Barbara Udovičić, psihologinja čiji videi broje desetke milijuna pregleda: Ljudi osjete iskrenost

Na društvenim mrežama rijetko se dogodi da sadržaj koji ne nudi savjete, recepte ni brza rješenja privuče milijunsku publiku. Još rjeđe da oko takvog sadržaja nastane zajednica u kojoj se ljudi ne zadržavaju zbog zabave ili trendova, nego zbog osjećaja prepoznavanja. Upravo se to posljednjih tjedana dogodilo s kratkim videozapisima koje iz svoje radne sobe u Rijeci objavljuje Barbara Udovičić.

Bez produkcije, bez unaprijed osmišljene strategije i bez ambicije da gradi klasičan „online brend“, njezini su videi u kratkom vremenu dosegnuli desetke milijuna pregleda. U njima nema uputa kako živjeti, nema motivacijskih formula ni obećanja da će se život promijeniti u nekoliko koraka. Umjesto toga, Barbara govori o vlastitim iskustvima – o bolesti, majčinstvu, razvodu, posvojenju, umoru i svakodnevnim situacijama koje mnogi prepoznaju, ali ih rijetko izgovaraju naglas.

Barbara Udovičić

Udovičić je po profesiji profesorica psihologije i magistrica ekonomije, a veći dio karijere provela je u novinarstvu kao urednica i autorica. Ipak, na društvenim mrežama ne nastupa iz pozicije stručnjaka koji dijeli savjete. Umjesto toga bira osobni, gotovo intimni pristup. Govori o onome što je sama proživjela, bez pokušaja da vlastito iskustvo pretvori u univerzalno pravilo. U prostoru u kojem su društvene mreže često preplavljene savjetima, optimizacijom života i stalnim pritiskom da postanemo „bolja verzija sebe“, takav pristup očito je dotaknuo nešto što mnogima nedostaje: jednostavan, iskren razgovor o stvarnosti kakva jest. O životu koji nije filtriran, ali je zato prepoznatljiv.

Barbaru smo posjetili u Rijeci razgovarali smo o tome zašto je odlučila govoriti upravo na taj način, kako izgleda dijeliti vlastitu ranjivost pred velikom publikom i gdje povlači granicu između osobnog i javnog prostora.

• Tvoj sadržaj na društvenim mrežama nije klasični self-help pristup. Što te potaknulo da progovaraš iz osobnog iskustva, bez dijeljenja konkretnih savjeta i rješenja?

Nadam se da nije self-help uopće! Mislim da su savjeti često samo flasteri na ranama koje trebaju ozbiljnije čišćenje. Ljudi su, vjerujem, siti uputa „kako popraviti život u tri koraka“. Vjerujem da istinska povezanost ne nastaje kad nekome „soliš pamet“, nego u trenutku kad mu pokažeš vlastiti ožiljak. Progovaram iz vlastitog iskustva jer drugo i nemam. No u tuđoj priči često lakše prepoznamo sebe nego u hladnoj teoriji. Ne nudim nikakva rješenja, eventualno nudim ogledalo.

• Koliko ti je bilo izazovno na početku javno dijeliti vlastitu ranjivost i intimne teme?

Izazov mi nikad nije bio u tome „što će ljudi reći“, više u tome koliko ja mogu podnijeti vlastitu ogoljenost. Ranjivost je kao hodanje po tankom ledu – stalno misliš da ćeš propasti, dok taj led ne shvatiš kao most. Prvenstveno prema sebi, a ispalo je, eto, i prema drugima. Vrlo brzo je nekakvu inicijalnu nelagodu zamijenio osjećaj slobode. Kad jednom izgovoriš svoju istinu naglas, ona prestane imati moć nad tobom.

• Jesi li očekivala da će tvoji videozapisi postati viralni ili te reakcija publike iznenadila?

Brojke su me nemalo iznenadile. Više od 60 milijuna pregleda u svega nekoliko tjedana nije nešto na što bilo tko može računati, ali potreba ljudi za istinom nije mi iznenađujuća. Ta viralnost je, očito, potvrda koliko smo svi kolektivno gladni autentičnosti. Mi smo generacija koja je predugo gledala filtrirane živote, pa su moji videi samo došli kao čaša hladne vode usred Sahare savršenstava.

• Što misliš da je kod publike najviše rezoniralo s tvojim pričama?

Vjerujem da ljudi osjete miris iskrenosti. U mojim pričama nema „ispravnog“ i „pogrešnog“, nego samo ljudskog. Ono kad smo umorni, kad sumnjamo, kad volimo „pogrešno“ ili kad jednostavno ne znamo kamo dalje… Svi smo to iskusili, pa pretpostavljam da iz toga proizlazi i prepoznavanje.

• Kako se nosiš s velikim brojem poruka i emocija koje ti ljudi svakodnevno povjeravaju?

Uhh… To je velika čast, ali i golem teret. Te poruke su kao mali komadići nečijih duša koje mi ostavljaju na dlanu. Danas ih više ne uspijevam sve ni pročitati, a kamo li odgovoriti, pa me već pomalo „pere“ grižnja savjesti. Ne pokušavam nikoga „popraviti“, a kamo li online, ali ih nastojim primiti s poštovanjem. No ono što odavno znam o sebi jest da, da bih mogla biti prisutna „na van“, moram imati svoj kutak tišine u koji nitko ne ulazi. Zato se sve češće moram potpuno isključiti. Mogu prihvatiti odgovornost da budem svjetionik, ali ne i spužva.

• Na koji način tvoja edukacija i rad utječu na sadržaj koji dijeliš online?

Edukacija mi možda daje okvir, ali život mi daje sadržaj. Vjerujem da mi edukacija pomaže da ne skliznem u banalnost i da razumijem procese koji se događaju u pozadini emocija, ali biram govoriti svakodnevnim jezikom. Psihologija u mojim videima jest tihi sufler, ona drži strukturu, ali emocija vodi glavnu riječ.

• Gdje povlačiš granicu između privatnog i javnog kada govoriš o vlastitim iskustvima?

Granica je tamo gdje prestaje univerzalna lekcija, a počinje puki egzibicionizam. Dijelim ono što mislim da može univerzalno poslužiti, ali oni najdublji hodnici mog života rezervirani su samo za mene i moje najbliže. Ne mora se sve izložiti Suncu da bi bilo istinito. Neke stvari bolje rastu u mraku intime.

• Kako izgleda tvoj dan kada ne snimaš i ne objavljuješ sadržaj? Što te najviše prizemljuje?

Ne bih rekla da me treba prizemljiti, ali kad mi dan isklizne iz ruku, onda se svakako trebam uzemljiti, a tu uvijek funkcionira ista receptura jednostavnih, naoko banalnih stvari: Djeca, pas, miris kave u miru, tišina Rijeke kad grad već spava…

• Imaš li rituale ili male svakodnevne navike koje ti pomažu ostati mentalno stabilna i prisutna?

Pisanje je oduvijek moj primarni ritual. Bez obzira na to što pišem, to je način na koji čistim unutarnji prostor. Rad u tišini kasno noću pomaže mi da jasnije čujem vlastite misli nakon što se ugase svi ekrani i hrkanje psa! Moja mala meditativna noćna muzika koju ne bih mijenjala ni za što na svijetu.

• Često govoriš o teškim temama poput bolesti, razvoda ili umora. Kako biraš trenutak kada ćeš o nečemu progovoriti?

Nikad ne govorim iz svježe rane, nego iz ožiljka. Od bolesti je prošlo 13, a od razvoda tri godine. Nekako čekam da bol postane znanje. Tek kad sama procesuiram ono što se dogodilo i kad to više nije samo krik, onda je trenutak kad to mogu podijeliti. To je moja odgovornost prema sebi, iskustvu dati smisao nakon što prođe sirova bol.

• Smatraš li da društvene mreže danas više pomažu ili odmažu mentalnom zdravlju?

One su alat, poput noža. Njime možeš rezati kruh ili se možeš posjeći. Problem je što smo postali ovisni o odrazu u tuđim očima. Ipak, vjerujem da, ako ih koristimo za stvaranje zajednica temeljenih na istini, mogu biti i ljekovite. Ključ je možda u tome da se s mreža povremeno maknemo kako bismo provjerili jesmo li još uvijek živi i u stvarnom svijetu.

Foto: Petra Tadić Majetić