Retro modni brendovi: Moda je bila sporija, znalo se tko šije i s koliko truda, no je li stvarno bilo bolje?

Sve je nekad bilo bolje… Rečenica koja se u našim krajevima mora početi izgovarati nakon, otprilike, četrdesete godine. Tehnologija, moda, obrazovanje, odgoj, škole, hrana… Stariji će uvijek govoriti sa žaljenjem kako danas ništa nije dobro kao prije. No, otkad je ljudskog roda od tada je i tendencije ka glorifikaciji prošlosti i nostalgije za nostalgijom. Sociolozi i istraživači ljudskog ponašanja slažu se da to nije slučajno i ima nešto u tome, da kako se civilizacija i društvo razvija, težimo ka onome što smo imali u mladosti i djetinjstvu. No da ne idemo daleko u istraživanja, slično možemo primijetiti i u našoj svakodnevici, kada je riječ, primjerice, o odijevanju.

Retro je uvijek u modi

Retro je uvijek u modi. Šezdesete, sedamdesete, osamdesete, devedesete, a danas čak i dvijetisućite, redovito se vraćaju kao inspiracija u novim kolekcijama, ali upcycling, thriftanje, second hand i vintage shopping nikada nisu bili popularniji. Je li to samo trend ili je odjeća ranije doista bila bolja i kvalitetnija, često se zapitamo jer smo i sami ljubitelji dobrihvintage komada. Slično se zapitala i Katarina koja stoji iza dobro poznatog vintage profila lajkin ormar.

Idemo se prisjetiti tvornica za vrijeme bivše Jugoslavije. Ovo su marke koje ja najčešće pronalazim, a podrijeklo im je iz Hrvatskih gradova. Na području Hrvatske bilo je još mnogo tekstilnih poduzeća koja su nakon raspada Juge zatvorila svoja vrata, ali pisat ću vam o tome i o poznatim dizajnerima. Htjela bih samo reći da 60-ih, 70-ih i 80-ih tekstilna industrija je bila je jedna od najvećih gospodarskih sektora.

Piše Katarina u svom novom postu, a koji nas je inspirirao da se i sami prisjetimo sjajnih robnih marki bivše države, ali i važnosti second hand inicijativa.

Industrija koja je odijevala generacije

Šezdesete, sedamdesete i osamdesete nisu bile samo estetski prepoznatljive, bile su i industrijski snažne. Tekstilna industrija bila je jedan od najvećih gospodarskih sektora, a diljem bivše države djelovali su giganti čija su imena i danas sinonim za kvalitetu.

U Hrvatskoj je nezaobilazan Varteks iz Varaždina- sinonim za odijela koja su se kupovala za “ozbiljne prilike”, maturalne večeri i vjenčanja. Slavonija iz Osijeka bila je važan dio slavonske tekstilne scene, dok je Arena trikotaža iz Pule proizvodila pletivo koje je generacijama bilo dio svakodnevice. U Čakovcu je djelovala Modna trikotaža Čakovec, a teško je zaboraviti i Borovo, čije su tenisice i cipele bile gotovo obavezni dio školskog odrastanja.

Izvan Hrvatske, tekstilna i modna scena bila je jednako snažna. Jugoplastika nije proizvodila samo plastiku, njezini sportski programi i torbe obilježili su jednu eru. Kluz i Beko iz Beograda bili su simbol gradske elegancije, dok su Fabrika tekstila Prvi maj, Yumco, 22 decembar i Rudnik zapošljavali tisuće radnika i oblikovali tekstilnu mapu regije. To nisu bile samo tvornice. To su bili sustavi. Gradovi su rasli uz njihove pogone, obitelji su živjele od tih plaća, a odjeća koja je izlazila iz tih hala bila je rađena da traje.

Robne kuće kao hramovi mode

Tu su bile i robne kuće, prostori koji su za mnoge predstavljali prvi doticaj s “velikim svijetom”. Nama i Vesna nisu bile samo mjesta kupnje. One su bile ritual. Odlazak u grad, razgledavanje izloga, isprobavanje kaputa pred ogledalima s blagim zlatnim okvirom.

Kupovalo se promišljeno. Kaput za zimu birao se godinama unaprijed. Cipele su se nosile dok se ne izližu, a zatim popravljale. Džemperi su se krpali, suknje su se prepravljale. Postojala je kultura održavanja, ne odbacivanja.

Od masovne proizvodnje do brze mode

Danas živimo u eri brze mode. Kolekcije se izmjenjuju brže nego godišnja doba, a komadi su često dizajnirani s rokom trajanja kraćim od jedne kalendarske godine. Cijena je niska, dostupnost velika, a iskušenje gotovo neodoljivo.

No s tom dostupnošću došla je i nova svijest. Sve više ljudi preispituje koliko im zaista treba. Koliko majica nosimo redovito? Koliko haljina čeka “posebnu priliku”? Koliko impulzivnih kupnji završi zaboravljeno na dnu ormara?

Vintage i second hand scena zato ne funkcioniraju samo kao estetski izbor, nego i kao svojevrsni otpor. Kada danas u thrift shopu pronađemo sako s etiketom Varteksa ili kaput iz neke davno zatvorene tvornice, ne kupujemo samo komad tkanine. Kupujemo kvalitetu koja je već preživjela desetljeća.

Je li stvarno bilo bolje?

Možda nije sve bilo bolje. Možda je bilo sporije, a sporije često znači pažljivije. U vremenu kada su se kaputi nasljeđivali, a sakoi prepravljali, odnos prema odjeći bio je intimniji. Znalo se tko šije, odakle dolazi materijal, koliko je truda utkano u svaki šav. Danas znamo kliknuti “add to cart” u nekoliko sekundi, ali rijetko znamo išta o putu koji je taj komad prošao do nas. Zato nostalgija za “nekad” nije samo čežnja za mladosti. To je i čežnja za kvalitetom, za smislom, za stvarima koje traju.

Novi život starih komada

Vintage scena danas je vibrantna i iznenađujuće moderna. Mladi stilisti kombiniraju komade iz sedamdesetih s minimalističkim tenisicama. Sako iz osamdesetih postaje statement komad u garderobi generacije Z. Traperice proizvedene prije trideset godina često su kvalitetnije od onih kupljenih jučer. Možda “sve nekad nije bilo bolje”. Ali možda je bilo dovoljno dobro da iz toga nešto naučimo. Možda je vrijeme da nostalgiju ne koristimo samo kao uzdah, nego kao inspiraciju. Da otvorimo ormare svojih majki i baka, zavirimo u second hand trgovine, podržimo male vintage profile i damo šansu komadima koji su već jednom preživjeli modu. Jer ako su izdržali desetljeća, možda će izdržati i nas.

Foto: Lajkin ormar