Zanimljivo je da taj fenomen nije samo osjećaj, njime su se bavili i brojni sociolozi i antropolozi. Britanski sociolog John Urry još je početkom devedesetih predstavio koncept Tourist Gaze ili “turističkog pogleda”. Njegova je teza jednostavna: Mjesta nikada ne doživljavamo objektivno. U grad ne dolazimo prazne glave, nego sa sobom nosimo očekivanja, priče i slike koje smo godinama gradili kroz filmove, društvene mreže, preporuke prijatelja ili vlastite želje.
Odlazak u druge gradove u potrazi za kreativnim životom
Ako netko preseli u Lisabon, Berlin ili Barcelonu u potrazi za kreativnijim životom, slobodom ili boljim balansom između posla i privatnog života, velika je vjerojatnost da će upravo to i primjećivati. Svaki kafić pun ljudi usred radnog dana potvrđivat će njegovu odluku. Svaki koncert, tržnica ili zalazak sunca postat će dokaz da je pronašao “pravo mjesto”. Istovremeno, osoba koja je ondje odrasla možda će razmišljati o potpuno drugim stvarima. O rastu cijena stanova. Sve težem pronalasku dugoročnog najma. Prometnim gužvama. Birokraciji. Poslu koji ne prati rast troškova života. O tome kako su omiljeni kvartovski kafići postali Instagram lokacije, a susjede zamijenili apartmani.
Nitko od njih ne griješi, samo promatraju isti grad kroz potpuno različit pogled.
Možda upravo zato često čujemo kako netko kaže: “Ne mogu vjerovati da živiš ovdje i nisi sretan.” Ili, s druge strane: “Ti ovo vidiš samo zato što si turist.” Istina je obično negdje između. Posjetitelj vidi ono što lokalni stanovnik odavno više ne primjećuje. Lokalni stanovnik vidi ono što posjetitelj još nije imao priliku iskusiti.
Sveprisutna gentrifikacija
Sličnu temu istraživala je i sociologinja Sharon Zukin koja je pisala o tome kako gradovi sve češće postaju kulise za iskustva. Mjesta koja su nekada bila oblikovana prvenstveno potrebama svojih stanovnika danas se sve više prilagođavaju posjetiteljima, digitalnim nomadima i globalnoj ekonomiji iskustava. Grad postaje proizvod koji se prodaje kroz atmosferu, estetiku i lifestyle. To ne znači da je taj doživljaj lažan. Naprotiv. Turist zaista tako i proživljava grad. Samo što to nije jedina verzija grada.
Zamišljeni gradovi
Brojni antropolozi često govore o tome kako globalizacija stvara “zamišljene gradove”. Mjesta koja postoje jednako u našoj mašti kao i u stvarnosti. Danas, zahvaljujući TikToku i Instagramu, mnogi od nas imaju osjećaj da već poznaju grad prije nego što u njega uopće stignu. Znamo gdje ćemo popiti kavu, na kojem ćemo uglu fotografirati zalazak sunca i koji restoran “moramo” posjetiti. To često ubija onu šarmantnost i draž koju nam sama lokacija pruža ako joj se potpuno prepustimo. No, grad nije samo lista preporuka koju nalazimo u vodičima i na internetu.
Paradoks modernih gradova
Grad su i jutarnje vožnje tramvajem, čekanje u redu za dokumente, razgovori sa susjedima, kvartovska pekarnica, buka radova ispod prozora i osjećaj pripadnosti koji se gradi godinama. Upravo te sitnice rijetko završavaju na društvenim mrežama, a zapravo čine najveći dio života. Možda je najveći paradoks modernih gradova upravo to što ljudi mogu živjeti jedni pokraj drugih, koristiti iste ulice i parkove, a istovremeno živjeti potpuno različite stvarnosti. Posjetitelj gradi novu verziju sebe. Lokalni stanovnik pokušava sačuvati onu koju već ima. Jedni traže početak, drugi kontinuitet i kada se te dvije perspektive susretnu nađemo se usred toga pomalo zbunjeni.
Jer grad nikada nisu samo zgrade, trgovi, restorani ili događanja. Grad je zbir svih ljudi koji ga svakodnevno doživljavaju na različite načine i u tome je nekako cijela ljepota.
Foto: dupehotos.com, Unsplash
