Život u velegradovima jednako život s mogućnostima, ali zašto se onda toliko ljudi u njima osjeća usamljeno?

Postoji nešto nevjerojatno privlačno u ideji preseljenja u veliki grad. Bilo da je riječ o Berlinu, Londonu, Amsterdamu ili New Yorku, takva mjesta dolaze s obećanjem koje je teško ignorirati. Obećavaju novi početak, više prilika, više ljudi, više iskustava i više slobode. Ako ste ikada razmišljali o tome da spakirate život u nekoliko kofera i krenete negdje ispočetka, velika je vjerojatnost da vas nije privukao samo posao ili bolja plaća. Privukla vas je ideja da ćete u novom gradu imati priliku postati osoba kakva želite biti.

Osoba koja želimo postati

Upravo je Berlin godinama bio simbol takvog načina života. Dugo je slovio kao europska prijestolnica kreativaca, umjetnika, glazbenika i svih onih koji su osjećali da ih sredina iz koje dolaze na neki način ograničava. Za razliku od mnogih drugih europskih metropola, Berlin od vas ne traži odmah tražio uspjeh. Nikog ne zanima koliko zarađujete, kakvu poziciju imate ili koliko ste “uspješni” prema standardima društva. Ono što je grad nudio bila je mogućnost. Mogućnost da eksperimentirate, promijenite smjer, upoznate drukčije ljude i izgradite život prema vlastitim pravilima. Mogli ste komotno biti akademski obrazovani u Hrvatskoj, tamo raditi na parkingu ili u kuhinji restorana i pritom graditi umjetničku karijeru, uživati u upoznavaju sebe, ali i velikog broja različitih ljudi.

Sloboda kao imperativ

Upravo je ta sloboda godinama bila najveći adut Berlina ili bilo kojeg drugog velikog grada. No posljednjih godina sve se češće slušamo drugačiju priču. Ljudi i dalje dolaze, grad je i dalje pun života, a mogućnosti su i dalje gotovo beskrajne. Ipak, paralelno s tim raste osjećaj koji se teško može ignorirati – otuđenost.

To možda zvuči čudno jer nikada nismo bili okruženi s toliko ljudi. Berlin smo uzeli kao blizak primjer, ali naravno situacija je slična u svim drugim velikim gradovima. U većim metropolama još sličnija. Dovoljno je izaći iz stana i za nekoliko minuta naći se među stotinama, ponekad i tisućama ljudi. Kafići su puni, događanja se održavaju svakodnevno, upoznavanje novih ljudi nikada nije bilo jednostavnije. Pa ipak, mnogi će priznati da se upravo u takvom okruženju ponekad osjećaju usamljenije nego što su se ikada osjećali u manjim sredinama.

Razlog možda leži u tome što preseljenjem ne mijenjamo samo adresu. Često ostavljamo puno više nego što smo svjesni. Odlazimo od rutina, poznatih mjesta i ljudi koje smo godinama uzimali zdravo za gotovo. Odlazimo od lokalnog kafića u kojem nas konobar poznaje, od prijatelja koje možemo nazvati bez najave i od zajednice kojoj pripadamo čak i kada nam se ponekad čini da nas guši. Tek kada sve to nestane, počinjemo shvaćati koliko je važnu ulogu imalo u našem životu.

Još je krajem 19. stoljeća sociolog Émile Durkheim pisao o pojmu anomije, stanju u kojem ljudi gube povezanost sa zajedničkim vrijednostima i društvenim strukturama koje im daju osjećaj orijentacije. Premda je živio u potpuno drugačijem vremenu, teško je ne primijetiti koliko se njegova razmišljanja uklapaju u današnje iskustvo života u velikim gradovima. Nažalost, slično kao i svi distopijski pisci dvadesetog stoljeća. Kada nestanu okviri koji su nam nekada davali osjećaj pripadanja, dobivamo više slobode, ali istovremeno gubimo i dio sigurnosti koju smo uzimali zdravo za gotovo.

Sličnu tezu danas razvija i južnokorejski filozof Byung-Chul Han, koji smatra da ne gubimo samo zajednice nego i rituale. Ne govori pritom o velikim životnim događajima, nego o malim stvarima koje stvaraju osjećaj doma. O mjestima na koja se vraćamo, ljudima koje redovito viđamo i navikama koje životu daju ritam. Upravo su takve stvari često prve koje nestanu kada se preselimo u novu sredinu.

Berlin je možda najbolji (i nama najbliži) primjer grada u kojem se taj paradoks posebno jasno vidi. S jedne strane nudi gotovo neograničenu slobodu. Možete promijeniti karijeru, društvo, stil života ili budućnost praktički preko noći. S druge strane, upravo ta stalna otvorenost ponekad otežava stvaranje dubljih veza. Poznanstva se stječu vrlo brzo, ali znatno teže se pronalaze ljude koje bi nazvali pravim prijateljima.

Situationship “pod normalno”

Slično je i u ljubavnim odnosima. Gradovi poput Berlina dugo su bili poznati po otvorenosti prema različitim oblicima veza i životnih stilova, što je za mnoge oslobađajuće iskustvo. No kada su mogućnosti beskrajne, a ljudi stalno dolaze i odlaze, nije neobično da se odnosi ponekad zadrže u sivoj zoni između poznanstva i ozbiljne veze. Situationshipi su postali gotovo sastavni dio života mnogih mladih ljudi u velikim gradovima, a osjećaj da uvijek postoji neka nova opcija iza ugla često otežava donošenje odluke da se za nekoga ili nešto stvarno vežemo.

Naravno, Berlin nije jedini grad u kojem se to događa. London, Pariz, Amsterdam i New York već godinama imaju sličnu reputaciju. To su gradovi u kojima možete biti okruženi ljudima svaki dan, a opet imati osjećaj da ste sami sa svojim problemima. Gradovi koji nude gotovo sve što možete zamisliti, ali ne mogu garantirati ono što ljudi često najviše traže, osjećaj pripadanja.

Socials clubs

Možda je upravo zato posljednjih godina toliko porastao interes za različite oblike zajednica. Od klubova za trčanje i kreativnih radionica do book clubova i lokalnih inicijativa, čini se da ljudi sve više traže mjesta na koja se mogu vraćati. Na prvi pogled izgleda kao da tražimo nove hobije, ali zapravo je riječ o nečem puno jednostavnijem. Tražimo kontinuitet. Tražimo poznata lica. Tražimo osjećaj da negdje pripadamo.

Jer koliko god veliki gradovi bili uzbudljivi i puni mogućnosti, sve više se pokazuje da sama sloboda nije dovoljna. Ljudi ne trebaju samo izbor. Trebaju i povezanost, a to često zaboravljamo baš zato što stalno mislimo da smo povezani.

Foto: dupephotos.com