Foto priča: Maja Topčagić

maja-topcagic-4

Junakinja moje nove foto priče je osoba čijim portretima se divim – fotografkinja Maja Topčagić, djevojka iz Sarajeva kojoj je očito bilo suđeno da radi ono što voli – nije studirala fotografiju niti si je mogla priuštiti profesionalnu foto opremu. 

Talentirana Maja došla je u Zagreb gdje smo se konačno upoznale i provele dan zajedno. Maja je fotografirala mene, a ja nju.

Ono što najviše volim kod fotografije je činjenica da nema natjecanja – to je nemoguće.

maja-topcagic-10

Dva fotografa nikad neće napraviti isti portret, jer, kako kaže Maja, različito percipiraju stvarnost oko sebe. Njena najveća inspiracija je život, kojega je naučila cijeniti jer istinski uživa u onome što radi. Osmijeh se na njenim snimanjima može vidjeti samo na njenom licu jer želi da fotke koje radi budu mistične, pomalo i melankolične. S vremenom je razvila osebujan stil kojeg su prepoznali i strani mediji te prenijeli njen rad, o čemu nije mogla ni sanjati. Potret kojeg je meni napravila najdraži mi je ikad i zato mi je još draže što vam je mogu predstaviti.

maja-topcagic-6

Što si htjela biti kada odrasteš?

Svake godine sam željela biti nešto drugo. Dugo godina sam željela biti arheolog zbog filma Titanic kojeg sam pogledala mnogo puta. Željela sam otkriti nesto do sad neotkriveno. Zanimale su me misticne stvari. Tek u osnovnoj školi sam shvatila da volim fotografiju. Na ljetovanju s roditeljima sam se uvijek čudila kako oni ne mogu da naprave fotku kakvu ja zamislim, a ja ju ufotkam solidno. Tek kasnije, kad sam počela da intenzivno crtam, slikam i fotkam s mobitelom mi je sinulo da sam možda nadarena za neku vrstu umjetnosti.

maja-topcagic-8

Kada nešto žarko želiš onda se i svijet uroti da to i dobiješ – ova rečenica idealno bi se uklopila u tvoj početak bavljenja fotografijom… Ispričaj nam kako si dobila svoj prvi aparat?

Da! Fotoaparat sam dobila na poklon od osobe koja je željela nagraditi ljubav prema fotografiji jedne mlade osobe, a ta osoba sam njegovim odabirom bila baš ja. Još nisam upoznala osobu koja mi ga je poklonila, ali mi je uljepšala život, i od tada je fotografija postala moja velika ljubav. To mi je promijenilo život i od tada fotografijom se profesionalno bavim nešto više od 5 godina

maja-topcagic-12

Razvila si prepoznatljiv stil – pomalo sanjive fotografije na kojima se modeli rijetko smiju- kako je došlo do toga?

Ne volim da se modeli smiju na fotkama, osim ako klijent tako zahtijeva ili ako to odgovara estetici na snimanju. Volim da osobe na fotkama imaju pomalo melankoličan izraz lica, ponekad i tužan ili ljut… Volim mističan i art dojam na fotkama. Moji portreti nisu jasno definirani kao beauty portreti, a niti art portreti, nesto su između, i to mi se sviđa. Najviše volim fotografirati na lokaciji, jer obožavam prirodno svjetlo, ali dosta radim i u studiju.

maja-topcagic-5

Kako biraš modele koje ćes fotografirati?

Inspirira me život. Sve oko mene. Svake godine spoznam nešto novo što me može potaknuti da stvaram fotografije iz novih uglova. Interesantno je koliko čovjek spoznaje svijet oko sebe kada gleda kroz objektiv. Također zapisujem svoje snove, pa neke od njih kasnije realiziram. To što nas čini posebnim je različita percepcija stvarnosti, ja ljudima pokazujem svoju.

Volim da model ima nešto neobično, nisam fan klasične ljepote. Jesu li to pjegice, razdvojeni zubi, čudna boja očiju ili androgenost – obožavam različitosti.

Kada se dogodio onaj klik kada si rekla sama sebi – ne ja ne želim biti profesor matematike i informatike (Maja je po struci profesor) i želim se baviti isključivo fotografijom?

Iako sam uživala u godini predavanja, nisam se osjećala potpuno zadovoljno, kao sto se osjećam poslije fotografiranja. Radila sam i kao Photoshop Retoucher, ali tada nisam imala vremena za svoje projekte. Na kraju sam odlučila da je ipak najbolje da budem freenlancer i sama sebi organiziram vrijeme kako želim. Ne mogu se zamisliti da radim u uredu od 8 do 16, i vjerujem da to nije dobro za kreativce. Kreativci moraju imati slobodu, a to sada imam i mnogo ju cijenim.

maja-topcagic-3

Što misliš gdje je taj neki okidač odnosno što je osim aparata važno da posjeduje netko tko se odluči baviti ovim poslom?

Bitna je potpuna predanost poslu. Ne mora se sve naplatiti. Ja sam mnogo poslova radila besplatno. Na početku je teško, ali dok sam studirala vec sam počela fotografirati vjenčanja i evente. Poslije toga sam dobila prve editorijale i lookbookove pa potpisala ugovore s par agencija i van BiH. Naravno, iza toga stoji mnogo godina rada, truda i učenja. Nije dovoljan samo fotoaparat.

maja-topcagic-11

Poznati su tvoji portreti crvenokosih djevojaka s pjegicama – čak su fotografije objavljene u cijelom svijetu – možemo li reći da te inspiriraju pojedinci koji su po nečemu drugačiji?

Moja najveća inspiracija su crvenokosi modeli s pjegicama. Bitno je napomenuti da tu kombinaciju ima samo 2% ljudi na svijetu. Svojim projektom “Freckled” sam željela pokazati svijetu da sve što je drugačije je lijepo. Pjegice i crvena kosa su dugo godina bili predmet ismijavanja, a ja nastojim da ih prikažem u najljepšem svjetlu. Za mene su takvi modeli najljepši jer su posebni, van svjetskih standarda ljepote. Ljepota je u neobičnosti.  Dobila sam dosta mailova zahvale širom svijeta od ljudi koji su prošli torturu tokom školovanja i kasnije, samo zbog toga sto su bili drugačiji. Drago mi je da sam bar na dio ljudi ostavila osmijeh na lice dok su gledali moje fotografije, jer me to čini sretnom. Ponosna sam što je jedan svjetski poznati portal poput Huffington Posta u New Yorku prepoznao moj rad i objavio čanak o tome, kao i Daily Mail i Telegraph UK i mnogi drugi domaći web siteovi, portali i magazini.

maja-topcagic-7

Osjećaj je nevjerovatan. Nisam ni sanjala da će moje fotografije jednom biti objavljene u nekom od domaćih, a kamoli stranih časopisa. A sada su obišle najpoznatije svjetske portale i časopise. Ipak, najviše sam ponosna na naslovnice knjiga. Dobila sam mnogo upita za suradnju, ali najvažnije mi je to da su ljudi sirom svijeta barem na pet minuta uživali u mojim fotografijama. Bilo bi mi drago da sam na bar dio ljudi stavila osmijeh na lice dok su gledali moje fotografije, jer me to čini sretnom.

Osobno vjerujem da je čovjek ispunjen i možemo reći na pravom putu samo onda kada barem dio svog vremena radi ono što voli – što bi poručila mladim ljudima koji u fotografiji vide svoj put?

Kao fotograf, ne osjećam se da ustvari radim. U tom poslu sam zaista strastvena i nikad se ne umorim. Ljudi mi uvijek kažu da se smijem dok fotografiram, ili da sam neumorna, ali to je samo zato što fotografiju toliko volim. Neizmjerno sam sretna i zahvalna što sam dobila priliku da radim ono što volim, jer dosta ljudi nema tu sreću.

Fotografija je za mene umijeće prenošenja vlastite poruke širokoj javnosti, ili barem nekima. Svi smo drugačiji i svako svoju priču prenosi na drugačiji način, bitno je da ona u ljudima probudi emocije i potakne ih na razmišljanje. Nešto najljepše kod fotografije je to da jedino što ostaje poslije tebe je to što si stvorio, tvoj životni rad i trud, tvoje umjetničko djelo, ma kakvo ono bilo. Spoznaja da si nešto ostavio svijetu poslije tebe te čini potpunim, ostavio si trag negdje i nekad.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori