Fotografkinja Karla Čurin vodi nas u Kopenhagen. I priznaje, jedan bi običaj rado preuzela od lokalaca
Fotografkinja Karla Čurin s nama je vizualnim i pismenim putem podijelila impresije s putovanja u Kopenhagen. Donosimo ih u nastavku.
Nakon Amsterdama, Londona i Berlina, red je došao i na Kopenhagen, navodno najsretniji grad na svijetu. Neću pisati turističke informacije, nabrajati znamenitosti ni prepričavati povijesne činjenice. Želim pisati o onome što me stvarno oduševilo u tom gradu, a o čemu se, kako mislim, premalo priča.
Na prvu mi je grad izgledao kao kombinacija Amsterdama i Genta zbog arhitekture, kanala i bicikala koji su tamo važniji od auta. Ali za razliku od Amsterdama gdje konstantno imam osjećaj da će me netko pregaziti biciklom, u Kopenhagenu nema tog kaosa. Nema nervoze, nema agresivnih vozača ni osjećaja da svi nekamo jure. A meni je to pomalo ironično jer… lokalci vole cugati. I to mislim, baš ozbiljno cugati (a onda sjednu na bicikl i uredno voze). Ali, ne mislim na ono balkansko ajmo se razbiti.
Pivo i hygge, društveni ritual
Nema deranja nasred ulice, nema pasivne agresije, nema ekipe koja leži mrtva pijana ispred kluba. Tu nas uče da je netko alkoholičar ili klošar ako na ulici hoda s bocom vina ili gajbom piva u ruci. U Kopenhagenu ljudi u urednim poslovnim odijelima nose bocu vina pod rukom i hodaju prema kanalu gdje ih čekaju prijatelji, jednako sređeni, s još par boca vina. Malo dalje alternativna mlađa ekipa sjedi na travi i čeka frendicu da se vrati iz dućana, ne s par limenki pive, nego s kartonom.
Parovi na spojevima pijuckaju vino u čašama uz kanal i točno vidite da su još u onoj slatkoj fazi kad se sramežljivo smješkaju. A oni stariji, koji uživaju u mirovini, leže jedno pored drugoga na suncu, dijele bocu vina i pričaju, tko zna o čemu, ali o nečemu lijepome. Prijatelji se grle kao da se nisu vidjeli godinama, a sigurno se sastaju svaki tjedan/mjesec, jao, kako je to lijepo vidjeti.
Očevi i majke guraju bebe u kolicima i izgledaju kao da su potpuno neopterećeni te jednako uživaju u društvu kao i oni bez djece. Svi sjede gdje god stignu: na molovima, travi, asfaltu, stepenicama, uz kanal i gledaju kako sunce pada na šarene kuće, poput onih najpoznatijih u Nyhavnu. Nitko nikoga ne osuđuje, ne odmjerava i ne pravi problem. Alkohol ovdje nije bijeg od života nego produžetak druženja, kao kava kod nas koja traje satima.
When in Copenhagen
Prvo mi je sve to bilo malo nestvarno. Piju puno, a opet ostaju normalni i prisebni. I ne treba im neki poseban povod, kao da su kolektivno odlučili uživati u malim stvarima kao što su prvo toplo sunce nakon duge zime, vrč pive od tri litre uz ugodno društvo, domaće vino i danska slatka peciva. A taj životni stil, odnosno, filozofija ima naziv – hygge.
I kad sam već tu, kako se kaže, when in Rome…
Kupujem vino za van i sjedam tamo ispod mosta, uz kanal i vrtim si u glavi Under the bridge od grupe RHCP. Tamo sam gdje je najviše bicikala (odnosno, lokalaca) i gdje nema označene lokacije na Google Mapsu. Dani traju duže, nitko se nikamo ne žuri, sunce zalazi sporo, ljudi su topli, nasmijani i nevjerojatno ljubazni. Tako se spontano uključe u razgovor i pitaju nas odakle smo, što radimo itd., ali se i na vrijeme povuku da imamo i mi svoj mir.
Sjajna gastro destinacija
Osim što vole piti, Danci vole i fino jesti. U Kopenhagenu svi putevi vode do food marketa. Jedem smørrebrød koji svaki put krivo izgovorim, ali me nekako shvate. To je tradicionalni, danski otvoreni sendvič od raženog kruha s maslacem i raznim dodacima kao što su sir, tartufi, slanina, bosiljak, cherry rajčice, losos,… jednostavno, a fino.
U svakom gradu ima to jedno mjesto na koje bih stalno išla da tamo živim, a u Kopenhagenu je to Reffen, najveći street food market u sjevernoj Europi. Mislim da nigdje nisam vidjela toliko ljudi na jednom mjestu, pa čak ni na koncertima. Šareni kontejneri pretvoreni su u street food kućice, a malo dalje uz more nalaze se isto kontejneri, ali su to male studentske kućice. Ljudi sjede gdje god stignu, piju kiselo pivo koje je popularno u Danskoj, jedu hot-dogove, sunčaju se, skejtaju ili čekaju u redu za walk-in tattoo studio.
U skupljem Kopenhagenu odlučujem bankrotirati kroz svaki zalogaj, kroz ogromne kroasane iz pekara koje mirišu toliko dobro i specialty kave zbog kojih prvi put u životu molim da mi stave single shot u caffe latte jer se ovdje uobičajeno dodaje dupli espresso. Al’ ne žalim ni centa. I ovdje sam dobila isti dojam o ljudima kao u Berlinu: nitko ne izgleda kao da pokušava impresionirati nekoga. Nitko se ne dokazuje, nitko se ne sređuje da bi bio viđen, a opet svi izgledaju baš dobro u tom minimalističkom stilu.
Iskustvo življenja kao najbolji suvenir
Kad sam istraživala što vidjeti u Kopenhagenu, nisam bila nešto posebno impresionirana. Ali tek kad sam ga doživjela, a ne samo turistički obišla, shvatila sam poantu tog grada. Kopenhagen nije spektakularan grad. Neće vas šokirati kao kaotični Napulj niti držati pod adrenalinom kao Bangkok. Neće vas tjerati da trčite od lokacije do lokacije kao New York City ni dati vam osjećaj da ste “kul” kao što to radi Amsterdam.
Kopenhagen je grad za duga sjedenja uz kanal, za cuganje vina na suncu, spontana druženja i food markete na kojima provedete cijeli dan, a da ne primijetite koliko je sati. I baš zato mi je nekako bilo teško koju to uspomenu donijet doma. Nisu to magneti, koji ionako nisu moj đir. Nisu to ni platnene torbe s danskim natpisima ni butter keksići. Ni boca vina ili neko njihovo pivo. Ono što trebate donijeti iz Kopenhagena je ta njihova filozofija i primjenjivati je doma.
Favoriti boravka u Kopenhagenu
Da ne ostanem samo na filozofijama, u nastavku dijelim svoje favorite:
Food market Reffen – dođite do njega trajektom (iz Nyhavna, npr.), probajte danski hot dog i sour pivo, chillajte na pijesku i možda si napravite koju tetovažicu.
Food market Broens – manji street food market blizu Nyhavna, probajte njihovo specijalno kiselo pivo i argentinski sendvič koji slobodno možete podijeliti s nekim jer je ogroman. Tu negdje ispod mosta se i lokalci okupljaju i piju boce vina koja kupuju u vinoteci tamo. Na vama je da sami pronađete to skriveno mjesto.
Pekarnica Buka i najpoznatija obiteljska pekarnica Juno – u Junu vrijedi čekati u redu za popularne kardamom rolice, a u Buki nećete pogriješiti uzmete li bilo što, kroasani su im prefini.
Gasoline grill – ali onaj na benzinskoj pumpi. Popularni i prefini burgeri za koje je non-stop dugačak red, uzmite i Faxe Kondi, popularno dansko gazirano piće s okusom limuna.
Kayak bar – preporučujem od srca, bar sa sunčanom terasom, uz kanal gdje je uvijek živo i puno.
Kanal Bodega – u sumrak tu sjedite, pijte i družite se uz hrpu lokalaca.
Somods Bolcher – najstarija slastičarnica u gradu, iz 1891. godine, a dan danas proizvode bombone i slatkiš te istom metodom kao tada (ručni rad i originalna oprema). Imaju 70-ak vrsta bombona bez umjetnih boja i okusa.
Tivoli park – jedan od najstarijih lunaparkova na svijetu, odite na vožnju starinskim, drvenim rollercoasterom iz 1914. godine
Christiania – slobodan grad kojeg su osnovali hipiji 70-ih godina i sami ga prozvali autonomnim. Zabranjeni su automobili, a tamo živi otprilike 1000 stanovnika po vlastitim pravilima, a ne po zakonu Danske. Imaju svoju zastavu koja ima tri žuta kružića (predstavljaju točke na tri slova “i” u nazivu) na crvenoj podlozi, a boje su takve jer su samo te boje pronašli u napuštenim vojnim barakama u koje su se useljavali (i tako je nastala Christiania). Prošetajte se tim mjestom i nemojte previše fotkati.
Foto i tekst: Karla Čurin
