

Postoji nešto gotovo paradoksalno u činjenici da danas ljudi sve češće putuju kako bi prespavali unutar filmske scene. Nekada je luksuzni hotel bio simbol statusa, a u današnjem je društvu postao produžetak pop kulture, prostor u kojem publika pokušava ponovno proživjeti emociju filma koji je gledala prije deset ili dvadeset godina. Na prvi pogled djeluje kao još jedan lifestyle trend namijenjen društvenim mrežama, no iza njega stoji mnogo zanimljivija promjena. Potrošači polaze od premise da im nije dovoljno uživanje u filmovima ispred velikog kino platna, već sada žele postati dio kompleksnog iskustvenog procesa stvaranja.
Park Hyatt Tokyo
Malo koji hotel potvrđuje tu tezu bolje od Park Hyatt Tokyo, mjesta koje je Sofia Coppola u filmu Lost in Translation pretvorila u emocionalni pejzaž usamljenosti, tišine i otuđenja. Čuveni bar na 52. katu i danas izgleda gotovo identično kao u filmu. Gosti ne dolaze samo zbog pogleda na Tokio, već zbog osjećaja da makar na jednu večer mogu zakoračiti u atmosferu melankolije ranih dvijetisućitih. Hotel je s vremenom postao nešto između luksuznog smještaja i evociranja uspomene na jedan od najvažnijih umjetničkih projekata suvremene kinematografije.

The Beverly Wilshire
Sličan status ima i The Beverly Wilshire, čije je ime zauvijek povezano s filmom Pretty Woman. Hollywood je odavno naučio da nostalgija može biti profitabilna, no malo tko ju je komercijalizirao tako izravno kao ovaj hotel. Danas gosti mogu rezervirati posebne Pretty Woman pakete, s privatnim stilistima, luksuznim shopping iskustvima i apartmanima inspiriranima filmom. Granica između filmske fikcije i turističke ponude gotovo više ni ne postoji.

The St. Regis New York
Ipak, zanimljivo je da ovi hoteli nisu nužno stekli status važnosti zbog samih filmova, već zbog osjećaja koji predstavljaju. The St. Regis New York tako je ostao upamćen po cijeloj estetici starog New Yorka. Pojavljivao se u filmovima poput The Devil Wears Prada, The First Wives Club i The Godfather, no njegova je prava funkcija na filmu gotovo uvijek ista – simbolizira moć, status i onu verziju Manhattana koja danas više postoji u pop kulturi nego u stvarnosti.
The Dolder Grand
S druge strane, The Dolder Grand predstavlja potpuno drukčiji tip filmskog luksuza. U David Fincherovoj adaptaciji filma The Girl with the Dragon Tattoo hotel ne djeluje toplo ni glamurozno. Naprotiv, njegova monumentalna arhitektura i sterilni interijeri dodatno pojačavaju osjećaj distance i hladnoće. Upravo je zato postao toliko upečatljiv – luksuz više nije prikazan kao udobnost, nego kao prostor izolacije.

Bellagio Las Vegas
A onda postoji i Bellagio Las Vegas, vjerojatno jedan od rijetkih hotela na svijetu koji je postao prepoznatljiv čak i ljudima koji nikada nisu gledali Ocean’s Eleven. Fontane Bellagia danas funkcioniraju kao globalni simbol Las Vegasa, gotovo važniji od samog grada. Film Steven Soderbergh redefinirao je način na koji publika zamišlja Vegas – manje kičasto, više elegantno, s dozom glamura koji djeluje filmski čak i kada je stvaran.
*Tekst je preuzet s portala Journal.rs
Foto: Park Hyatt Tokyo, The Beverly Wilshire, The Dolder Grand




