Anti-itinerary trip
Postoje ljudi koji mjesecima unaprijed izrađuju detaljne rasporede putovanja i postoje oni koji kupe avionsku kartu i odluče da će ostalo smisliti usput. Anti-itinerary trip ne znači da ništa nije organizirano. Znači samo da raspored nije važniji od trenutka. Ako vam se svidi neka ulica, ostat ćete dulje. Ako upoznate lokalce koji vam preporuče mjesto kojeg nema na Googleu, promijenit ćete plan, a ako vam se jedan dan ništa ne radi, to je sasvim dovoljno dobar plan.
Kako biramo ljude s kojima putujemo?
Ako ste ikad putovali s onom jednom prijateljicom kojoj se na google mapsu crvene gradske četvrti i ulice od pinova koji se “moraju posjetiti”, a vi ste ležeran tip koji bi se izgubio u random ulici, jasno vam je da vrlo lako može doći do neslaganja. Neslaganje je možda i blaga riječ Naime, ne kaže se bez veze da su putovanja dobar filter za veze, odnose i prijateljstva jer kada vidite da ste potpuno različiti od osobe s kojom putujete (kada je riječ o preferencijama putovanja) važno je kako ćete se prilagoditi. Mnogi ljudi zato vole putovati sami, mnogi biraju za putovanja ljude s kojima možda i nisu najbliži, ali imaju zajedničku ideju savršenog putovanja i sve je to u redu. Svi smo različiti i imamo drugačija očekivanja od onih trenutaka u kojima spakiramo kofere i krenemo prema aerodromu, kolodvoru ili vlastitom gepeku.
Putovanje bez plana ne znači putovanje bez ideje
Možda zvuči kao kontradikcija, ali upravo je to jedna od stvari koje su obilježile novije načine putovanja. Sve manje imamo potrebu dokazivati da smo „iskoristili“ grad ako smo u jednom danu obišli sedam muzeja, tri kvarta, dvije galerije i restoran s TikToka koji nam je netko preporučio u komentarima. Nekad je sasvim dovoljno sjesti na kavu i gledati ljude, prošetati bez cilja ili provesti cijelo poslijepodne na mjestu na koje uopće nismo planirali otići.
Zašto nas privlači anti-itinerary pristup?
Jer na kraju, najbolja sjećanja često nisu ona koja smo unaprijed označili zvjezdicom na Google Mapsu. To je onaj mali restoran u sporednoj ulici, plaža do koje smo slučajno došli, razgovor s potpunim strancem ili večer koja se trebala završiti u 22 sata, a završila je tek kada je sunce već bilo visoko. Možda je upravo zato anti-itinerary pristup toliko privlačan. Ne zato što smo postali lijeni putnici, nego zato što smo se zasitili osjećaja da i na odmoru nešto moramo. Nakon svakodnevnog života ispunjenog rokovima, rasporedima, notifikacijama i to-do listama, nekad nam je najpotrebnije upravo suprotno – nekoliko dana u kojima ne znamo što slijedi.
Jesmo li napokon naučili putovati za sebe?
Putovanja sve manje izgledaju kao nešto što radimo da bismo ih pokazali drugima, a sve više kao nešto što želimo doživjeti sami za sebe. Naravno, fotografije će i dalje završiti u galeriji, neki će trenutak završiti na Instagramu, a magnet će gotovo sigurno završiti na frižideru. Ali sve je manje važno je li putovanje izgledalo savršeno izvana. Jer nije svako putovanje napravljeno za fotografiju. Neka su napravljena za odmor. Neka za upoznavanje novih ljudi, neka za dobar obrok, neka za potpuno gubljenje po nepoznatom gradu, a neka jednostavno za nekoliko dana bez alarma.
Možda je upravo to najveća sloboda koju smo si počeli dopuštati kada je riječ o putovanjima – da više ne moramo imati isti odgovor na pitanje što znači dobro putovanje. Nekome je to savršeno isplaniran itinerar, nekome karta u jednom smjeru, nekome hotel s pet zvjezdica, a nekome apartman pronađen pet minuta prije polaska.
Na kraju krajeva, nije ni važno kako putujemo. Važno je da se kući vratimo s nečim što prije puta nismo imali, a ako je to iskustvo zbog kojeg ćemo još mjesecima govoriti „sjećaš se kad smo…“, onda smo vjerojatno putovali baš kako treba.
Foto: dupephotos.com
