Žena koja leti iznad predrasuda: Antonija Trupinić otkriva kako je to biti vojna pilotkinja u Hrvatskoj
Jedna ste od rijetkih žena vojnih pilotkinja u Hrvatskoj. Što vas je privuklo toj profesiji?
Najviše me privuklo to što poziv “vojni pilot” zvuči tako zanimljivo i nestvarno, izazovno i moćno. Piloti su mi uvijek bili sinonim za profesionalnost, odmjerenost, eleganciju, racionalnost, stručnost, ali i smirenost. Uvijek su davali dojam da imaju sve pod kontrolom jer su sigurni u sebe, svoje znanje i vještinu. Osim toga, zbog moje velike znatiželje, znala sam da mi treba zanimanje koje će toliko zaokupiti moju pažnju, koje će me kontinuirano izazivati i motivirati da se nikada ne opustim i uđem u rutinu. Kabina aviona ili helikoptera upravo pruža takvo okruženje.
Nadalje, odgojena sam tako da moji roditelji nikada nisu spominjali da biram zanimanje na osnovu spola, odnosno da postoje „prikladnija“ zanimanja za žene, nisam imala uvjerenje da je moj izbor, odnosno da je poziv koji osjećam netipičan. U mojoj obiteljskoj okolini se to nije uopće spominjalo. Oko kućanskih poslova, pomagala sam tati jednako kao i mami. Osim toga, moje djetinjstvo je obavijeno slikama i zvukovima rata. Rođena sam u Novoj Gradiški, a odrasla u Cerniku, u Zapadnoj Slavoniji. Bilo mi je prirodno slušati priče s „prve crte“ slušala sam o borbi, o granatama, skupljala sam gelere po svom dvorištu, ali sam slušala i priče o obrani Domovine, čuvanju granica, hrvatskog identiteta, suvereniteta. Domoljublje je još jedna vrijednost koja mi je jako visoko na listi prioriteta. Za to su najviše zaslužni moji roditelji, kao i nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj i profesorice hrvatskog jezika u srednjoj školi.
Konačno i roditelji su me najviše poticali na učenje i izbor zanimanja koje će mi osigurati financijski stabilan i siguran život. Jako su me ohrabrivali za studiranje generalno, a više od svega su imali potpuno povjerenje u mene. Znala sam da mi ova profesija to može pružiti.
Gostujete ove godine na Women’s Weekendu. Što vam je važno prenijeti ženama koje možda nikada nisu razmišljale o karijeri u sustavima poput obrane ili sigurnosti?
Iskreno, Oružane snage su mi potvrdile da postoje sustavi u kojima žene zaista mogu napredovati ravnopravno s muškarcima, ako to žele. (Ključno je i ovo: ako to žele.) Na radnom mjestu svakodnevno dobivam potvrdu da ne postoje protekcije, niti rodna/spolna diskriminacija, da ćemo svi dobiti jednaku obuku i da će razlike među nama biti samo u ovisnosti o brzini usvajanja vještina, koja ne ovisi o spolu, nego osobinama s kojima smo se rodili i koje smo izgradili do tada. Vojska nas doslovno oblači u odore u koje stavljaju naglasak na kompetencije, sposobnosti, vješinu, znanje što je u ovoj profesiji itekako potrebno obzirom da se bavimo zadaćama odvraćanja protivnika, obrane i spašavanja ljudskih života. Kada radim sa svojim kolegama, dok smo u odorama, upravo nam one govore jako puno informacija o vojniku, od roda vojske, grane u kojoj radi, postrojbe, osobnom činu, dodatnim vještinama, kompetencijama. Jednostavno znaš kako se ponašati i kakve informacije možeš očekivati od sugovornika. Bez obzira nosi li tu odoru muškarac ili žena.
I zato volim ovaj sustav u kojem radim. Osim što se osjećam sigurno i zaštićeno, itekako osjećam da moje kompetencije, vještine i sposobnosti dolaze u prvi plan, ispred svih ostalih rodnih atributa. Volim osjećaj kada moj zapovjednik daje zadaću, meni ili kolegama, isključivo na osnovu naših vještina i znanja. Ne postoje protekcije za žene. Ne osjećam ni negativnu ni pozitivnu diskriminaciju. Ne moram se previše truditi dokazivati da sam dobra pilotkinja „za ženu“. Ja sam samo dobra pilotkinja. Definitivno je oslobađajuće, posebno kada čujem koliko se žene moraju dokazivati da su dobre u drugim profesijama za napredovanje iako pokazuju i bolje upravljačke i voditeljske sposobnosti od svojih muških kolega.
Što se tiče civilnog sektora, iskreno, nikad nisam bila zagovornik kvota zbog prebacivanja pažnje s kvalitete na kvantitetu. Ali, mislim da naše civilno društvo jednostavno nije dovoljno zrelo i odgovorno da se opusti i da žene slobodno biraju zanimanje koje ih zove. Zato su kvote dobro prijelazno razdoblje. Dobre su čak i za motivaciju žena. Dobre su jer se žene često neće prijaviti za napredovanje, za edukaciju, za upravljačku ili voditeljsku poziciju. Kvote će ih postaviti tamo. A onda će shvatiti da su dovoljno sposobne za preuzimanje odgovornosti i organizaciju svog vremena. Svakako se najviše zalažem za jednake prilike u obrazovanju žena i muškaraca, zalažem se za osobni rast i rad na sebi jer nećemo uspjeti ako ego upravlja našim životom. Ego može biti odličan motivator za uspjeh osobe, ali može biti i poprilična kočnica za napredak i rast izvan okvira i za prihvaćanje komfora kao jedine formule. To nije dobro ni za pojedinca, ni za društvo.
Letenje zahtijeva potpunu prisutnost i povjerenje u vlastite sposobnosti. Je li bilo trenutaka u karijeri kada ste morali svjesno graditi samopouzdanje – unatoč sumnjama iz okoline ili vlastitim unutarnjim dilemama?
Tako je, letenje zahtjeva veliku dozu samopouzdanja. Bez povjerenja u vlastite sposobnosti niti jedan pilot ne bi sjeo u kokpit i preuzeo tako veliku odgovornost. Naravno da je znalo biti unutarnjih dilema i preispitivanja, samoanaliziranja, ali i to je poželjno u ovoj profesiji do određene mjere jer se itekako traži da pilot bude dovoljno samokritičan kako bi uvijek bio na vrhuncu trenaže. Samokritičnost nam ne dopušta da se opustimo nego nam daje realnu sliku naše vještine i znanja. Upravo tome učimo i naše kadete na školovanju: kako uravnotežiti samopouzdanje i samokritičnost da bi postali autentični profesionalci u svom poslu. Rekla bih čak da ova osobina ima itekako korijene u kognitivnoj inteligenciji, odnosno procesu donošenja odluka na osnovu činjenica, a ne emocija.
Osim toga, samopouzdanje se razvija iz mentalne otpornosti, iz discipline i upornosti. U trenucima kada sam imala neke unutarnje dileme ili sumnje iz okoline, moja upornost me uvijek vratila na tračnice. Ono što je možda važno naglasiti, moje sumnje ili dileme nikada nisu bile vezane uz to što sam žena. Nikad nisam ni pomislila da neću uspjeti zbog toga što su muškarci a priori u prednosti. Nije mi ni prošlo kroz glavu. Moje su sumnje bile isključivo vezane uz mene kao osobu, odnosno, mogu li ja, sa svojom strukturom ličnosti i svojim osobinama, u vremenskom roku koji mi je zadan, uspješno položiti sve ispite i ispuniti sve zadane kriterije da postanem pilotkinja.
Jeste li ikad doživjeli diskriminaciju tijekom svoje karijere samo zato što ste žena u pretežno muškom području?
Ono što svima volim reći kao odgovor na ovo pitanje je: U Hrvatskom ratnom zrakoplovsvu ne postoji muški kombinezon, muške čizme, muška kaciga, muška obuka, muška zapovijed, muška odluka. Postoji letački kombinezon, letačke čizme i kaciga, letačka obuka, zapovijed zapovjednika i odluka pilota. Svima nam se jednako redovno pružaju prilike za napredovanje, obuke, školovanja u inozemstvu, konferencije, međunarodnu suradnju. Na poslu mi nikad nitko nije rekao da nešto ne mogu ili ne bih trebala napraviti jer sam žena. Zrakoplovstvo je okruženje u kojem nema mjesta za takve teme. Svi znamo kakvo smo školovanje i kakve smo obuke prošli. Znamo kakvi su standardi za prolazne ocjene. Bespredmetno je uopće pričati da će neki muškarac proći neku obuku ako nije usvojio sve elemente misije. Ili da žena neće proći ako je sve usvojila.
Isto je i s napredovanjem. Isključivo ovisi o nama osobno, koliko ćemo se posvetiti zadaći, koliko ćemo biti odgovorni, imamo li dovoljno razvijenu mentalnu otpornost i koliko smo uporni. Niti jedan zapovjednik mi nikada nije rekao da ja neću odraditi neku zadaću jer sam žena. Ali, iskreno, nikad mi nije rekao ni da ću odraditi neku zadaću jer sam žena. Ne postoji diskriminacija. Pa ni ona pozitivna.
Imate i iskustvo u pedagoškom radu te strateškom komuniciranju. Kako se znanje o ljudskoj psihologiji i komunikaciji reflektira na način na koji danas obavljate zapovjedne i javne dužnosti?
Oduvijek me privlačila komunikacija i kako se određena informacija može prenijeti na više načina te u drugoj osobi probuditi potpuno različite emocije. Upravo na taj način, svi koji se bavimo edukacijom, želimo zadržati motivaciju svojih učenika i studenata. Ako nam je važno da učenici ne odustanu, posebno ako se radi o visoko kognitivnim procesima u kojima morate donijeti jako puno točnih odluka u jako malo vremena, doslovno morate znati na koji način ćete im dostaviti određene informacije, a da zadrže interes za temu pa čak i da ih još više i zainteresirate. To je vještina. I to je poziv.
Ne može svatko biti učitelj kao ni vojnik ili pilot. Naučiti prenijeti dobre informacije učeniku, ali i dalje poticati njegovu samokritičnost ili prenijeti loše informacije, ali zadržati njegovo samopouzdanje nije jednostavan zadatak. Ali lakši je kada znate s kim radite, odnosno tko vam je „ciljana publika“, tko je vaš učenik, što su mu prioriteti, koje vrijednosti njeguje, a posebno kakva mu je struktura ličnosti. Ono što je važno u kokpitu, važno je i u javnom i strateškom komuniciranju, a to je prenošenje informacije i činjenica, a ne vlastite emocije. Tako dolazimo i do toga da moramo poznavati sebe i svoju strukturu ličnosti, poznavati svoje osobine, postupke u ponašanju, slabosti i vrline i koristiti ih na najbolji mogući način za izvršavanje bilo koje zadaće.
Dakle, znanje o ljudskoj psihologiji se itekako isprepliće sa svim mojim dužnostima, od instruktorske do zapovjedne i strateškog komuniciranja.
Postoji li razlika između načina na koji se autoritet percipira kod žena i muškaraca u vojsci, i ako postoji – kako se s time nosite?
Apsolutno ne. Govorim u svoje ime, naravno. Niti jednom nisam osjetila da me podređeni kolege precipiraju manjim autoritetom od kolega koji su mi ravnopravni. Hijerarhija se u vojsci poštuje od početka do kraja i ne ovisi o godinama, nego isključivo o osobnom činu i ustrojbenom mjestu pa tako postoje kolege koji su i stariji od mene, ali obzirom da ja radim na ustrojbenom mjestu koje je hijerarhijski u sustavu iznad njihovog, ja sam im nadređena. Isto vrijedi i za osobne činove.
A vrijedi i obrnuto. I želim pričati i o sljedećem jer je važno: i ja poštujem svoje kolege koji su hijerarhijski iznad mene, a generacijski su mlađi. Znam da su napredovali zbog svojih iznimnih zasluga, sposobnosti vođenja i upravljanja, znanja, vještina i sposobnosti. Zato i ja mogu mirno spavati jer znam da će se i moje znanje, trud i rad adekvatno nagraditi i da ću biti redovno promaknuta. Zato se mogu maksimalno posvetiti poslu i svakodnevnim zadaćama bez anticipiranja nepravde ili „staklenog stropa“. Sve je na meni i mojoj posvećenosti i predanosti, ali i na želji za učenjem i stjecanjem novih vještina, integriranom upravljanju sobom i vođenjem ljudi oko sebe te kvalitetnom održavanju odnosa s kolegicama i kolegama.
Kao što sam već nekoliko puta naglasila, Oružane snage su zaista izvanredno posložen sustav u kojem nema iznenađenja, u kojem je struktura itekako važna kao i znanje, disciplina, integritet i odgovornost.
Jedina ste dobitnica prestižne međunarodne nagrade Utjecajne hrvatske žene u kategoriji „Žene u oružanim snagama“. Što vam to znači i kako se osjećate kao prva žena s tom nagradom?
Kada sam prije 10 godina saznala da sam nominirana za nagradu „Croatian women of Influence/Utjecajna hrvatska žena“ koju dodjeljuje udruga Croatian Women’s Network/Mreža hrvatskih žena, prvo sam mislila da je to samo ispunjavanje kvote jer je važno da žene u vojsci budu primijećene i da će nagradu vjerojatno dobiti neka druga žena iz neke druge domene. Međutim, javili su mi da sam dobitnica i da me očekuju i na svečanoj dodjeli nagrada. Tih dana sam toliko bila emotivna da ih se jedva sjećam.
Kasnije sam se raspitivala kako je moguće da sam dobitnica jer se nisam osjećala da sam napravila nešto revolucionarno kao dobitnice u ostalim kategorijama. „Ja samo radim svoj posao“, govorila sam,“ radim ono što sam studirala, kao i moji kolege, što je tu tako utjecajno?“ Ali pristizali su odgovori sa svih strana da je upravo to moj utjecaj, to što sam se odlučila za taj poziv i što sam unatoč svim predrasudama društva postala vojna pilotkinja. Mislim da sam tek tada, zaista, i shvatila što sam napravila. Zapravo sam stvarala neki novi put, prošla sam putem kojim je vrlo malo žena prije mene kročilo, i prošla sam ga „bez ogrebotine“, čak dapače, vrlo uspješno, dokazujući time da nama ženama, ni nebo nije granica. U mom slučaju i doslovno.
Danas nekako vjerujem da mi je bilo lakše to sve proći jer mi nitko nikada nije rekao da je to muško zanimanje, nisu mi govorili da neću uspjeti jer sam žena, moja okolina nije bila diskriminirajuća pa nisam imala ni unutarnje dileme i sumnju jer nisam muškarac. Moguće da je upravo to moja ostavština ili trag koji ću ostaviti. I moguće je da je to upravo ova nagrada prepoznala. Prihvatila sam je puna srca i shvatila da će na neki način promijeniti moj život jer od tada osjećam veliku odgovornost da ispunim njen smisao, a to je utjecaj u društvu, posebno na žene. A još više na mlade žene koje tek traže svoj poziv i mjesto u svijetu. Sada ja želim biti ta koja će budućim generacijama stvarati okruženje u kojem ću razbijati predrasude o muškim profesijama, bez diskriminacije. Želim da mlade žene u takvom okruženju biraju svoju profesiju. Želim da im ovo bude normalno, da ne osjećaju da moraju stvarati novi put i da se uz svoj studij dodatno moraju boriti s nepodržavajućom okolinom.
I za kraj, što biste poručili mladim ženama koje žele poći vašim stopama, u karijeru koja zahtijeva disciplinu, autoritet i odgovornost?
Ako osjećaju poziv, samo ću ih upozoriti da pozivu ne možete pobjeći. Zauvijek će vas pratiti, koju godi karijeru izabrale. Upoznala sam jako puno žena koje su mi rekle da su ga osjetile, ali se nisu odlučile niti pokušati i da im je sada jako žao. Naravno da se može dogoditi da ne uspiju proći selekciju, ali i to je sastavni dio života. Svakako je lakše živjeti s osjećajem da si barem pokušala, ali nisi uspjela, nego da nisu ni pokušale. Najbolji način za to je da se prijave na natječaj koji Ministarstvo obrane raspisuje početkom godine i da ispitaju svoje sposobnosti na našoj selekciji. Čak i ako nemaju predznanje iz tehničkih znanosti (nisam ih imala ni ja jer sam završila opću gimnaziju), što nisu sportašice (nisam bila ni ja), što su ih do sada zanimale neke druge stvari u životu (htjela sam studirati medicinu, dramsku akademiju pa kroatistiku), ne znači da poziv koji osjećaju nije autentičan.
Znam kako zvuče osobine poput discipline, autoriteta i odgovornosti mladim ženama, ali to su osobine koje su itekako korisne i u svakodnevnom životu, ali i drugim zanimanjima. Ako žele biti uspješne, svakako će ih do neke mjere morati izgraditi. Posebno ako se planiraju baviti poduzetništvom ili ih zanima karijera u visokom menadžmentu. Meni su upravo ove osobine podigle kvalitetu života općenito.
Konačno, ako prođu selekciju, imam samo jedno upozorenje za njih, a to je da bi im posao mogao biti bolji od nečijeg godišnjeg odmora i da bi ostatak života mogle biti jako ponosne na sebe i svoj uspjeh!
Foto: Antonija Trupinić
