Zaglupljuje li nas posao koji radimo ili autopilot? Termin job rot to dobro objašnjava
Nakon burnouta…
Buđenje, osvještavanje, dolazak k sebi nakon burnouta mogu za ove generacije biti poprilično stresni jer shvaćamo da su iz nas godine rada, a ono što ubiremo i nije baš to nešto što smo zamišljali kada smo u cijeli proces i krenuli. Ako to osjećate, onda vam je možda i red čestitati, jer to shvaćamo definitivno puno brže, jasnije i realnije nego naši roditelji. Danas mladi ljudi itekako mogu zamisliti da uživaju u mirovini ,da im ne nedostaje posao kojeg su radili cijeli život i da ona može doći mnogo ranije nego što je to današnjim sustavom ustrojeno.
Jedino što se tu ne uklapa je financijska računica. Tada kreću pitanja, jesam li ja doista na pravom mjestu? Radim li ono što me ispunjava, u čemu se razvijam i doprinosim razvoju ili samo robotski odrađujem nešto za novac kojeg ionako nikada nema dovoljno?
Job rot opasan je pojam koji se polako uvlači u generaciju koje trenutačno određuje mnogo pravaca u kojima se kreće naše društvo.
The trenutak
Postoji taj jedan trenutak koji se kad tad dogodi svima. Nema fanfara, nema velikog otkrića. Samo jednog jutra sjedite za laptopom, otvarate isti tab koji ste otvorili već tisuću puta i shvatite da više ne osjećate baš ništa. Niste umorni. Niste ni posebno nesretni. Samo ste nekako isključeni.
Upravo je to možda najveći problem modernog rada.
Godinama nam se prodavala ideja da je stabilan posao krajnji cilj. Završite školu, pronađete pristojnu poziciju, penjete se stepenicu po stepenicu, skupljate godine staža i jednog dana, valjda, stignete do osjećaja da ste uspjeli. Samo što se sve više ljudi ne može oteti dojmu da je netko zaboravio spomenuti najvažniji detalj: Što ako na vrhu nema ničega?
Generacija koja više ne “puši priču”
Milenijalci su možda bili posljednja generacija koja je ozbiljno pokušala igrati po pravilima. Pristajali smo na prekovremene sate jer smo mislili da će se isplatiti. Ostajali online nakon radnog vremena jer smo vjerovali da će netko primijetiti trud. Gutali korporativni žargon o “obitelji”, “sinergiji” i “zajedničkoj misiji” dok smo paralelno mijenjali timove, šefove i firme brže nego ikad prije, a onda su stigle generacija Z i Alfa, koje umjesto da prihvate ista pravila, postavili su vrlo jednostavno pitanje:
Zašto?
Zašto bih radio posao koji me iscrpljuje ako mi ne donosi smisao? Zašto bih gradio identitet oko titule na LinkedInu? Zašto bih desetljećima čekao vikend da bih živio dva dana? Možda ih se često opisujemo kao razmažene ili nerealne, ali postoji šansa da samo vide nešto sve ono što su starije generacije dugo ignorirale. Nije problem rad. Problem je besmisao. Sastanci koji su mogli biti e-mail
Većina nema problem s radom
Većina ljudi zapravo nema problem s radom. Imamo problem s osjećajem da nas osam sati dnevno troši na nešto do čega nam nije stalo. Postoji ogromna razlika između umora nakon dana u kojem ste nešto stvorili i iscrpljenosti nakon dana u kojem ste pet sati proveli na sastancima koji su mogli biti e-mail. Svi znamo taj osjećaj. Otvarate dokument, pišete izvještaj koji će pročitati možda jedna osoba. Sudjelujete u projektu koji će za tri mjeseca biti zaboravljen. Odrađujete zadatke čija je jedina svrha opravdati postojanje drugih zadataka. Nakon nekog vremena ne osjećate da posao razvija vaše sposobnosti. Počinjete osjećati da ih otupljuje.
Burnout je težak, ali nažalost često se pokazuje kao nužan
Kada pričamo o burnoutu, često zamišljamo ljude koji se raspadaju pod pritiskom, ali stvarnost je puno drugačija. Često se burnout manifestira kao osobina svih nas koji uredno dolazimo na posao, odgovaramo na poruke i izvršavamo zadatke. Sve funkcionira. Samo više nema znatiželje, energije, entuzijazma, želje, uživanja.
Mnogi koji danas preispituju karijeru ne rade to zato što su lijeni ili ne žele raditi. Rade to zato što su godinama pokušavali biti idealni zaposlenici, a zauzvrat dobili osjećaj praznine koji ne nestaje ni nakon godišnjeg odmora. Zato nije čudno što sve više ljudi traži alternativne puteve. Ne zato što žele pobjeći od odgovornosti. Nego zato što žele ponovno osjetiti da su živi.
Zaglupljuje nas autopilot
Možda nas ne zaglupljuje posao, nego autopilot. Najzanimljivije je što problem nije nužno u samom poslu. Postoje ljudi koji rade klasičnih devet do pet i obožavaju ono što rade. Postoje ljudi koji vode vlastiti biznis i jednako su nesretni. Razlika je često u tome koliko smo prisutni u vlastitom životu. Jer autopilot je opasniji od bilo kojeg šefa. Kada godine prolaze bez da se zapitate što zapravo želite, lako je završiti u scenariju koji izgleda kao uspjeh izvana, a iznutra djeluje kao loše napisan nastavak horor filma. Imate posao, plaću, ponekad povišicu, ali svaki ponedjeljak osjećate isti grč i ne možete se oteti pitanju: Je li ovo stvarno to?
Job rot era
Možda živimo u vremenu kada prvi put masovno odbacujemo ideju da posao mora biti centar identiteta. Sve više ljudi ne želi biti definiran pozicijom, funkcijom ili odjelom. Ne žele biti “marketing manager”, “account executive” ili “project lead” prije nego što budu osoba. Vjerojatno zato posljednjih godina sve češće slušamo priče ljudi koji mijenjaju karijere, uzimaju pauze, pokreću vlastite projekte ili jednostavno odlučuju da im posao više neće biti najvažnija stvar na svijetu. To ne znači da su odustali od ambicije, samo su redefinirali što uspjeh znači. Možda uspjeh više nije ured s pogledom na grad, nego imati dovoljno energije za život nakon posla.
Buđenje je nužno
Postavljajte si pitanja jer čim prestanete slijepo pratiti scenarij koji vam je netko drugi napisao, događa se nešto zanimljivo. Ne postajete manje produktivni, postajete budniji, a u vremenu punom robota (pa tako i onih poslovnih), to je već mali oblik revolucije.
Foto: dupephotos.com
