O vinu, estetici i festivalu Pink Day razgovarali smo sa Sanjom Muzaferijom

Sanja Muzaferija novinarsko je ime koje vežemo uz glossy izdanja hrvatskih izdavačkih kuća. Ona je urednica, novinarka i ljubiteljica vina. Uređivala je hrvatsko izdanje časopisa Cosmopolitan, Gala Style, pisala za Playboy, a danas njezine tekstove možete čitati u Storybooku i Gloriji Glam te Lider Trendu. Prije osam godina osnovala je udrugu WOW, Women On Wine (Žene i vino), njezina je predsjednica i organizatorica festivala Pink Day – međunarodnog festivala ružičastih vina. Što nam je otkrila o radu udruge, vinu, ljepoti i estetici te nadolazećem festivalu, pročitajte u nastavku…

Sanja Muzaferija

Vino i kultura vina nije prva asocijacija uz ime Sanja Muzaferija…

U zadnjih osam godina, nakon što sam osnovala WOW, Women On Wine, tj. Žene i vino… udruga i cijela priča je narasla astronomskom brzinom. Vino je moj hobi a htjela sam o vinu naučiti više te sam smatrala da su žene u tom vinskom svijetu pomalo zanemarene… Tako sam pokrenula WOW da pobijem tu krivu percepciju. Jer, znam da itekako ima žena vinarki, žena vinotekarki, enologinja, sommelierki…

Kroz tih osam godina mnogo sam o vinu naučila i premda nisam završila formalne vinske škole sada mogu reći da sam znalac-amater-entuzijast. Taj mi se svijet nekako dogodio. Neke su članice otišle, neke su nove došle ali se udruga razvijala i rasla. Da bih onima koji mi u udruzi pomažu i rade besplatno – omogućila da nešto zarade, baš kao i ja sama, pokrenula sam komercijalni festival, Pink Day. Danas me mnogi ljudi percipiraju kroz vino, pa kada kažem da sam novinarka koja sam se bavila modom, kazalištem, filmom, dizajnom, lifestyleom – često ih iznenadim… Devet godina sam bila u Cosmopolitanu, tri u Playboyu, dvije glavna urednica Gala Style časopisa… Bio je to možda prvi lifestyle časopis na ovim prostorima u kojem su žene mogle čitati o automobilima, vinu… Imali i smo kolumnu o vinu koju je izvrsno pisala žena: Slavica Borošić. Upravo sam upijajući sve o vinu kroz Slavicu Borošić poželjela napisati knjigu o Istri a po uzoru na moju knjigu Sretni stanovi: dvadeset priča o ljudima i prostoru.

Dakle, bila bi to knjiga o zanimljivim ženama u Istri, među kojima su neke bile vinarke. Na kraju knjigu nisam napisala, ali sam upoznala mnoge zanimljive žene i shvatila da ih treba potaknuti na udruživanje: sve je to zajedno utjecalo na stvaranje WOW-a i posljedično festivala Pink Day. Neki vinski znalci su mi govorili da je to sve super, no da je rose neozbiljno vino, a ipak, sedam godina kasnije – Pink Day je tu i – raste. Kao i rosei. I u svijetu i kod nas. Drago mi je da sve više vinara radi rosee i pjenušce. To su izvrsna vina, odlična za ljeto, ne opijaju i zapravo svima prijaju.

Vlasta Pirnat, Sanja Muzaferija i Alis Marić

Jeste li nailazili na prepreke, posebno tijekom početaka WOW-a?

Naravno. Posebno u početku. Nikada nisam kretala s feminističkog stajališta u životu i ideja da se moram boriti kako bi žene bile shvaćene u, očigledno muškom (vinskom) svijetu mi je bila strana. No, kad sam osnovala WOW primijetila sam da sam ušla u neki muški „zabranjen“ svijet tako da sam se morala boriti za žensko mjesto na vinskoj sceni. Usudila bih se reći da smo mi kao WOW pridonijeli svijesti o ženskom djelovanju i važnosti na tom području te je sve rjeđe čuđenje i iščuđavanje ženama u podrumu, vinogradu, vinoteci…. Sada imamo mnogo žena koje su iznimno cijenjene vinarke, sommelierke, enologinje.

Kako vinari reagiraju na WOW?

U početku su reakcije bile miješane. Sada više ne. Sada nas jako vole, znaju i uvažavaju. Na koncu, mi već osam godina kontinuirano i predano radimo na promociji njihovih proizvoda. I to u 99% slučajeva. Gratis. Mislim da uvažavaju našu promociju njihovih vina. Jasno im je da kad nas ugoste – stvorimo šušur, slikamo se i o njihovim vinima pišemo na našem WEB-u i društvenim mrežama, stvara se dinamika širenja informacija. Uostalom, žene su po svim statistikama najvažnije u biranju vina u dućanima i vinotekama. U restoranima je situacija još pomalo staromodna, tj. patrijarhalna. Tu je još uvijek bitna uloga muškarca za stolom prilikom biranja vina. No, i to se mijenja.

Od trenutka kad sam osnovala WOW do danas prošlo je ipak osam godina i situacija je bitno drukčija.

Promijenila se i kultura blagovanja i odlaženja u restorane…

Prije desetak godina je odlazak u restoran bio nešto s čime bi se počastili, sada je to najnormalnija stvar. Tada je žena sama u restoranu bila čudna pojava, sama sam se u to osvjedočila, ne jednom. A danas je to uobičajeno.

Domagoj Jakopović Ribafish i Sanja Muzaferija

Koliko je zahtjevno voditi WOW? Je li je bilo teški trenutaka, prijelomnih trenutaka u vođenju jedne takve udruge?

Nije lako. To je full time job. Udruga broji dvjestotinjak članica i ja stojim ispred svih njih i kao pokretačica i kao predsjednica i kao glavna organizatorica. Velik je to posao, premda se uvijek ipak nađe neka od članica koja malo povuče i pomogne. Ali, glavnina posla i odgovornosti, organizacije i pisanja o našim događanjima je na meni. U ovih osam godina bilo je divnih trenutaka, no i onih težih. Nekoliko puta sam htjela zatvoriti WOW i okončati tu priču jer mi se činilo da članice misle da sve počinje i završava uplatom članarine te da je na njima samo da dođu i uživaju u događanju, kušanju, putovanju, popustu koje ostvaruju kao članice… a netko drugi im to omogućuje. Ali, onda se ipak dogodi da netko uskoči, da ideju, nešto organizira… Dogodi se neko divno žensko vinsko druženje i ja zaboravim sve tzv.probleme. Udruga bi, što joj samo ime kaže, trebala biti udruženi rad i energija, sinergija svih članica. Naši ogranci u Rijeci i Splitu super funkcioniraju i na njih sam baš ponosna. U Zagrebu je malo drukčija situacija. No, s druge strane to je nešto što volim i njegujem, a i želim da djelovanje udruge ostane na visokom nivou. Jer WOW je sada brend. A brend se čuva. Često mi se dogodi da sam čak više posvećena radu WOW-a nego svojim tekućim poslovima u novinarstvu, a koji su plaćeni poslovi. No, volim to i zato se isplati. Da to radim zbog novca, davno bih odustala. Djelovanje WOW-a puni me pozitivnom energijom.

A Pink Day? Gdje on dolazi u cijeloj vinskoj priči?

Pink Day je komercijalan festival ružičastih vina, prvi i jedini u regiji. Kad sam ga pokretala imala sam na umu žene, proljeće, lagano vino, umjereno konzumiranje vina, optimizam, radost i vedrinu. Pink Day je brend koji ima točne zadatosti i ne može biti drukčiji, ako netko i kupi franšizu u inozemstvu. – On mora biti u muzeju, imati barem dvije ili tri radionice, mora se održavati u proljeće, jer tada dolaze rose vina, mora biti cijeli u ružičastom… To je festival optimizma i tako mora funkcionirati. Njemu sam pridodala Green in Pink, na kojem se kušaju najbolja ekstradjevičanska maslinova ulja.

Kako biste opisali festival, jer očigledno nije samo vinski?

To uistinu nije sajam niti vinska smotra – nego je festival zapravo jedan lifestyle događaj. Riječ je, naravno, o vinu, ali je kod nas važan i edukativni dio kao i cjelokupan estetski doživljaj. Naši izlagači se iznimno trude urediti svoje stolove pa ove godine dodjeljujemo i nagradu za najljepši, tj.najkreativniji izlagački stol. Mi nismo samo festival vina, mi smo festival lijepih stvari i uživanja. Ne samo osjetilom okusa, već i vida i njuha. Svake godine imamo brojne fenomenalno ukrašene stolove koje su vinari spontano počeli ukrašavati u skladu s Pink Day estetikom, a često baš za naš festival kreiraju posebne (ružičaste) etikete. Kultura stola je bitna stvar u lifestyleu. Treba znati postaviti stol, koja je čaša za koje vino, da se vino konzumira u malim dozama, da se ne smije opijati, koje vino odgovara uz određeno jelo. Njegovanje znanja o vinu, sparivanja s jelima, dekoracija stola, stvaranje cijele atmosfere… Sve je to kultura stola. Ja se cijeli život bavim estetikom… Bavila sam se filmom, kazalištem, modom – estetika je moj trajni interes. Pa je to vidljivo i u ovom festivalu.

Kako ćete odabrati najljepši stol Pink Daya? Postoje li parametri za odlučivanje prilikom dodjeljivanja nagrade?

Ne, bitan je sveukupan dojam. U žiriju će biti vaša modna novinarka Ela Jarni, zatim Vlasta Pirnat, naša art-direktorica i ja. Nagrađeni stol osvaja vrijednu nagradu – tisuću dolara vrijedne Jimmy Choo štikle, naravno, ružičaste boje. Poklanja ih zapravo, moja prijateljica i prijateljica festivala Tanya Golesic, direktorica Jimmy Choo za obje Amerike. Pink Day je igra koja se dobro odigrala. Nije slučajno da sam se odlučila baš za pink – kao simbol optimizma, što je itekako bitno.

Foto: Privatna arhiva, Rene Karaman (Pink Day press konferencija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori