Nova estetika nježnosti
Ako je proteklo desetljeće pripadalo estetici maksimalizma, dramatičnim editorijalima i digitalno poliranim vizualima, hopecore je njihova suprotnost. On se temelji na prizorima koji ne traže ništa osim da ih osjetimo… Zrake sunca na posteljini, iskren smijeh, stari filmski kadar ili fotografija. Hopecore nije samo trend. On je emocionalni luksuz i jedan od rijetkih koji ostaje dostupan svima.
Generacija odrasla na kaosu otkriva tišinu
Za generaciju koja je stasala tijekom pandemije, ekonomskih kriza, stalne nesigurnosti i beskrajnih notifikacija koje ne prestaju, nije iznenađenje da su nostalgija i nada postale novi statusni simboli. Glamur sada poprima malo drugačiju definiciju. Ne skriva se u trendovima, već u trenucima. U toplini. Ljudskosti. Možda je po prvi put nakon dugo vremena, luksuz postao emocionalan, a ne materijalan.
Digitalna poezija za iscrpljene
Hopecore videi djeluju poput vizualnih haikua, kratki su i pažljivo odabrani. Prate ih nježne, intimne melodije: Sinatra, Marley, indie balade i slični akustični coveri.
Postoji razlog zašto hopecore privlači milijune. Mi nismo samo umorni, mi smo iscrpljeni i u tom kolektivnom emocionalnom zamoru, nada je postala najskuplja, najtraženija i najnježnija valuta. Uz svaki trend pojavljuje se i njegov nazovimo ga alter ego. Tako je nastao hopelesscore estetski kontrapokret koji kombinira melankoliju, ironiju i vizualni humor. Dok hopecore liječi, hopelesscore ventilira.
Hopecore u svakodnevnom životu
Trend polako izlazi iz digitalnog svijeta i ulazi u našu svakodnevicu. Na noćnim ormarićima pojavljuju se polaroidi malih, dragocjenih trenutaka. U bilježnicama se skupljaju citati, rečenice, poruke koje smo željeli zapamtiti. Na telefonima se pune mapice nazvane „kad mi bude teško“. To nije estetika. To je praksa njege nježne, svjesne i duboko osobne. Vjerojatno ga i sami prakticirate, samo toga niste do sada bili svjesni. Nema na čemu.
Foto: dupephotos.com
