Milenijalci rade u svijetu za koji nisu odgajani: Lekcije o poslu koje smo naučili od roditelja, a više ne vrijede
Milenijalci su generacija koja je odrastala bez tehnologije i na prijelazu vremena. Odrastali smo gledajući svoje roditelje koji žive i rade na prijelazu iz komunizma u demokratsko društvo i usvajali uvjerenja vezana uz posao koja danas više ne vrijede. Kada pričamo o načinu rada i vjerovanjima o poslu ono što utječe na nas su uvjerenja koja smo slušali od naših roditelja.
Većina ljudi tada je radila u velikim firmama, industrijama, administraciji i to su bili jednostavni poslovi, ništa posebno plaćeni, ali za to vrijeme dovoljni. Znala se jasna struktura na poslu i hijerarhija odnosa, a posao se (najčešće) nije donosio doma. Naši roditelji su radili od 7 do 15 ili 8 do 16, dolazili doma i ostatak dana se posvećivali svojim obiteljima. Najčešće mi kao djeca nismo osjetili posao naših roditelja jer se o tome nije previše pričalo niti je to bio fokus njihovog života. Naravno da pričam generalizirano i da uvijek postoje iznimke. Ovo je ono što vrijedi za većinu tada.
“U istoj firmi do kraja života”
Promatrajući tako svoje roditelje usvajali smo uvjerenja da je za posao dovoljno zaposliti se u jednoj firmi. Da je dovoljno samo slušati upute šefa, ne propitivati previše strukturu hijerarhije, obavljati svoj posao najbolje što možeš i ne pričati previše o poslu, čak i ako te taj posao iscrpljuje. Takva uvjerenja nosi većina generacije milenijalaca. Problem je što takva uvjerenja danas nikako nisu korisna.
Potrebna je prilagodba
Brzim razvojem tehnologije i promjenom društva našli smo se u intenzivnim promjenama načina rada ali i poslova koji postoje. Mnogi poslovi koji su postojali prije dvadeset, trideset godina danas više jednostavno nemaju smisla ili su potpuno nestali, a napretkom tehnologije nastao je ogroman broj novih poslova. Rast i napredak svijeta doveo je do toga da je potrebna i prilagodba ljudi koji te poslove obavljaju (ne samo u znanju nego i u funkcioniranju kao takvom). Problem je što osobe koje obavljaju te poslove nose ona uvjerenja koja sam opisala gore u tekstu.
Poslove koji su brzi, dinamični, zahtjevni obavlja generacija koja je odgajana i koja je gledala nešto drugo – usporenost, mogućnost ostavljanja posla na poslu, neopterećenost.
I tu nastaje problem.
Uvjerenja o poslu i životu općenito su ono što nama objašnjava svijet kao takav. Ako je uvjerenje u suprotnosti s onim kako ja živim i radim onda će i moj osjećaj to pratiti. Osoba koja nosi uvjerenje da od svog posla može živjeti, da je dovoljno naći jedan posao i raditi ga do kraja života, da se posao ostavlja na poslu, jednostavno ne može osjećati mir i zadovoljstvo ako radi posao koji je potpuno suprotan njenim uvjerenjima. Danas je većina poslova takva.
Ono što je tu potrebno je promjena uvjerenja.
Ne možemo očekivati da će se poslovi mijenjati. Možemo očekivati da će i dalje biti dinamično, brzo i nepredvidivo i tome se moramo prilagoditi. Isto tako, ako smo učeni da je dovoljno da radimo jedan posao do kraja života takvo uvjerenje nam danas definitivno ne služi.
Odbacivanje starih uvjerenja
Milenijalci su generacija koja je učena biti odana, ne propitivati uvjerenja, ne dovoditi u pitanje autoritet, ne suprotstavljati se i biti zadovoljna s time gdje ih se stavi. U današnjem društvu i načinu rada takvo uvjerenje dovodi do povećanog stresa, burnouta, lošeg osjećanja općenito i stalne opterećenosti poslom. Prirodno se nameće da je tu potrebno mijenjati uvjerenja kako bi opstali.
I u tome nema ništa loše. Znam da se mnogi milenijalci osjećaju loše kada odbace ta stara uvjerenja koja su nam prenijeli naši roditelji. No za našu dobrobit mi se moramo prilagoditi vremenu ako želimo da naša djeca budu dobro.
Tekst: Dina Drozdek, psihoterapeutkinja
Foto: dupephotos.com
