Sram i trauma se zapravo pohranjuju u našem tijelu. Razgovarali smo sa svjetski poznatom terapeutkinjom
Specijalizirani ste za rad sa sramom, koji često djeluje poput unutarnjeg glasa. Kada ste ga prvi put postali svjesni i što se tada promijenilo?
Mislim da sam oduvijek znala da je sram u srži svega. Pokušala sam o tome razgovarati s barem dvoje terapeuta prije otprilike 25 godina, no tada mi je rečeno da bi trebalo proći pet godina terapije prije nego uopće dotaknemo temu srama.
Prije 16 ili 17 godina završila sam jednu edukaciju u kojoj se radilo sa sramom na način koji mi je bio pravo otkriće. U tom trenutku shvatila sam koliko ga nosim u sebi. To je potpuno promijenilo moj odnos prema ovisnosti jer nikada nisam mogla prihvatiti model bolesti. Ideja da imam “bolest” zbog onoga što mi se dogodilo nije mi imala smisla. U modelu 12 koraka naglasak je na ovisničkom dijelu osobnosti kao osobnoj odgovornosti, ali bez dubljeg razumijevanja uzroka.
To iskustvo bilo je prekretnica. Promijenilo je način na koji radim, kako se educiram i za što se specijaliziram. Posljednjih 15 godina vodim radionice o sramu i program Mastering the Addictive Personality, u kojem promatram sve oblike ovisnosti, kompulzivnih ponašanja i poremećaja kroz prizmu srama.
U svom radu povezujete sram s tijelom, a ne samo s umom. Kako se on pojavljuje u tijelu prije nego što ga možemo izreći riječima?
Sram je duboko visceralna emocija. Ne živi samo u mislima nego u tijelu – u organima ispod dijafragme, poput jetre, želuca, crijeva, maternice, cerviksa i zdjeličnog dna, ali i u vagusnom živcu koji se proteže od zdjelice do čela.
Mnogi ljudi misle da emocije “postoje u glavi”, a zapravo su fizički pohranjene u tijelu. Kao tjelesno orijentirana terapeutkinja za traumu radim i s tijelom, zato podučavam disanje i jogu. Smirivanje se događa kroz tijelo, ne samo kroz razumijevanje.
Prvi put dolazite na Women’s Weekend. Što publika može očekivati i što biste voljeli da ponesu sa sobom?
Govorit ću o izlasku iz pozicije žrtve. Model traume, koji je danas dominantan, može nas zadržati u identitetu žrtve. No važnije je pitanje što se događa kada trauma ostane neprepoznata i neobrađena – tada stvara duboki osjećaj manje vrijednosti i niz “kreativnih prilagodbi” i sigurnosnih mehanizama.
Smatram da je sram korijen brojnih poremećaja: poremećaja hranjenja, seksualnih disfunkcija, ovisnosti, samoozljeđivanja, anksioznosti. No sram se očituje i u unutarnjem odnosu prema sebi – u samoprijeziru – te u načinu na koji “naoružavamo” vlastitu traumu kroz ponašanje.
Ključno pitanje nije tko ima traumu – jer trauma postoji kroz cijelu povijest čovječanstva – nego: što radimo sa svojim sramom?
Kako tijelo reagira na kolektivni stres današnjeg svijeta?
Nasilje i polarizacija oduvijek postoje, ali danas u rukama imamo 24-satni pristup sadržajima koji potiču osjećaj prijetnje. Sustavno se aktivira tzv. “bias prijetnje” – mozak stalno traži sigurnost. To dramatično povećava unutarnji stres.
Paradoks je da je smirivanje tada kontraintuitivno. Dio mozga viče: “Nisam sigurna, moram provjeriti vijesti.” A upravo tada treba učiniti suprotno – svjesno regulirati živčani sustav.
Kako povezujete svoj rad sa ženskim iskustvom?
Žensko iskustvo srama iznimno je složeno: trudnoća, pobačaj, neplodnost, carski rezovi, epiziotomije, porođajna trauma, menopauza, starenje, pritisak da ostanemo “lijepe”. Tu su i poremećaji hranjenja, odnos prema tijelu i seksualnosti. Žene često nemaju adekvatnu podršku u obradi tih iskustava, a sram ostaje nevidljiv.
Osnovali ste Kundalini Global – inkluzivnu duhovnu praksu. Zašto je to važno?
Izbačena sam iz zajednice joge koju sam podučavala 20 godina zbog svoje seksualne orijentacije. To me potaknulo da stvorim praksu koja je radikalno inkluzivna – bez obzira na spolni identitet, religiju, tjelesnu građu ili životnu priču.
Nemam “savršeno jogijsko tijelo” – imam savršeno ljudsko tijelo. Ako netko treba prilagodbu, blokove ili stolicu – to je u redu. Ako je netko trans, gay, stariji, krupniji – to je u redu. Problem nastaje kada wellness prostori nameću idealizirani model tijela i isključuju većinu ljudi.
Inkluzivnost nije samo etička, nego i psihološka i društvena potreba.
Što vas je najviše približilo samoj sebi?
Rad na vlastitom sramu. Kroz godine rada s drugima vidjela sam širu sliku – kako sram oblikuje način na koji mislimo, osjećamo i ponašamo se. No najvažnije je shvatiti da često sami održavamo “petlju srama”.
Moj posao je držati prostor nade i mogućnosti. Bez obzira radim li kao terapeutkinja, učiteljica joge ili disanja – uvijek držim nadu.
Imam dvoje odrasle djece. Nedavno sam ih pitala vjeruju li u kraj svijeta. Oboje su rekli da ne vjeruju. To mi je pokazalo da im nisam prenijela osjećaj beznađa. Oboje imaju snažan osjećaj svrhe.
Svijet je izazovan, ali nije izazovniji nego ikad prije. Kada izađemo iz srama i prizemljimo se u sadašnjem trenutku, život nosi ogromne mogućnosti.
Foto: Promo
