Razgovarali smo s dr. Gaborom Matéom o traumi, emocionalnoj boli i toksičnosti suvremenog života

Dr. Gabor Maté, jedan od najpoznatijih svjetskih autora i predavača o traumi, mentalnom i fizičnom zdravlju, prvi će put govoriti pred hrvatskom publikom. Dolazi u Split gdje će tijekom dva dana održati predavanja posvećena traumi, bolesti, iscjeljenju i utjecaju suvremenog načina života na naše zdravlje. Uoči dolaska u Split razgovarali smo o tome kako prepoznati traumu skrivenu iza naizgled normalnog djetinjstva, zašto ljubav i briga ponekad nisu dovoljni, kako se emocionalna bol može manifestirati kroz tijelo te što je u načinu života suvremenog čovjeka postalo toliko toksično.

• Kada govorimo o traumi, ljudi često pomisle na neki veliki, dramatičan događaj. Vi, međutim, traumu promatrate puno šire. Kako bismo trebali prepoznati traumu koja proizlazi iz onoga što je izvana možda izgledalo kao sasvim “normalno” djetinjstvo?

“Normalno” može imati dva značenja. Prvo je ono što je zdravo i prirodno, poput normalnog krvnog tlaka ili tjelesne temperature. Drugo je ono što svi rade, što je uobičajeno i rašireno.

Međutim, mnoge stvari koje su “normalne” u ovom drugom smislu potpuno su nezdrave i neprirodne.

Primjerice, nekada se smatralo, a nažalost, prečesto se i danas smatra, normalnim udarati ili fizički kažnjavati djecu. Ipak, brojna istraživanja pokazuju da čak i fizičko kažnjavanje poput udaranja po stražnjici može imati duboke traumatske posljedice na djecu, koje se mogu osjećati i mnogo godina kasnije.

• Može li dijete biti voljeno i dobro zbrinuto, a ipak odrasti s traumom? Što odrasli najčešće ne prepoznaju kao traumatično iskustvo?

To ovisi o tome što podrazumijevate pod „dobro zbrinuto”.

Ako se to odnosi samo na fizičku brigu, to nije dovoljno. Ako podrazumijeva i zadovoljavanje djetetovih emocionalnih potreba – da bude bezuvjetno prihvaćeno, da ga se čuje i vidi, da se njegovi osjećaji razumiju i potvrđuju – tada da, to će dijete zaštititi od traume.

Ljubav koju roditelj osjeća prema djetetu je plemenita, ali sama po sebi nije dovoljna.

• Mnogi ljudi tek u odrasloj dobi shvate da su neke njihove reakcije zapravo načini preživljavanja. Koji su najčešći znakovi da u odrasloj dobi živimo iz nerazriješene traume iz djetinjstva?

To da na relativno male podražaje reagiramo snažnim i uznemirujućim emocijama i ponašanjima. Također, skloni smo ponašanje ljudi koji su nam bliski tumačiti na najgori mogući način.

• Zašto smo kao društvo puno spremniji govoriti o fizičkoj bolesti nego o emocionalnoj boli? I kako to možemo promijeniti?

Fizičku je bol, osobito ako možemo utvrditi njezin uzrok, lako razumjeti. Emocionalnu je bol puno teže vidjeti, i to iz više razloga.

Kao prvo, osoba sama zna kada ima glavobolju ili upaljen zglob koljena. No od ranog djetinjstva ljudi su često programirani tako da ne osjećaju ili ne prepoznaju emocionalnu bol, jer njihovi skrbnici nisu mogli prepoznati, prihvatiti ili potvrditi njihove emocije.

Osim toga, ljudi često skrivaju svoju emocionalnu bol jer sebe doživljavaju kao „slabe”. Ili se pokušavaju nositi s tom boli različitim kompenzacijskim ponašanjima.

• Prvi put dolazite u Split i održat ćete predavanje o traumi, bolesti i iscjeljenju u toksičnoj kulturi. Što mislite da je danas najtoksičnije u načinu na koji živimo?

Da, ovo je prvi put da govorim u Hrvatskoj, ali ovaj sam prekrasni grad već posjetio.

Najtoksičniji aspekt načina na koji danas živimo jest to što društvo ne prepoznaje stvarne potrebe djece, žena, pa čak ni muškaraca.

Ljude se promatra – i uči ih se da i sami sebe promatraju – kao dijelove društvenog stroja, a ne kao ljudska bića koja imaju dostojanstvo i svrhu te potrebu za autentičnim izražavanjem onoga što jesu.

• Živimo u vremenu u kojem imamo više informacija o mentalnom zdravlju nego ikada prije, a ipak se čini da su anksioznost, usamljenost, burnout i različiti oblici emocionalne patnje sve prisutniji. Jesmo li možda pokušali individualnim rješenjima riješiti probleme koji su zapravo društveni?

Pa, upravo je to teza moje knjige The Myth of Normal.

Ali čak i na individualnoj razini često promašujemo bit. Usredotočujemo se na simptome umjesto na uzroke. Zanemarujemo traumu koja leži u pozadini svih problema mentalnog zdravlja.

Većina liječnika i psihijatara nije educirana za razumijevanje toga. To nije njihova krivnja – prevladavajuća medicinska ideologija uglavnom isključuje takvu perspektivu.

• Jedna od vaših važnih teza jest da se ono što ne možemo izraziti emocionalno može manifestirati kroz tijelo. Koji su najčešći znakovi toga?

Najprije se mogu pojaviti simptomi poput glavobolja, grčeva u želucu, umora, suhih usta i slično. Tu su i nesanica te anksioznost. A potom i kronične bolesti.

• Kada biste današnjem čovjeku mogli oduzeti samo jednu naviku ili jedan aspekt modernog društvenog života koji šteti našem mentalnom zdravlju, što biste oduzeli?

Emocionalnu izolaciju.

Foto: PR