

Mama/tata, dosadno mi je.
Rečenica koja je svim roditeljima vrlo poznata. I vrlo frustrirajuća. Odmah nam se po glavi počnu vrtjeti misli poput: Nas nitko nije zabavljao kad smo bili mali. Istovremeno se javlja i osjećaj krivnje. Zašto se ne bismo potrudili zabaviti ih ako možemo? Znamo kako je nama bilo kada smo morali “sve sami”.
No, iz perspektive radnog terapeuta, dosada nije problem koji roditelj treba riješiti. Ona je prilika da dijete upozna sebe, aktivira maštu i razvija vještine koje će mu koristiti puno dulje od jednog dosadnog poslijepodneva. Radna terapeutkinja Nolla Banovac, iz kabineta za radnu terapiju Buba Loptica, u svojoj drugoj kolumni raščlanjuje dosadu.
Što je zapravo dosada?
Dosada sama po sebi nije štetna. To je trenutak u kojem dijete nije vođeno vanjskim sadržajem, nego mora posegnuti za vlastitim interesima, idejama i kreativnošću. To nije nimalo lako ako je naviklo da netko drugi uvijek osmisli aktivnost ili ponudi rješenje čim kaže da mu je dosadno.
U svijetu u kojem su djeca okružena ekranima, organiziranim aktivnostima i neprekidnom zabavom, takvi trenuci postaju sve rjeđi. I upravo zato sve važniji. Kada je djetetu dosadno, razvijaju se važne vještine: istraživanje, stvaranje i samostalno rješavanje problema, ali i izvršne funkcije poput planiranja, organizacije, fleksibilnog razmišljanja i samoregulacije.
Odrasli često žele pomoći pa djetetu odmah nude prijedloge i aktivnosti. No ponekad je upravo najbolje rješenje dati mu vremena da prođe kroz taj osjećaj i samo pronađe način kako ga prevladati. Kao radni terapeut često vidim da upravo nakon nekoliko minuta negodovanja djeca počnu stvarati nešto potpuno novo. Ono što odraslima isprva izgleda kao besciljno lutanje po kući vrlo se brzo pretvori u bogatu i kreativnu igru. Iz dosade najčešće nastaju igre uloga, imaginarni svjetovi, tvrđave od jastuka i namještaja, predstave za ukućane ili potpuno nove igre koje su djeca samostalno osmislila.
Takvi trenuci potiču kreativnost jer dijete samo osmišljava sadržaj i pronalazi načine kako ispuniti svoje vrijeme. Istovremeno razvija samostalnost. Uči otkrivati što ga zanima, donositi odluke i pokretati aktivnosti bez stalnog oslanjanja na odrasle. U radnoj terapiji upravo kroz spontanu i slobodnu igru često dobivamo najbolji uvid u djetetove snage, interese i način na koji doživljava svijet oko sebe.

Zašto današnja djeca teže podnose dosadu?
Mnogi roditelji osjećaju pritisak da djeci osiguraju kvalitetno i ispunjeno djetinjstvo. Dobra namjera često rezultira rasporedima ispunjenima sportovima, radionicama i raznim aktivnostima, zbog čega ostaje vrlo malo prostora za slobodnu igru. Djeca danas gotovo da nemaju priliku biti izložena dosadi. Čim se pojavi praznina, netko je vrlo brzo ispuni. Uz to, ekrani nude trenutačnu zabavu i vrlo brzo zadovolje potrebu za stimulacijom. Zbog toga djeci postaje sve teže izdržati trenutke kada se “ništa ne događa”.
Ako svaki osjećaj dosade odmah uklonimo, djeca nemaju priliku razviti unutarnju motivaciju. Ne uče kako sama pronaći interes, osmisliti aktivnost ili se nositi s privremenom nelagodom. Upravo u tim naizgled praznim trenucima često nastaju najvrijednija iskustva. Dosada je važna za razvoj tolerancije na frustraciju. Nije ugodno kada ne znamo što bismo sa sobom, ali upravo podnošenje te nelagode važan je dio emocionalnog razvoja. Dijete uči da ovaj neugodan osjećaj nije opasan i da ga može prevladati vlastitim angažmanom.
Roditelji ne moraju biti animatori vlastite djece. Umjesto da odmah ponudimo rješenje, možemo pitati: Što misliš da bi mogao ili mogla raditi? Možda će dijete nekoliko minuta negodovati, hodati po kući i tvrditi da nema baš ništa zanimljivo za raditi. A onda će odjednom stolice postati vlak, deke šator, a plišanci putnici na velikoj avanturi. Upravo se u tim trenucima događa ono najvažnije: dijete nije dobilo zabavu, nego ju je samo stvorilo.

Dosada nije problem
Možda naš zadatak nije spriječiti djeci da im bude dosadno, nego im omogućiti dovoljno sigurnosti i slobode da iz te dosade stvore nešto svoje. Svaki put kada djetetu damo priliku da samo pronađe način kako će ispuniti svoje vrijeme, zapravo mu dajemo priliku da razvije samostalnost, kreativnost, otpornost i vjeru u vlastite sposobnosti. U svijetu koji neprestano nudi sadržaje, obavijesti i podražaje, dosada je postala rijedak prostor tišine. A upravo u toj tišini djeca razvijaju maštu, autonomiju, kreativnost i odnos sa samima sobom.
Ponekad je najbolja stvar koju možemo učiniti za dijete jednostavno: ne učiniti ništa.

Tekst: Nolla Banovac, Buba Loptica kabinet za radnu terapiju
Foto: Dupe photos




