Što zapravo znači odgojiti emocionalno zdravo dijete? Razgovarali smo s Irenom Orlović o roditeljstvu
Dovodite Gábora Matéa u Split, a jedna od njegovih ključnih tema je trauma. Kada njegovu perspektivu prenesemo u roditeljstvo, što bi roditelji najviše trebali razumjeti o tome kako nastaje trauma u djetinjstvu?
Mislim da roditelji prije svega trebaju razumjeti da trauma nije samo neki veliki, strašan događaj koji se djetetu dogodio. Trauma može nastajati i kroz ono što dijete kontinuirano doživljava, osobito u trenucima kada ostaje samo sa svojim teškim emocijama.
To ne znači da dijete treba savršenog roditelja koji će ga zaštititi od svega, ali treba roditelja u čijoj prisutnosti smije biti tužno, ljuto, uplašeno ili razočarano i koji mu svojim ponašanjem šalje poruku: „Ja sam tu i mogu podnijeti tvoje teške emocije. Ne moraš ih skrivati od mene da bih te volio.“
Problem nastaje kada dijete, da bi sačuvalo odnos s roditeljem, počinje napuštati sebe, potiskivati osjećaje, prilagođavati se, biti „dobro“, snažno ili neprimjetno. Upravo tu nastaju obrasci povezani s traumom koje kasnije nosimo u odrasli život i koji nas često sputavaju u odnosima sa sobom i drugima.
Zato mi je jedna od najvažnijih poruka roditeljima: ne trebamo djecu zaštititi od svake boli, ali trebamo biti dovoljno prisutni da kroz tu bol ne prolaze sama.
Često kažemo da želimo odgojiti sretno dijete. Ali što zapravo znači emocionalno zdravo dijete?
Emocionalno zdravo dijete nije dijete koje stalno izgleda sretno i poslušno, nego dijete koje s vremenom razvija unutarnji osjećaj da može podnijeti život i onda kada život ne ide onako kako bi željelo. To je dijete koje može doživjeti razočaranje, pogriješiti, izgubiti, čekati, biti frustrirano i postupno učiti da neugoda nije katastrofa. Dijete koje zna da jedan neuspjeh ne određuje njegovu vrijednost i da ga jedan težak trenutak ne definira. Mislim da je važan znak emocionalnog zdravlja sposobnost djeteta da bude u kontaktu sa sobom: da prepoznaje što mu treba, što mu ne odgovara, što želi, gdje su mu granice i kada treba pomoć.
Ne možemo djetetu obećati život bez boli, ali što mu možemo pomoći izgraditi jest unutarnja stabilnost i povjerenje da može proći kroz promjene, gubitke, frustracije i neizvjesnost, a da pritom ne izgubi sebe, sposobnost povezivanja s drugima ni povjerenje u život.
Granice su jedna od tema oko koje roditelji često imaju najveće nedoumice. Kako postaviti čvrstu granicu, a da dijete pritom ne osjeti da je zbog svog ponašanja izgubilo roditeljsku ljubav?
Granice same po sebi su ljubav. Kada djetetu postavimo granicu, poručujemo mu: „Važan si mi. Važno mi je da si siguran.“ Dopustiti djetetu da radi što god želi nije ljubav, nego često naša nemoć da izdržimo njegovu ljutnju i frustraciju. Dijete treba roditelja koji ima snagu ostati miran i čvrst u teškim trenucima. Granice ne znače autoritarnost. Mogu biti čvrste, a odnos nježan. Možemo reći „ne“ ponašanju, a da dijete ne osjeti da smo rekli „ne“ njemu kao osobi. U gotovo svim našim knjigama u Harfi govorimo upravo o tome kako postaviti granice, a sačuvati povezanost i odnos s djetetom. Jer prava granica nije suprotnost ljubavi, ona je jedan od njezinih važnijih oblika.
Je li moguće biti istodobno nježan i autoritativan roditelj? Koji su vaši savjeti za postizanje toga jer ljudi često misle da moraju birati?
Moguće je i to upravo definicija zdravog roditeljstva. Nježnost i autoritet nisu suprotnosti. Dijete treba i toplinu i granice, i razumijevanje i jasno vodstvo.
Ključ je u tome da roditelj ne odgaja iz straha, krivnje ili potrebe da ga dijete uvijek voli, nego iz unutarnje stabilnosti. Zato i sugeriramo da roditelji rade najprije na sebi. Dijete se osjeća najsigurnije uz odraslog koji je emocionalno reguliran, ima kapacitet biti topao, ali jasan, koji može čuti i izdržati njegovu reakciju, a da zbog nje ne izgubi vlastiti kompas.
Ne treba ukinuti granicu samo zato što je dijete ljuto, tužno ili nezadovoljno njome. Možete priznati njegovu emociju, biti uz njega i ostati nježni, a ipak zadržati svoju odluku. Možete reći: „Vidim da ti to teško pada. Razumijem da te to sad ljuti. Ali odgovor je i dalje “NE”.“
Nježnost nije popustljivost, a autoritet nije strogoća. Djeci treba i jedno i drugo.
Imamo generaciju roditelja koja nikada nije imala toliko informacija o odgoju. Čitamo knjige, pratimo stručnjake, slušamo podcaste… Koje je vaše mišljenje o tome?
Ne mislim da je problem u tome što danas imamo previše dostupnih informacija. Problem je što ih često usvajamo površno, bez dovoljno kritičkog razmišljanja. Roditelji danas mogu dobiti savjet od stručnjaka, ali i od bilo koga na Instagramu, a rijetko se pitamo: Tko mi ovo govori? Na temelju čega? Je li ta osoba zaista relevantna?
Zato naš cilj u Harfi nije samo davati roditeljima informacije. Želimo ih osnažiti da bolje razumiju sebe, da uđu dublje u svoj unutarnji svijet i ponovno razviju povjerenje u vlastiti unutarnji osjećaj i intuiciju.
Znanje je važno jer nam pomaže osvijestiti vlastite obrasce, bolje razumjeti dijete i proširiti perspektivu. Ali jednako je važno razvijati intuiciju, taj unutarnji osjećaj za to što je kvalitetno, kome možemo vjerovati i što u određenom trenutku ima smisla baš za naše dijete.
Roditeljstvo ne može biti samo niz tuđih savjeta koje pokušavamo savršeno slijediti. U jednom trenutku moramo imati dovoljno povjerenja i hrabrosti da čujemo i sebe, da se oslonimo na vlastitu intuiciju i svoj unutarnji kompas.
Koliko je teško odgajati dijete kada nas njegovo ponašanje podsjeti na nešto što nismo riješili u sebi? Može li dijete nesvjesno “aktivirati” neku staru ranu?
Mislim da nas djeca vrlo često dovedu upravo do onih dijelova sebe koje smo godinama uspijevali izbjegavati. Njihova ljutnja može aktivirati naš strah od konflikta, njihov plač našu nemoć, njihovo „ne“ naš osjećaj da gubimo kontrolu.
Postoji jedna Jungova misao koja me jako pogađa – da na dijete duboko utječe neproživljeni život roditelja. Jer dijete ne uči samo iz onoga što mu govorimo. Ono godinama promatra kako živimo: jesmo li stalno nezadovoljni, jesmo li odustali od sebe, znamo li postaviti granice, dopuštamo li sebi radost, jesmo li autentični.
Zato roditeljstvo često nije samo odgoj djeteta. To je i poziv nama da pogledamo što u sebi još nismo razriješili. Djeca imaju nevjerojatnu sposobnost pokazati nam upravo ono mjesto na kojem još trebamo rasti.
Što danas, nakon svega što ste naučili o dječjem razvoju, mislite da roditelji nepotrebno kompliciraju?
Mislim da roditelji danas često nepotrebno kompliciraju tako što pokušavaju pronaći savršenu metodu, savršenu rečenicu, savršen odgovor, a dijete prije svega u tom odnosu treba osjetiti: „Roditelji su tu za mene. Vide me, čuju me, mogu im vjerovati. Ja vrijedim kao osoba“
Ne moramo svaki problem pretvoriti u lekciju i pokušati ga odmah riješiti. Dovoljno je samo stati i slušati, ne bojati se njegove tuge, ljutnje ili razočaranja. Što više razumijemo dječji svijet, to više shvaćamo da djeci ne trebaju savršeni roditelji. Oni trebaju emocionalno prisutne, dostupne, stvarne ljude.
I za kraj, kada dijete jednog dana odraste, što biste voljeli da prvo osjeti kada pomisli na svoje djetinjstvo?
Voljela bih da osjeti da je dom u kojem je odrastao bio njegova sigurna luka. Mjesto na kojem je mogao biti ono što jest, osjećati se voljeno, viđeno, sigurno i toplo. I voljela bih da taj osjećaj doma ne bude uspomena na djetinjstvo, nego nešto što će nositi uvijek u sebi i što će mu pomoći u svim težim životnim situacijama. Mislim da je to ono nešto najveće što kao roditelji možemo dati svojoj djeci.
Foto: Promo
