Razgovarali smo s aktivisticom i terapeutkinjom o institucionalnom nasilju koje žene proživljavaju
Kako biste točno objasnili pojam ‘rodno uvjetovano nasilje’ nekome tko nije upoznat s time?
Rodno utemeljeno nasilje nad ženama je nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene. Ono dolazi iz povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca i njihovih rodnih uloga. Danas je rodno utemeljeno nasilje sredstvo održavanja dominacije i kontrole muškaraca nad ženama i dok ga ne iskorijenimo, žene neće postići ravnopravnost.
Kroz Inicijativu #Spasime kontinuirano ste ukazivali na institucionalne propuste. Što vas je u tom procesu najviše pogodilo – sama razina nasilja ili način na koji sustav reagira na žene koje traže pomoć?
Najviše me pogodila činjenica da sustav ne samo da ne štiti žrtvu, nego aktivno pomaže nasilniku da je zlostavlja, ne samo za vrijeme trajanja njihove zajednice, već i dugi niz godina nakon što ona nasilnika napusti. Jednom kad upadne u klopku nasilnika – u koju svaka žena može upasti jer oni dugo kriju svoje pravo lice – ako s njim dobije djecu, država joj neće dati da zaštiti ni sebe ni djecu od nasilja, osim u malobrojnim slučajevima koji su nažalost iznimka, a ne pravilo. Inicijativa #Spasime nastala je zbog borbe protiv obiteljskog nasilja, no naš je zadatak vrlo brzo postao borba protiv institucionalnog nasilja nad ženama. Tu leži glavni problem.
Iako je nasilnika napustila, cijeli njen život se i dalje mora vrtjeti oko njega jer je država odlučila da je „najbolji interes djeteta“ redovan kontakt s nasilnim roditeljem, a ona mora slati vlastito dijete u ruke osobe od čijeg je nasilja pobjegla.
Često govorimo o nasilju kroz statistiku i zakone, ali rjeđe o njegovim dugoročnim psihološkim posljedicama. Možete li pobliže objasniti što se, po vašem iskustvu, događa sa ženama koje prežive dugotrajno nasilje, a potom prolaze i kroz ponovnu viktimizaciju unutar sustava?
Prvo želim reći da je svako partnersko nasilje dugotrajno. Ne postoji jednokratno, „situacijsko“ nasilje. Postoji nasilnik koji kontrolira žrtvu zlostavljanjem i žrtva koja je u permanentnom strahu jer ne zna što će on iduće napraviti, a uvijek je nešto drugo. Žrtva cijelo vrijeme „hoda po jajima“ da izbjegne nasilje – za što ubrzo shvati da je nemoguće – i svu svoju energiju zapravo koristi za preživljavanje (zbog čega joj je, između ostalog, tako teško otići). Žena u odnosu s nasilnikom proživljava traumu koja ostavlja vrlo teške posljedice na njeno psihofizičko zdravlje i proizvodi stvarne fiziološke promjene, poput rekalibracije alarmnog sustava mozga. Život u nasilju je poput života u mirnodopskom logoru u kojem je nepodnošljivo biti, ali te strah otići jer ne znaš kako će nasilnik reagirati, koju će prijetnju – od svih koje ti je prethodno uputio – ostvariti.
Svaka je trauma po definiciji nepodnošljiva i neizdrživa, a ne možemo se oporaviti od traume dok smo joj izloženi. Drugim riječima, jednom kada žena napusti nasilnika, nužan uvjet da bi se oporavila je prekid doticaja s izvorom traume, u ovom slučaju prekid kontakta s nasilnikom koji žrtvu retraumatizira. Tu stupa na scenu sustav koji ne samo da ne sprečava retraumatizaciju od strane nasilnika, nego je često i sam dodatno zlostavlja; negira njeno traumatsko iskustvo relativizirajući nasilje i tjera je na kontakt s nasilnikom zbog djece. Zbog kontakata s nasilnikom na koje je prisiljena, ona se od traume ne može normalno oporaviti.
Zamislite taj užas: iako je nasilnika napustila, cijeli njen život se i dalje mora vrtjeti oko njega jer je država odlučila da je „najbolji interes djeteta“ redovan kontakt s nasilnim roditeljem, a ona mora slati vlastito dijete u ruke osobe od čijeg je nasilja pobjegla. Trauma koju žene doživljavaju u institucijama države u koje su došle po pomoć zove se sanctuary trauma. Razina te traume je neopisiva. Mogu samo reći, na temelju iskustava žena koje su prošle i obiteljsko i institucionalno nasilje, da je nasilje institucija gore od obiteljskog nasilja. Psihološka i životna šteta koju institucionalno nasilje nanosi ženama i djeci je vrlo, vrlo teško popravljiva.
Ove godine stižete i na Women’s Weekend konferenciju. Koliko vam je bitno sudjelovati na takvom događaju i o čemu ćete pričati?
Tema panela na kojem sudjelujem je femicid kao najekstremniji oblik nasilja nad ženama, a govorit ćemo o tome gdje smo zakazali i što možemo napraviti. Jako je važno da ovu temu donosimo na Women’s Weekend jer event ovog tipa naoko nema veze s nasiljem. Mnogi ljudi žive u zabludi da se nasilje događa „nekim tamo“ ženama, siromašnima, neobrazovanima, iz ruralnih sredina. Daleko od toga. Nasilje se događa i u najuglednijim, najbogatijim obiteljima, samo je tamo često perfidnije i time teže prepoznatljivo.
Po zakonu velikih brojeva će i među nama na Women’s Weekendu biti neke uspješne, pametne, prelijepe žene koje muževi kod kuće zapravo zlostavljaju. Kako nasilje često poistovjećujemo s fizičkim, druge oblike ni ne prepoznajemo pa možda i neke od njih zapravo još nisu shvatile da je to što proživljavaju nasilje. Osim toga, nasilje nije privatna stvar, nego društveni problem i ako nećemo o nasilju nad ženama govoriti na eventu posvećenom upravo njima – gdje ćemo?
Oni koji negiraju diskriminaciju nad ženama često svode stvari na pojedinačne slučajeve, ne shvaćaju da je problem sustavni. Što biste poručili takvoj osobi? Kako da se bolje educira?
Edukacija ima, ali da bi se čovjek educirao, prvo mora prihvatiti da nešto ne zna. Međutim, ljudi koji tako razmišljaju misle da su u pravu i vrlo čvrsto stoje u svojim pozicijama, osobito kad se radi o ljudima iz sustava koji se smatraju stručnjacima. Prvo treba biti otvoren za ideju da smo u krivu, a onda saslušati onoga tko razmišlja drugačije od nas. U današnjem svijetu polarizacije to se čini gotovo nemogućim.
Kako trauma i konstantno nepovjerenje institucija mijenjaju način na koji žene doživljavaju sebe, vlastite granice i osjećaj sigurnosti u svijetu?
Mijenjaju tako da neke od njih završe s dijagnozama poput PTSP-a i depresije, da navedem samo neke. Žena postane sjena same sebe. Njene granice su potpuno probijene. Izgubi moć nad vlastitim životom, čija kvaliteta dramatično pada u svim segmentima. Ta pozicija nemoći da pomogneš sebi i vlastitom djetetu je zastrašujuća, a trauma toliko snažna da „pojede“ sve aspekte njenog života. Izuzetno je teško, a svaka se žena s tim nosi na svoj način. Kako će se, kada i do koje mjere oporaviti ovisi o mnogim varijablama, u prvoj mjeri o sustavu podrške koji ima. Nulta točka oporavka je svakako prestanak svih oblika zlostavljanja.
Edukacija ima, ali da bi se čovjek educirao, prvo mora prihvatiti da nešto ne zna.
Vi istovremeno djelujete kao aktivistica i kao terapeutkinja. Gdje vidite granicu između ta dva pristupa – i gdje se oni nužno moraju susresti?
Svaki terapeut u radu s klijentima mora vlastita uvjerenja staviti u zagradu, pa tako i ja. Moj svjetonazor i aktivizam u terapijskom kontekstu postaju nebitni i tu se ta dva pristupa razdvajaju, no imaju više dodirnih točaka nego što se čini na prvu. I aktivizam i psihoterapija imaju cilj da čovjek bolje živi. Razlika je u tome što se psihoterapija time bavi na individualnom, a aktivizam na društvenom nivou. Za mene su oni komplementarni i moraju postojati paralelno. Ni najbolji terapeut neće značajno pomoći ženi koju zlostavlja država. Pokušajte terapijski raditi sa ženama u Afganistanu i vidjeti koliko će im to dići kvalitetu života, kada bi takav rad uopće bio moguć.
Ja dosta radim sa žrtvama post-separacijskog nasilja o kojem sam ranije govorila. Prevelikom broju tih žena – brižnih i divnih majki – djeca su u potpunosti ili do neke mjere oduzeta i dana na skrb nasilnicima. Nekima od njih je i onemogućen ikakav kontakt s djecom. To je razina traume s kojom se nitko ne može nositi i naravno da te žene, potpuno slomljene, dođu po savjetodavnu ili terapijsku pomoć. Sad zamislite situaciju u kojoj vam je oduzeto dijete, biće do kojeg vam je najviše stalo, i dano na skrb osobi za koju znate da je opasna po njega. Mislite li da će ta žena imati veću pomoć od psihoterapijskog rada (iako će pomoć svakako dobiti) ili od aktivizma čiji je cilj da se takve stvari uopće ne događaju, da jedna brižna majka ne može izgubiti dijete u korist nasilnika? Da se žene mogu normalno razvesti od nasilnika, psihološka, psihoterapijska ili bilo kakva vrsta pomoći možda im ne bi bila toliko potrebna. Ovako im je neophodna, ali nažalost nedovoljna.
Da se razumijemo – mislim da je psihoterapija jedna od najboljih stvari koje svaki čovjek može napraviti za sebe, i žena i muškarac. Također mislim da treba biti dostupna svima, a ne samo privilegiranoj manjini koja si to može priuštiti. No vjerujem i da smo u današnje vrijeme svi dužni mijenjati društvo, u mjeri u kojoj to možemo. Vrag je odnio šalu, ženama su ugrožena temeljna ljudska prava.
Ako biste mogli promijeniti jednu dominantnu društvenu zabludu o nasilju nad ženama, koja bi to bila – i zašto je toliko štetna?
Ako moram odabrati samo jednu, to bi bila ona da je nasilje incident, trenutak gubitka kontrole kad je nasilnik „pukao“ zato što iz nje proizlaze sve ostale ključne zablude. Nasilje nije izolirani trenutak gubitka kontrole, upravo suprotno. Nasilnik svjesno i trajno zlostavlja žrtvu da bi nad njom uspostavio kontrolu i moć. To vrlo jasno pokazuje činjenica da su nasilnici uvijek nasilni između četiri zida, a iznimno rijetko u javnosti. Svjesni su da je to što rade loše. Nasilnik je naprosto – nasilan. Prema svim svojim partnericama, bivšim, sadašnjim, budućim. Nasilan je i prema djeci jer svatko tko zlostavlja njihovu majku vrši nasilje nad djecom, i to teško nasilje.
Vrag je odnio šalu, ženama su ugrožena temeljna ljudska prava.
Ako bismo samo ovu činjenicu prihvatili kao istinu, dogodilo bi se sljedeće:
- Sud bi znao da uvjetna kazna neće spriječiti nasilje pa bi više nasilnika išlo u zatvor, čime bismo spriječili beskonačno zlostavljanje pa i ubijanje žena
- Tužiteljstvo bi znalo da smo praktički uvijek u sferi kaznenih djela, a ne prekršaja, pa se žrtve ne bi ispitivalo samo na izolirani događaj, nego za kontinuitet ponašanja, a i penalizacija bi bila ozbiljnija
- Zavodi za socijalni rad bi znali da netko tko svjesno i trajno zlostavlja ženu majku svoje djece ne može nikako imati adekvatne roditeljske kompetencije, nije dobar otac, ne smije imati skrbništvo nad djecom niti viđanja bez nadzora, što bi pak spriječilo institucionalno zlostavljanje žrtava, a djeca bi bila na sigurnom, zaštićena od nasilja
- Policija bi znala da će se nasilničko ponašanje bez sumnje ponoviti; ne samo ponoviti – ono nikada ni ne prestaje – pa bi žrtve kod procjene rizika bile adekvatnije zaštićene, a ne bi bilo ni dvostrukih uhićenja, istodobno nasilnika i žrtve
- Mediji bi znali da ne trebaju tražiti „motiv“ kad čovjek ubije ženu i ispitivati susjede je li lijepo pozdravio da utvrde kakav je čovjek; znali bi da je nasilan, da je ubio ženu zato što je izgubio kontrolu nad njom te ne bi sami pridonosili društvenom nerazumijevanju nasilja
- Društvo bi razumjelo da su žene u opravdanom strahu od nasilnika i ne bi osuđivalo žrtve pitanjem „zašto ona jednostavno ne ode“ (zato da je ne ubije ili joj ne oduzme djecu)
Zapravo, napuštanjem samo te jedne zablude napravili bismo kvantni skok u borbi protiv nasilja nad ženama. No ta je zabluda svjesno i ciljano ubačena u sustav i tu smo gdje jesmo.
Za kraj, što za vas osobno danas znači odgovornost – prema ženama s kojima radite, ali i prema sebi?
Tema o kojoj govorimo je područje izuzetno visoke odgovornosti, u svakom smislu. Svaki čovjek za sebe donosi odluku o razini osobne odgovornosti pa tako i ja. Odgovorna sam prema sebi u svakom dijelu svog života, a u radu sa ženama jednako toliko prema njima. Svi terapeuti imaju etički kodeks kojeg se moraju držati, ali kad govorimo o ženama žrtvama nasilja, odgovornost je još veća i moraju imati dodatnu podršku. Dogode se situacije kada postoji opasnost za život žene, to moramo znati prepoznati i uputiti je na pravu adresu. Ja sam se kroz aktivistički rad povezala sa ženama koje su veteranke u ovom području i upijala znanje od njih. Svaki početak je težak i pritisak odgovornosti je ogroman, no s vremenom postajemo sve sigurniji. Najveća mudrost je znati prepoznati granice vlastitih kompetencija i kapaciteta. Ako to ne znamo, možemo u najboljoj namjeri napraviti više štete nego koristi.
Foto: Ana Pecotić
