berlinska scena je ogromna, funkcionira na mnogo nivoa, ali ono što brojnost donosi jest i jedna možda i pomalo kontradiktorna činjenica – čini mi se da je u Hrvatskoj nemoguće da si baš jako dobar autor/ica, u bilo kojoj sferi stvaranja, a da kroz godine prođeš medijski, autorski i izlagački nezapaženo. Nekako iskreno vjerujem da će taj kontekst “dohvatljivosti” male scene uvijek rezultirati time da će(mo) dobre suvremene umjetnike, dizajnere, fotografe, ilustratore ili arhitekte kad tad prepoznati. S druge strane mi se čini da u Berlinu zbilja možeš, unatoč genijalnosti i talentu, ostati skroz anoniman. Možda i zauvijek. Osobito u današnje vrijeme, kada su dobri kontakti, poznanstva, umreženost, medijska prezentnost i sposobnost (samo)promocije postali gotovo pa jednakovrijedni segmenti karijera.

Ivane, na promociji V magazina rekao si da je ovaj broj i nulti i prvi i zadnji… no što kada bi mogao pucnuti prstima i kada bi mogao raditi kvartalni magazin, biste li se upustili u tu avanturu? Portala i magazina?

Ivan: Kvartalni? Tena ti si još veći sanjar od nas (hahahah). Da, rekao sam na promociji i napisao u uvodniku V magazina da je ovo istovremeno nulti, prvi i zadnji broj – jer si želimo ostaviti slobodu da bude neka od te tri mogućnosti. Možda je nulti, možda je prvi, a možda je zadnji. Koliko god smo, radeći na ovom projektu, bili zaneseni, sanjali, maštali i na kraju sve to ostvarili, toliko nam je kristalno jasno da je čitava stvar ovako mogla profunkcionirati samo u kontekstu rođendana, slavlja, “one of a kind” projekta i takve vrste angažmana. Realnost da možeš napraviti ovakav magazin o kulturi bez jednog jedinog oglasa ili ogromnog državnog financiranja je čista utopija.

Možda i neponovljiva situacija. Kada bi mogao pucnuti prstima volio bi da neki suvremeni mecene pročitaju ovaj intervju, prime V magazin u ruke, prolistaju ga i nakon početnog oduševljenja dizajnom i produkcijom shvate da se radi o sadržaju koji je jednako genijalan. Pazi mene, krenuli smo s digitalnim, a ja se vraćam na mecene i renesansu. Kultura bi trebala rasti u demokratskoj liberalnoj državi, a ne se pozivati na mecenstvo. Možda ovo vrijeme u kojem živimo je neka repriza predrenesansnog perioda. Kad (nam) sva sredstva smanje i pogase, kad nam zatvore sva kina, galerije i festivale, kad se svi ljudi rasele po Berlinima, Kinama i Amerikama, ili prijeđu u Airbnb poduzetnike, i scena se strmoglavi samo na shabby chic, kulturu s nogu i burger festivale, mora doći neka renesansa. Suludo je da u to vjerujem više nego da je moguće ovako nešto napraviti financiranjem iz nekih državnih i sličnih izvora 🙂

Maja: Nama je kroz V magazin bilo važno artikulirati ideju i pokazati što možemo, i urednički, i produkcijski, i vizualno. I imamo maketu kako mislimo da treba, i kako sigurno može izgledati magazin o suvremenoj kulturi i umjetnosti. Što dalje – to ćemo tek vidjeti. Apsolutno smo otvoreni za nove suradnje, za neke nove klince, ideje i mlade ljude koji, možda, na kulturno-umjetnički kontekst gledaju iz nekih novih i svježih perspektiva, zašto ne i komercijalnih? Otvoreni smo i za potencijalne kolaboracijske projekte koji bi mogli rezultirati s učestalošću tiskanih izdanja Vizkulture, ali istovremeno smo svjesni da smo si jako visoko postavili standarde i da ne bismo pristali ponovno raditi ovakav projekt ako nismo zadovoljni sa svih 256 stranica, sadržajem, dizajnom i svim segmentima kako izgleda i od čega se sastoji naša verzija časopisa o kulturi.

Ivan: Nadam se da sam u krivu, ali čini nam se da je privatni sektor kod nas još uvijek sasvim nezainteresiran za podršku pametnog i kvalitetnog suvremenog umjetničkog i dizajnerskog sadržaja i da jako malo brendova razmišlja progresivno, da razmišlja o doprinosu, društvenoj odgovornosti spram ulaganja u suvremenu kulturu, značaja za scenu i za rast i vizkulturiranje društva u kojem živimo. Upravo to je još jedan neusporediv segment realnosti berlinske, odnosno zapadnoeuropske scene vizualnih umjetnosti, s ovom našom. Uzmite bilo koji art/arhitektura/dizajn/fotografija magazin u nekoj od hrpetine berlinskih ili zapadno europskih specijaliziranih knjižara i stat će vam pamet koji se svjetski high-end brendovi u njima oglašavaju i na kojem nivou fotografske i dizajnerske izvrsnosti im oglasi izgledaju. Svi, počevši od najjačih svjetskih modnih brendova su tu, a sadržaj nakon tih oglasa nije lifestyle, nije komercijalan i u pravilu je čisti art, često društveno angažiran, umjetnički političan i aktualan, nekad i kontroverzan, bezrezervan i beskompromisan. I ne, ne pojedu pola magazina oglasi. Primjera je masu, nebrojeno puno. Ono što hoću reći jest da je usporedba takvih primjera s našim kontekstom gotovo isto kao da uspoređujemo Davida i Golijata. Samo je ovom našem Davidu gumica na praćki popucala od svih vidljivih i nevidljivih sila navlačenja kulture i suvremene umjetnosti s lijeva na desno, pa natrag, i na sve strane uokolo toga, pa jadan nema nikakve šanse. Osim za rođendan. 😀

Jeste li razmišljali da Vizkultura postane internacionalna, pisana i objavljivana na engleskom jeziku?

Maja: To je još jedno od pitanja koje nam kontinuirano visi nad glavama i odgovor nije jednoznačan. Naravno da bi voljeli dio autorskog sadržaja objavljivati bilingvalno – to bi bilo korisno nama kao platformi na niz nivoa; za daljnji doseg, za otvaranja novih dimenzija diskursa i artikulacije ove naše scene, za promociju domaće produkcije suvremenih vizualnih umjetnosti na europskom i svjetskom nivou, za potencijalne međunarodne suradnje i partnerstva, a istovremeno bi služilo kao fantastična odskočna daska za internacionalne karijere za sve autorice i autore, projekte i teme o kojima pišemo. U nekoj budućnosti nam sigurno je ideja i želja internacionalizirati platformu, ali sigurno nema smisla prevoditi sav sadržaj i razmišljanje o tome nas uvijek navodi na nužnost redizajna Vizkulture, ne samo vizualnog nego i sadržajnog, koncepcijskog, organizacijskog…

Ivan: To nam je zadatak za promišljanje za 2019. godinu, koji ćemo opet ostaviti onako labavo mogućim, kao nulti, prvi i zadnji broj V magazina. Da se može dogoditi sve, a može i ništa. 😀 😀 😀

Djelujete kao par koji voli izazove, no s druge strane ne uzbuđuje se oko njih previše – jesam li ubrala ispravan dojam, ili ne? Ako da – nadovezala bih se na izazove – što vas čeka u bliskoj budućnosti, što od fotografskog para Bosnić i Dorotić možemo očekivati? Možemo li očekivati kakvu izložbu zajedničkih radova, to bi publici bilo jako interesantno…

Ivan: Tu opet dolazimo do onih karakternih razlika s početka koje su ključne da valjda dobro funkcioniramo. Ja nam često zadam izazove, stalno izmišljam neke nove i još novije projekte i suradnje, pa se u 5 do 12 prestravim jesu li izvedivi i ispunjivi, no onda me Maja ispravi i smiri, i ne da da se uzbuđujem previše oko njih. Tako da si dobro skužila način funkcioniranja. Točno tako je bilo s V magazinom. 🙂

Maja: Iskreno – ne volimo previše pričati o stvarima koje radimo dok nisu gotove. Tako je bilo davnih dana s Vizkulturom, neki od naših najbližih prijatelja nisu imali pojma da to spremamo, a isto smo uspjeli i sada s V magazinom. Dosta smo dobro odradili taj dio šutnje i ne pretjerane priče o magazinu prije launcha. Malo ljudi na sceni je uopće znalo što radimo, čak i jako malo naših bliskih frendova, i to je na kraju rezultiralo efektom da su svi bili totalno iznenađeni, zainteresirani, zaintrigirani, znatiželjni i na kraju oduševljeni, jer nismo previše pričali niti predugo stvarali hype. Uhvatili smo svih na wow efekt i taj princip rada nam se sviđa. U glavama, notesima i skicama je hrpa nekih ideja i suradnji, vidjet ćemo što će se od toga iskristalizirati kao najvažnije i prvo na listi, ali fokus na fotografiju koji spominješ je nama kontinuiran, ali ga je zadnjih mjeseci malo zasjenio foto-finiš V magazina. Neka izložba, bilo zajednička ili možda još bolje odvojena, ali istovremena, i nama zvuči kao super zanimljiv plan.

 

Foto: Marija Laća

Učitati još
Zatvori