Što kada ocjene postanu glavno mjerilo djetetova uspjeha? Radna terapeutkinja ima savjete za roditelje

Početak školske godine često donosi velika očekivanja. Novi rasporedi, obaveze, ispiti, zadaće i ocjene. U želji da djeca budu uspješna, lako se dogodi da upravo ocjene postanu glavno mjerilo njihova uspjeha. No, što zapravo znači biti uspješan učenik? 

Radna terapeutkinja Nolla Banovac, iz kabineta za radnu terapiju Buba Loptica, s nama svakog mjeseca dijeli korisne savjete i za Jounal govori o aktualnim temama. Ovog je puta pisala o značenju školskog uspjeha, stresu s kojim se radi očekivanja nose učenici te što kao roditelji (ne)trebamo činiti.

Nije sve u ocjenama

Iz perspektive radne terapije, školski uspjeh nije samo ono što piše u imeniku. Važno je i može li  dijete biti samostalno, organizirati svoje obaveze, održati pažnju, nositi se s frustracijom, prihvatiti pogrešku, zatražiti pomoć i sudjelovati u svakodnevnom životu na način koji je primjeren njegovoj dobi i mogućnostima. 

Upravo kroz praksu često dolazim u kontakt sa školarcima koji su pod prevelikim stresom zbog škole i školskih obaveza. Neka djeca imaju osjećaj da razočaravaju roditelje, druga osjećaju da nisu dovoljno dobra sama za sebe. Ponekad iza odličnog uspjeha stoje strah od pogreške, stalna potreba za potvrdom, teškoće sa spavanjem, plač, izbjegavanje školskih obaveza ili izražena anksioznost vezana uz školu. I tu se moram zapitati: koliko nas košta uspjeh ako dijete zbog  njega prestane uživati u učenju, počne sumnjati u sebe ili svoje vrijednosti veže isključivo uz  rezultat? 

Daleko od toga da škola nije važna. Važno je učiti, razvijati znanja i odgovornost te poticati dijete da ostvari svoje potencijale. Ali jednako je važno razvijati vještine koje neće biti upisane u imenik. 

Samostalnost je uspjeh. Organizacija je uspjeh. Ustrajnost nakon pogreške je uspjeh. Sposobnost traženja pomoći je uspjeh. Razvijanje kvalitetnih odnosa te emocionalne zrelosti i otpornosti također je uspjeh. 

Što (ne)pitati dijete nakon škole?

Kada dijete samo pripremi torbu, organizira vrijeme, riješi problem ili nakon pogreške pokuša ponovno, ono razvija kompetencije koje će mu trebati puno dulje od jedne školske godine. Zato možda vrijedi promijeniti neka pitanja koja postavljamo nakon škole.

Umjesto samo: „Koju si ocjenu dobio?“, možemo pitati: 

„Kako ti je danas bilo?“ 

„Što ti je bilo teško?“ 

„Na što si ponosan?“ 

„Treba li ti u nečemu pomoć?“ 

Jer dijete nije njegova ocjena. I premda je škola važna, mentalno zdravlje djeteta važnije je od bilo koje petice. 

Ako primijetimo da dijete dugotrajno pokazuje znakove preopterećenosti, anksioznosti, frustracije, teškoća u organizaciji ili prilagodbi na školske zahtjeve, važno je na vrijeme potražiti stručnu podršku. Ovisno o potrebama djeteta, ona može uključivati radnu terapiju, psihološku podršku, logopedsku procjenu ili edukacijsko-rehabilitacijsku podršku. Traženje pomoći nije znak neuspjeha. Ponekad je upravo to način da djetetu omogućimo da ponovno osjeti:  

„Mogu pokušati ponovno. Ne moram biti savršen/a da bih bio/bila dovoljno dobar/dobra.“ 

Cilj nije odgojiti dijete koje će uvijek imati petice. Cilj je odgojiti dijete koje će znati učiti, pokušavati, pogriješiti, ustati, zatražiti pomoć i vjerovati sebi.  To je uspjeh koji vrijedi puno više od ocjene u imeniku.

Tekst: Nolla Banovac
Instagram profil: @buba.loptica

Foto: Pexels, Unsplash