What-about-me-ism ili kada smo zaboravili da možemo preskočiti objavu i da ne mora sve biti za nas?
Zašto smo si svi prebitni?
U stvarnom životu, teško da bi netko ušao u slastičarnicu i počeo prigovarati zašto kolači sadrže laktozu. Ili u steak restoran i pitao vlasnika zašto na meniju nema veganskih opcija. Zdrav razum u svijetu izvan društvenih mreža, srećom, još uvijek postoji. Također, u komunikaciji licem u lice teško da se možemo sakriti iza lažnog imena ili profilne fotke. Činjenica je da će većina ljudi izbjegavati sukob bilo kakve vrste i zato će se unaprijed provjeriti nude li mjesta koja posjećuju ono što oni traže.
Internet je druga priča. Tamo su, čini se, svi main character. Svi smo si prebitni i svi želimo sadržaj prilagođen nama. Da stvar bude još gora, rješenje je vrlo jednostavno. Sami trenirano vlastiti algoritam, ako želite recepte bez glutena, algoritam će to brzo naučiti i nudit će vam takve objave. Ali ako konstantno prigovarate ispod objava koje nisu prilagođene vašim prehrambenim potrebama, viđat ćete hrpu takvih.
Također, sami kurirate svoj feed. Da, nekad će tu zalutati neka objava koja vas neće zanimati i nju možete samo preskočiti. Toliko je jednostavno. Ne morate komentirati da vas ne zanima, ne morate prigovarati jer vam ne paše, dovoljno je samo odskrolati dalje. Možete biti i drastičniji pa i blokirati profile koji vas ne zanimaju.
What-about-me-ism ili a što sa mnom?
Ako nešto ne podilazi našim konkretnim potrebama, to sigurno znači da nas je neki kreator namjerno isključio. Naravno da nije tako. Ako netko ima tisuće pratitelja, teško da će moći zadovoljiti sve. Svi mi volimo biti uključeni, ali to što se neka objava ne odnosi na nas, ne znači da neće neka sljedeća.
Ne moramo baš mi konkretno biti nit vodilja za baš svaku objavu na internetu. Isto kao što nećemo u trgovini tražiti da baš sve traperice budu u točno onom modelu koji stoji nama, ne bismo trebali očekivati ni da će sav sadržaj na internetu biti za nas.
Jesmo li se uljenili?
Daleko smo došli od listanja fizičkih enciklopedija, kuharica, rječnika… Najprije smo apsolutno sve mogli guglati, a danas se više ni za to ne moramo previše potruditi jer tu je AI. Na pladnju dobivamo odgovore, a pritom i zaboravljamo da oni nisu uvijek točni. Sve to dovelo nas je do toga da smo postali lijeni.
Vraćamo se na primjer nekog recepta. Iskočit će na feedu, naći će se netko kome se ne sviđa određeni sastojak i umjesto da potraži alternative ili ga naprosto izbaci, u komentarima će od autora videa zahtijevati objašnjenje zašto je taj sastojak unutra, čime da ga se zamijeni i u ekstremnim slučajevima optužit će autora da nije mislio na sve one ljudi koji taj sastojak ne vole ili su alergični.
Nitko nije dužan misliti na apsolutno sve. I dalje smo sami odgovorni za sebe i da, primjerice, ne pojedemo nešto na što smo alergični. Google je i dalje besplatan, samo mi moramo prestati misliti da smo zaslužili da nam sve bude servirano.
