Patagonija kroz objektiv Matije Malenice: Kako je to otputovati na ‘kraj svijeta’?

Postoje mjesta na svijetu koja ne osvajaju na prvu, nego polako uvuku svojom tišinom, surovošću i osjećajem da smo na rubu poznatog. Patagonija je upravo takvo mjesto. Riječ je o najjužnijem dijelu Južne Amerike koji se često naziva ‘kraj svijeta‘. Prostrana, nepredvidiva i nestvarno lijepa, Patagonija je i najnovija destinacija fotografa Matije Malenice.

Nakon što se vratio s jednog od najzahtjevnijih putovanja svog života, Matia je s nama podijelio impresivne prizore. No kroz njegovu priču ne otkrivamo samo ono lijepo, već i realnost putovanja koje ne prašta, ali zato nagrađuje na načine koje je teško pretočiti u riječi ili fotografije.

Kako izgleda Patagonija u svojem najboljem svjetlu, što se stvarno nalazi ‘na kraju svijeta’ i zašto Patagonija nije za svakoga – saznajte u nastavku.

• Zašto si odlučio putovati baš u Patagoniju?

Patagoniju sam dugo ciljao zbog njezine jedinstvene prirode i prizora kakve je teško vidjeti bilo gdje drugdje na svijetu. Upravo ta kombinacija surove ljepote i osjećaja udaljenosti čini je posebnom. To nije destinacija do koje se dolazi lako, i možda je baš zato još cjenjenija kada je napokon doživiš.

• Provedi nas malo kroz plan puta, kako si se organizirao?

Putovanje sam organizirao prilično spontano. U jednom trenutku me počelo zanimati koliko bi sve to koštalo i kako bi logistički izgledalo, a već unutar dva dana imao sam složen cijeli plan. Ruta je bila poprilično ambiciozna: Zagreb – Buenos Aires – Santiago de Chile – Punta Arenas – Puerto Natales – Torres del Paine – El Calafate – El Chaltén – Ushuaia – Buenos Aires – Zagreb, ukupno 16 dana s letovima.

Nažalost, jedan let mi je bio otkazan, pa sam morao ubaciti Ushuaiu kako bih stigao na povratni let, ali to je na kraju ispalo kao neočekivani bonus. Fokus mi je bio provesti najviše vremena u Torres del Paineu i El Chalténu, jer su to ključne lokacije za istraživanje i fotografiranje. U plan sam svjesno ubacio i barem jedan “rezervni” dan po lokaciji, jer su vremenski uvjeti u Patagoniji izuzetno nepredvidivi, a vjetrovi tamo spadaju među najjače na svijetu.

• Patagoniju često nazivaju ‘kraj svijeta’. Što te najviše iznenadilo kada si stigao tamo?

Najviše me iznenadila sama nedostupnost svega. Gotovo za svaki ozbiljniji pogled trebalo se potruditi – često i više od tri sata hoda uzbrdo do vidikovca. To nije destinacija gdje stvari dolaze lako, nego ih moraš zaslužiti.

Priroda je potpuno drugačija od svega gdje sam dosad bio – od ekosustava do prizora koji doslovno oduzimaju pogled. Iako ima ljudi, nema ih puno, pogotovo na manje poznatim lokacijama. Većina onih koje sretneš su ozbiljni hikeri, fizički spremni i svjesni gdje su došli.

To nije destinacija gdje stvari dolaze lako, nego ih moraš zaslužiti.

• Što te najviše fasciniralo u prirodi Patagonije?

Najviše me fascinirao pogled na Torres del Paine. Nažalost, fotografije ne mogu dočarati stvarnu veličinu tih planina – ogromne su, strme i potpuno unikatne, nešto što stvarno moraš vidjeti uživo. Imaju tu neku sirovu snagu koja te baš prizemlji, pogotovo kad dođeš do jezera na samim vidikovcima.

Poseban dojam ostavio je i Perito Moreno Glacier – jedan od rijetkih ledenjaka koji se istovremeno topi i obnavlja. Upravo zbog toga je toliko dinamičan i zanimljiv, jer stalno “živi” – puca, ruši se i ponovno raste.

Boje su također nešto što me oduševilo. Namjerno sam ciljao kraj ljeta kada priroda počinje prelaziti u jesen, pa lišće dobiva toplije, narančaste tonove. Iako bih volio vidjeti još izraženiju jesen, vremenski uvjeti u tom periodu postaju puno ekstremniji, pa je ovo bio dobar balans.

• Jesi li imao ikakvih zahtjevnih trenutaka na ovom putovanju i ako da, kako si ih prevladao?

Ovo je vjerojatno bilo najteže i najzahtjevnije putovanje u mom životu – i teško da će ga nešto nadmašiti. U samo dva tjedna prehodao sam više od 250 kilometara. Dani su uglavnom počinjali oko 6 ujutro i završavali nakon cjelodnevnog hodanja. Jedan od najintenzivnijih trenutaka bio je uspon na Laguna de los Tres, kada sam krenuo već u 2:30 ujutro kako bih stigao na izlazak sunca koji obasjava Fitz Roy.

Posebno zahtjevan bio je i uspon na Mirador Las Torres Base, za koji mi je trebalo oko šest sati bez većih pauza. Zadnji dio staze je najteži – strmi uspon po kamenju koji iscrpi i fizički i mentalno, čak i one koji su spremni.

Najveći stres ipak nije bio fizički, nego logistički. Let mi je otkazan deset minuta prije polaska, bez jasnih informacija i rješenja, pa sam bio prisiljen sam organizirati alternativu kako bih stigao kući – i to po višestruko većoj cijeni. To je bio podsjetnik koliko na ovakvim putovanjima moraš biti spreman na nepredvidive situacije i brzo donositi odluke.

Ovo je vjerojatno bilo najteže i najzahtjevnije putovanje u mom životu.

• Kako si pristupio fotografiranju prirode, što si najviše želio ‘uhvatiti’?

Fotografiranju sam pristupio dosta promišljeno. Većinu kadrova snimao sam na zatvorenijim blendama kako bih dobio što veću dubinsku oštrinu i uhvatio kompletnu scenu – jer u Patagoniji je svaki dio kadra bitan. Ciljao sam prvenstveno izlaske sunca, koji su tamo stvarno posebni zbog same pozicije i svjetla koje pada na planine.

Cilj mi nije bio samo napraviti “lijepu fotografiju”, nego što vjernije dočarati osjećaj tog mjesta – koliko god je to moguće kroz kadar. Patagonija je sama po sebi nevjerojatna i teško ju je u potpunosti prenijeti kroz fotografiju.

Naravno, i dalje sam ostao vjeran svom stilu – cinematic pristupu i naglasku na emociju, jer mi je to ono po čemu želim da se moj rad prepoznaje.

• Svi vidimo tvoje prekrasne fotke Patagonije, ali koja je realna situacija ovako zahtjevnog putovanja? Što bi ljudi trebali znati prije nego se odluče na ovakav put?

Putovanje u Patagoniju ne izgleda kao na Instagramu. Nije sve savršeno i estetski posloženo – to su znoj, umor i upale mišića nakon cjelodnevnih hodanja. Ujedno, to nije ni jeftino putovanje. Za isti budžet bez problema možeš otići na destinacije poput Maldiva ili Balija i imati puno opuštenije iskustvo.

Patagonija nije destinacija za odmor u klasičnom smislu, niti za klasične turiste. To je mjesto za avanturiste i one koji žele istraživati, pomaknuti vlastite granice i doživjeti prirodu u njezinom najsirovijem obliku.

• Da ideš ponovno u Patagoniju, što bi napravio drugačije?

Kada bih ponovno išao u Patagoniju, većinu stvari bih napravio isto. Ipak, vjerojatno bih izbjegao neke od najzahtjevnijih hikinga, jer su fizički izuzetno teški i oduzimaju puno energije.

Također bih razmislio o drugačijem terminu – ili ranije u sezoni, ili nešto kasnije kako bih doživio izraženije jesenske boje.

• Koja je jedna stvar koju bi svatko trebao napraviti ako se nađe u Patagoniji?

Ako tražite must-do trenutak, to su izlazak sunca na Torres del Paine i Laguna de los Tres, ali uz obavezno praćenje prognoze dan prije.

• Koji bi jedan iskren savjet dao nekome tko razmišlja o putovanju u Patagoniju, ali još nije siguran treba li krenuti?

Dragi čitatelji, budite spremni na to da ovo putovanje nije lagano – zahtjevno je i logistički i fizički. Ako mislite da ste spremni, preporučio bih da prije toga odradite barem jedan ozbiljan hike od 20 do 30 kilometara, primjerice u Gorskom kotaru ili na Velebitu, kako biste realno procijenili svoje mogućnosti.

Za usporedbu, meni je samo dolazak iz Puerto Natalesa do Torres del Paine trajao oko dva i pol sata autobusom u jednom smjeru, nakon čega je slijedio višesatni hiking, s tim da sam uspon trajao oko četiri sata bez pauza. To je razina napora koju treba uzeti u obzir.

Ako vas to ne odbije, nego dodatno motivira onda ste na pravom putu. Upravo takva iskustva vas najviše oblikuju.

Volio bih i spomenuti putovanje za mene nije kraj, nego početak. Materijal koji sam snimio postat će moj prvi solo film, u kojima ću pokazati put na putovanjima i kroz koji želim još bolje prenijeti atmosferu i emociju Patagonije.

Takva putovanja te mijenjaju – upoznaješ sebe, pomičeš vlastite granice i shvaćaš koliko je svijet velik i koliko toga još nismo vidjeli.

• S nama si prije dijelio prizore sa sličnih lokacija poput Farskih otoka i Azora, kako te takva mjesta oblikuju kao osobu, ali i fotografa?

Ovo putovanje me naučilo da najljepše fotografije dolaze uz trud, napor i znoj. Također sam shvatio koliko putovanja mogu biti zahtjevna, čak i za one koji su navikli na avanture.

Iskustva s mjesta poput Farskih otoka i Azora pokazala su mi da, iako djeluju udaljeno i nedostupno, puno toga zapravo ovisi o tvojoj volji i spremnosti da kreneš. Takva putovanja te mijenjaju – upoznaješ sebe, pomičeš vlastite granice i shvaćaš koliko je svijet velik i koliko toga još nismo vidjeli.

Foto: Matia Malenica