Treba li mlađima od 15 godina zabraniti društvene mreže? Razgovarali smo sa psihijatricom, informatičkim stručnjakom i profesoricama
Je li rješenje zabrana ili edukacija?
Istodobno, društvene mreže postale su i važan prostor komunikacije, informiranja i socijalizacije mladih, zbog čega se postavlja pitanje: Je li rješenje zabrana ili edukacija?
O tome razgovaramo s psihijatricom i saborskom zastupnicom Ivanom Kekin, informatičkim stručnjakom Markom Rakarom, profesoricom psihologije u Gornjogradskoj gimnaziji Tajanom Lovreković, te učiteljicom u Osnovnoj školi Nikole Hribara, Nikom Papeš.
Ivana Kekin, psihijatrica i saborska zastupnica
Iz vaše psihijatrijske prakse, koliko su društvene mreže danas povezane s porastom anksioznosti, depresije i poremećaja samopouzdanja kod djece i adolescenata? Vidite li jasnu promjenu u odnosu na razdoblje prije desetak godina?
U zadnjih deset do petnaest godina vidimo vrlo jasan i zabrinjavajući trend: snažan porast poremećaja mentalnog zdravlja kod djece i mladih. Govorimo o anksioznosti, depresivnim simptomima, poremećajima spavanja i hranjenja, poteškoćama s koncentracijom, pa i samoozljeđivanju i suicidalnim mislima. Taj porast ne pratimo samo u Hrvatskoj nego u gotovo svim zapadnim društvima. O tome svjedoče i javno progovaraju stručnjaci za mentalno zdravlje, ali važno je naglasiti da se ovdje ne radi samo o dojmu iz kliničke prakse. Danas postoji velik broj ozbiljnih znanstvenih istraživanja, uključujući i longitudinalne studije koje godinama prate iste generacije djece, a koje pokazuju jasnu povezanost između intenzivnog korištenja društvenih mreža i porasta niza poteškoća mentalnog zdravlja. Ta istraživanja pokazuju povećani rizik od depresije, tjeskobe, poremećaja spavanja, poremećaja hranjenja, problema s pažnjom i samoozljeđujućih ponašanja.
Djeca danas prvi profil često otvaraju već oko desete godine, a velik dio njih već u osnovnoj školi provodi više od tri sata dnevno na ekranima i društvenim mrežama. U tom razdoblju mozak se još intenzivno razvija i posebno je osjetljiv na mehanizme koji potiču stalno traženje nagrade i potvrde.
Algoritmi koji upravljaju društvenim mrežama pritom nisu neutralni. Njihov je cilj zadržati korisnika što dulje na platformi, analiziraju svaku reakciju i korisniku serviraju sadržaje koji izazivaju najjaču emocionalnu reakciju. Kod djece to može poticati obrasce ovisničkog ponašanja, stalnu usporedbu s drugima i osjećaj da nikada nisu dovoljno dobri. U odnosu na razdoblje prije deset godina, razlika u intenzitetu i stalnosti tog utjecaja zaista je ogromna.
U javnosti se sve češće govori o zabrani društvenih mreža za djecu mlađu od 15 godina. Smatrate li da bi takva mjera doista mogla zaštititi mentalno zdravlje djece ili bi problem samo preselio na druge platforme i oblike online komunikacije?
Cilj takve mjere nije izolirati djecu od digitalnog svijeta niti zabraniti tehnologiju. Digitalni prostor može biti iznimno vrijedan za učenje, kreativnost i komunikaciju. Pitanje je samo u kojoj dobi i pod kojim pravilima. Djeca mlađa od petnaest godina jednostavno još nemaju razvijene sve kognitivne i emocionalne kapacitete potrebne da se nose s mehanizmima koje društvene mreže koriste kako bi zadržale pažnju korisnika. Zbog toga se u sve više država raspravlja o dobnoj granici ili roditeljskom pristanku za otvaranje profila.
Paradoks je da djeci u online svijetu često dopuštamo stvari koje im u stvarnom životu nikada ne bismo dopustili. Ne bismo pustili desetogodišnje dijete da samo šeta noću među potpunim strancima, ali mu dopuštamo da na društvenoj mreži komunicira s ljudima iz cijelog svijeta koji se mogu lažno predstaviti. Ne bismo dopustili da netko javno ponižava naše dijete pred stotinama ljudi na školskom igralištu, ali online se takve stvari mogu događati pred tisućama.
Društvene mreže su zapravo jedini prostor u kojem smo djecu pustili među milijarde stranaca – bez jasnih pravila i bez stvarne zaštite.
Takve mjere već uvode ili razmatraju zemlje poput Francuske, Norveške, Australije ili Španjolske. Ideja je vrlo jednostavna: Ako već reguliramo alkohol, nikotin ili kockanje jer znamo da mogu izazvati ovisnost i štetu, onda je logično da razmislimo i o regulaciji digitalnih platformi koje koriste slične mehanizme zadržavanja pažnje. Naravno da nijedna mjera sama po sebi nije čarobno rješenje, ali jasna pravila i odgovornost platformi mogu značajno smanjiti štetu i dati roditeljima i školama puno bolju poziciju u zaštiti djece.
Koliku ulogu društvene mreže imaju u vršnjačkom nasilju danas? Je li cyberbullying samo nastavak nasilja koje već postoji u školi ili stvara potpuno nove obrasce zlostavljanja?
Vršnjačko nasilje nažalost nije nova pojava. Ono postoji koliko i škole. No digitalni prostor mu je dao potpuno novu dimenziju. Prije je nasilje najčešće imalo svoje vrijeme i mjesto. Kad bi dijete došlo kući, imalo je barem određeni predah i prostor u kojem je napetost popuštala. Danas nasilje dolazi s telefonom u džepu i može trajati 24 sata dnevno. Poruke, grupe, dijeljenje fotografija, ponižavanje, prijetnje ili širenje glasina mogu se odvijati kontinuirano i pred velikom publikom.
Podaci pokazuju da je otprilike svaki treći učenik barem jednom mjesečno izložen online nasilju, a značajan dio djece i sam sudjeluje u takvom ponašanju. Posljedice su ozbiljne: povlačenje, pad samopouzdanja, anksioznost, depresivni simptomi, suicidalne misli i pokušaji. Važno je razumjeti da digitalne platforme često dodatno pojačavaju konfliktne ili ponižavajuće sadržaje jer takvi sadržaji izazivaju reakcije i angažman korisnika. Zato rješenje ne može biti samo individualno – potrebno je postaviti jasna pravila i odgovornost platformi.
Roditelji često nisu svjesni što njihova djeca doživljavaju online. Koje biste tri stvari savjetovali roditeljima kako bi zaštitili mentalno zdravlje djece u digitalnom okruženju?
Prvo, razgovor i odnos povjerenja. Djeca moraju znati da roditelju mogu reći što im se događa online bez straha da će odmah izgubiti telefon ili biti kažnjena. Ako dijete ima problem, najvažnije je da se ne osjeća samo. Drugo, postavljanje jasnih granica. Djeci su granice potrebne i u digitalnom svijetu jednako kao i u svakom drugom. To uključuje vrijeme provedeno na mrežama, posebno navečer, jer san ima ključnu ulogu u mentalnom zdravlju.
Treće, interes za digitalni život djece. Roditelji često pitaju kako je bilo u školi, ali rijetko pitaju što se događa na društvenim mrežama, apravo tamo danas velik dio dječjeg socijalnog života zapravo postoji. Djeca ne trebaju savršene roditelje koji sve znaju o tehnologiji. Trebaju odrasle koji su prisutni, znatiželjni i spremni pomoći kada stvari postanu teške.
Marko Rakar, informatički stručnjak
Koliko je tehnički uopće izvediva zabrana društvenih mreža za djecu mlađu od 15 godina? Postoje li realni mehanizmi provjere dobi koji se ne mogu lako zaobići?
Zabrana pristupa društvenim mrežama je naravno tehnički izvediva, ona već postoji u pojedinim državama i provodi se s velikim uspjehom. Postoje naravno i tehnička rješenja za provjeru dobi korisnika, ne samo društvenih mreža nego i svih drugih web sadržaja, no njihovo korištenje u velikoj mjeri ovisi o razinama privatnosti koje želimo zadržati i osigurati, odnosno koji je donji minimum sigurnosti i zaštite podataka kojeg želimo održati i koje podatke želimo podijeliti s društvenim mrežama ili drugim web stranicama. Dakle odgovor je da je moguće i zabraniti pristup društvenim mrežama odabranim skupinama, moguće je obaviti i provjeru starosti, ali da bi u tome uspjeli moramo žrtvovati anonimnost na internetu i barem dijelom umanjiti prava na slobodno izražavanje.
Ako bi država uvela takvu zabranu, bi li to zapravo gurnulo djecu prema manje reguliranim platformama i anonimnim mrežama ili VPN-ovima?
Nema pozitivnih iskustava sa zabranama. Za početak postoje tehničke mjere koje je moguće iskoristiti kako bi se takve zabrane zaobišle, jedna od njih je i korištenje VPN mreža. Mimo toga, korisnici se mogu pokušati predstaviti starijima nego što jesu, a ako baš svi pokušaji zaobilaska provjere budu neuspješni, sasvim je sigurno kako će se klinci prebaciti na alternativne platforme i u cijelosti enkriptirane kanale na kojima nećemo imati apsolutno nikakvog uvida u to što točno i kako rade.
Smatrate li da je problem u samim platformama i njihovim algoritmima nego u dobi korisnika? Trebaju li se regulirati algoritmi koji potiču ovisnost o sadržaju?
Platforme društvenih mreža su u stvarnosti kompanije koje nisu nastale iz altruističkih motiva, nego su to tvrtke koje žele i ostvaruju profit. Korisnici društvenih mreža su defacto proizvod koji se prodaje oglašivačima. U tom smislu, s obzirom na to da platforme raspolažu praktički neograničenim budžetima koji su u redovima veličina veći od državnih proračuna mnogih zemalja, sasvim je jasno kako će platforme zapošljavati najpametnije i najkreativnije ljude na planeti čiji će jedini cilj biti kako optimizirati algoritam tako da korisnici platforme na njoj provedu najveću moguću količinu vremena. Po mojem mišljenju, apsolutno jedina metoda „borbe“ protiv platformi je obrazovanje i edukacija korisnika da počnu kritički razmišljati i samostalno odlučivati o tome koji su im ponuđeni sadržaji od koristi, a koji od njih služe samo besciljnoj zabavi i prodaji njihove pažnje najvećem oglašivaču.
Tajana Lovreković, profesorica psihologije, Gornjogradska gimnazija
Kako se društvene mreže reflektiraju na svakodnevni život učenika u školi? Primjećujete li promjene u koncentraciji, samopouzdanju ili međusobnim odnosima?
Naravno da da. Naime primjećujem promjene i na sebi i vidim koliko moj screen time utječe i na moje kognitivne i emocionalne procese. Vidim razliku u odnosu na prijašnje generacije i to najviše u manjku koncentracije i pažnje. Česte su promjene raspoloženja i drugačije se ponašaju kad su ispred ekrana i kad nisu. Što se tiče međuljudskih odnosa to mi je teže procijeniti no vjerujem da i tu postoje promjene. Iako jesu svjesni da svi svoj online život uljepšavaju mislim da se više uspoređuju nego što se moja generacija uspoređivala, čisto jer im je to sad dostupnije dok nama nije bilo. Iako znaju da je online život „lažan“, utječe im na samopouzdanje.
Koliko su učenici zapravo svjesni rizika poput cyberbullyinga, ovisnosti o ekranima ili pritiska usporedbe s drugima na mrežama?
Mislim da su svjesni svih tih stvari jer sami o tome govore, no da općenito nisu svjesni koliki je to problem i koliko su stvarno ovisni. Nisu svjesni ni stvarnih opasnosti cyberbullyinga ili koliko su doista pod pritiskom usporedbe s drugima. Kolegica Batinić i ja smo 2019. radile istraživanje s učenicima naše gimnazije o razlici samoprocjene i realnog vremena provedenog na mobitelu i tada su se učenici procjenjivali da su na mobitelu dva do četiri sata dok su u stvarnosti bili pet i pol sati, a to je bilo prije korone. Godinu dana kasnije taj se broj i povećao. Ne želim ni znati koliko su danas stvarno na mobitelu.
Mislite li da bi zabrana društvenih mreža do 15. godine imala stvarni učinak ili je važnije djecu naučiti digitalnoj pismenosti i zdravom korištenju tehnologije?
Mislim da ne bi trebali postavljati stvari ili – ili. Mislim da je važno djecu i njihove roditelje naučiti digitalnoj pismenosti i zdravom korištenju tehnologije i mislim da bi zabrana od 15. godina imala i stvarni učinak. Nekad davno, mislili smo da je bezopasan rendgen, kokain se prodavao u ljekarni, pušenje se promoviralo kao zdravo i svugdje se pušilo pa danas su te sve stvari zabranjene ili ograničene. Vjerujem da još kao društvo nismo svjesni posljedica koje su donijele društvene mreže na razvoj mozga, međuljudske odnose, odnose u društvu, povjerenje u autoritet itd… Te da ćemo tomu tek svjedočiti.
Mi kao društvo uvijek nekako kaskamo za drugima. U svijetu se i prije desetak godina raspravlja o posljedicama društvenih mreža na razvoj čovjeka i društva, a mi smo tek zadnjih par godina sramežljivo počeli pričati o tome. U ovome ključnu ulogu vidim u državi i vodećim autoritetima koji bi trebali prije svega imati zdravorazumski stav oko toga i onda na sve načine utjecati na promjene stavova oko korištenja društvenih mreža.
Nika Papeš, učiteljica, OŠ Nikola Hribar
Primjećujete li da djeca u osnovnoj školi sve ranije dolaze u kontakt s društvenim mrežama? Kako se to odražava na ponašanje i odnose u razredu?
Kontakt s društvenim mrežama je gotovo neizbježan i to je razumljivo. Bitno je postaviti jasne granice i nikako ne dozvoliti da djeca išta na internetu gledaju bez kontrole. Mislim da roditelji djece te dobi to uglavnom drže pod kontrolom. Djeca gledaju YouTube i TikTok, ali nemaju svoje profile i sve što gledaju, gledaju pod nadzorom roditelja. Uočavam velike razlike između djece čiji roditelji imaju strože granice (korištenje do pola sata dnevno) i djece s blaže postavljenim granicama (korištenje do 2-3 sata dnevno). Djeca s jasnijim i striktnijim granicama imaju puno bolje razvijenu pažnju od djece s manje strogim granicama. Bolje održavaju odnose s drugim učenicima, imaju bolje razvijene jezične sposobnosti i vokabular, poštuju odrasle, kreativniji su te pokazuju manje negativnih emocija.
Susrećete li se već u nižim razredima s problemima poput vrijeđanja u grupnim chatovima ili isključivanja djece iz online grupa?
Dosad se još, srećom, nisam susrela s takvim slučajem. Međutim, činjenica je da problema u ponašanju danas ima sve više. Verbalna agresija, izbacivanje iz igre, slanje/ostavljanje fizičkih poruka s podrugljivim ili čak prijetećim sadržajima na papirićima, a nekad čak i fizičko zlostavljanje, dio su svakodnevice rada s djecom. Djeca koja su sklona takvim neprimjerenim ponašanjima u stvarnom životu, zasigurno će u online svijetu dobiti još veća krila. Što kasnije krenu u online svijet, imamo više vremena za potrebne intervencije i prevencije.
Mislite li da bi zabrana društvenih mreža za djecu mlađu od 15 godina pomogla ili je važnije educirati roditelje i djecu o odgovornom korištenju interneta?
Mislim da bi zabrana bila učinkovita jer bi se smanjio pritisak okoline na pojedino dijete te njihova potreba za konformizmom, kojem su djeca te dobi uglavnom sklona. “Ako ima skoro cijeli razred, onda to moram imati i ja”. Bez društvenih mreža, ostalo bi im vremena i prostora za razvijati neke druge, puno važnije sklonosti i vještine, koje im danas često nedostaju. Da bi se potencijalno negativan učinak društvenih mreža sveo na minimum, nužno je da djeca dovoljno emocionalno sazru i razviju kritičko mišljenje u stvarnome svijetu. Osim rizika od negativnih posljedica, tu su i naizgled pozitivni učinci. Sadržaj nam je zabavan, nasmijava nas, veseli. To je recept za razvoj ovisnosti o „instant“ dopaminu, koji je veliki problem današnjeg društva generalno.
Za kraj, možemo zaključiti da društvene mreže za djecu mlađu od 15 godina predstavljaju dvostruki izazov. S jedne strane, rani ulazak u digitalni svijet izlaže djecu riziku od ovisnosti o ekranima, cyberbullyinga, stalne usporedbe i problema s mentalnim zdravljem. S druge strane, društvene mreže su nezaobilazan prostor komunikacije, učenja i socijalizacije, što čini jednostavne zabrane nedovoljno učinkovitima i tehnički izazovnim.
Stručnjaci se slažu da je ključ u kombinaciji jasnih pravila, roditeljske i školske kontrole te edukacije, kako djece, tako i roditelja, o zdravom i odgovornom korištenju digitalnih platformi. Pravilno postavljene granice i kritička digitalna pismenost mogu omogućiti djeci da koriste tehnologiju na način koji razvija njihove sposobnosti, a ne da ih ugrožava, dok društvo i institucije preuzimaju odgovornost za sigurnost i regulaciju digitalnog okruženja. Kod nas možemo naslutiti da se situacija svakako mijenja. Naime od nedavno u svim osnovnim školama zabranjena je upotreba mobitela.
Zabranjeni mobiteli u svim osnovnim školama
“Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih donijelo je izmjene i dopune Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera. Glavna izmjena je zabrana upotrebe mobitela u osnovnim školama, u svim prostorijama škole, uključujući i vrijeme izvan nastave. U svim prostorima u osnovnim školama upotreba IKT-a smatrat će se neprihvatljivim ponašanjem, što znači da će učenici moći nositi mobilne telefone u školu i držati ih ili u torbama ili u ormarićima, ovisno o tome na koji način je organiziran rad pojedine škole propisan njezinim kućnim redom.” Stoji u priopćenju Ministarstva, a detaljnije ga možete proučiti ovdje.
Foto: Martina Movrić
