O čemu se tu zapravo radi?
Kao generacija koja je rođena i odrasla u jednom sporijem vremenu odjednom smo se našli da živimo i radimo u vremenu koje se jako brzo kreće i gdje garancija uspjeha o kojoj smo slušali i koju smo gledali više ne postoji.
Kada pričamo o poslu, naši roditelji su živjeli jedan točno određen put koji je garantirao uspjeh. Znalo se što moraš raditi i koje obrazovanje steći da bi bio uspješan i imao dobro plaćen posao. Mi koji smo to gledali i koji smo odgajani tako smo rasli u uvjerenju da i nas to čeka. No brzina promjene svijeta nas je ostavila nespremne.
Odjednom ništa od onoga što smo gledali više nije garancija. Morali smo se u odrasloj dobi prilagoditi nekim novim pravilima i praktički preodgojiti sami sebe. Problem je što većina te generacije i sama ima i djecu i onda uz odgoj djece i nastojanje da nam djeca izrastu u sretne i zadovoljne ljude mi (pre)odgajamo i sami sebe. Druga stvar je što smo se školovali u svijetu koji nije poznavao digitalizaciju, a radimo u svijetu ubrzane digitalizacije. To je jedna velika promjena za naš živčani sustav i nekad može biti preplavljujuća dok pokušavamo naći svoje mjesto u svemu tome i istovremeno postići neki uspjeh.
Zasnivanje obitelji
Druga stvar je zasnivanje obitelji i odgajanje djece. Ubrzanim razvojem i znanosti i istraživanja kao i digitalnim razvojem znanje o odgoju, rastu i razvoju djece je postalo široko dostupno. Milenijalci, generacija koje je odgajana i odrasla bez tog znanja i najčešće odgajanja u potpunom neskladu s modernim saznanjima se našla pred novim izazovom – kako odgojiti sretno, zadovoljno i ispunjeno dijete. Bombardirani smo raznim spoznajama i savjetima.
Cijeli jedan novi svijet
Edukatori za roditeljstvo su doživjeli svoj boom i otkrili da postoji cijeli jedan svijet koji ih sluša i treba – milenijalci. I iz generacije koja je odgajana vrlo opušteno, najčešće uz fokus na zadovoljen i zdrav fizički rast i razvoj odjednom shvatimo da postoji jedan cijeli novi svijet, a to je psihički rast i potrebe djece. I ono što se tu može dogoditi, a i događa se kod nekih, je da smo iz straha da ne ”oštetimo” svoju djecu otišli u jednu drugu krajnost. Naši roditelji su bili zadovoljni kada smo imali što jesti i piti, bili odjeveni, čisti i kada smo pohađali školu. A mi smo opterećeni kako ćemo zadovoljiti sve potrebe naše djece i kako da oni budu sretni i zadovoljni često odlazeći u drugi ekstrem – popuštanje i nedostatak granica. Naravno da ovo ne vrijedi za sve no nešto je što se često viđa, posebno u terapijskoj sobi.
Još jedna od tema koja muči generaciju milenijalaca je osobni rast i razvoj. Digitalno doba je dovelo do toga da nam serviraju sve – autentičnost, granice, zadovoljstvo sobom, odgajanje sretne djece, zadovoljstvo poslom. I sve odjednom mora biti zadovoljeno. U toj šumi svega lako je postati preplavljen i doživjeti burnout. I ne, sve je s tobom u redu ako se tako osjećaš. Kao jedna generacija koja je odrasla bez šume digitalnog doba zaista nam je nekad potreban odmak – gašenje svega, odlazak u prirodu ili samo ukidanje tog nepotrebnog šuma sa strane (društvenih mreža).
*Članak je napisan iz perspektive osobnog pogleda autorice i ne vrijedi za cijelu generaciju. Ako osjećaš potrebu za promjenom, a ne znaš od kuda krenuti najsigurnije se javiti stručnoj osobi za pomoć i podršku.
Tekst: Dina Drozdek, psihoterapeutkinja
Foto: dupephotos.com
