Pričale smo s tri genijalne žene iz Hrvatske gorske službe spašavanja i zaključile da nema toga što one ne mogu

Žene HGSS-a: Tihana Boban, Jasmina Benčić i Krunoslava Kauzlarić

Pomagati drugima u nevolji, nesebično i bez fige u džepu, zasigurno je najbolji osjećaj na svijetu, a o tome možda najviše znaju članovi Hrvatske gorske službe spašavanja, koji preuzimanjem inicijative i snažalenjem u izazovnim situacijama svake godine spase na stotine ljudskih života.

I tako već 70 godina…

…jer upravo ove godine HGSS slavi svoj veliki 70. rođendan, a 2020. će u cijelosti biti ispunjena različitim aktivnostima kojima će obilježiti ovu značajnu obljetnicu. Ususret središnjem događaju koji će se održati 25. travnja u Laubi, naša gorska služba spašavanja u prvi je plan odlučila staviti one bez kojih njene herojske akcije ni ne bi bile moguće, a to su volonteri HGSS-a, njih čak tisuću, koji baš poput nas imaju svoje ‘uobičajene’ svakodnevne poslove, dok su njihovi slobodni i privatni trenuci u velikoj mjeri posvećeni volontiranju u HGSS-u i sudjelovanju u potragama i spašavanjima. Kao što sami kažu na svojim stranicama, “biti HGSS-ovac je strast, ali i dužnost i obveza koja podrazumijeva velika odricanja i ustupke u privatnom životu”.

„Iza nas je dugih 70 godina nesebičnog rada, traganja i pomaganja unesrećenima i onima kojima druge službe ne mogu pristupiti. Zbog toga često ispaštaju i naše obitelji, ali jednostavno je neopisiv osjećaj kada znate da ste nekome pomogli i spasili mu život. S time se nikakva nagrada ne može mjeriti, a želimo i svim stanovnicima Republike Hrvatske omogućiti da osjete barem djelić atmosfere koju mi doživimo u svakoj akciji. Upravo smo zato, ususret proslavi 70 godina, organizirali mnogobrojne radionice i događaje koji su tipični za našu službu, a u kojima će sudjelovati svi pripadnici HGSS-a“, pojasnio je povodom velike i značajne obljetnice tajnik HGSS-a, Darko Berljak.

800-injak HGSS-ovih akcija godišnje

Kako bismo stvari stavili u okvire, recimo samo kako u godinu dana HGSS-ovci realiziraju čak 800-injak akcija: oko 500 njih u planinama, 180 potraga, 270 intervencija, oko 30 akcija koje uključuju i upotrebu helikoptera te oko 20 akcija na vodi. HGSS uživa veliku podršku javnosti, a ne možemo se oteti dojmu da je to, između ostalog, i zbog njihova djelovanja na društvenim mrežama. Još od 2005. godine, upravo putem interneta i društvenih mreža, savjetuju građane kako se prikladno ponašati u prirodi da bi se izbjegle tragedije, a njihovi vrijedni savjeti često su popraćeni i duhovitim opaskama s kojima se javnost lako identificira i povezuje, pa nije ni čudno da je HGSS prije nekoliko godina dobio HUOJ-evu nagradu za Komunikatora godine.

U kontekstu 70. rođendana HGSS-a, zaintrigiralo nas je tko su žene HGSS-a, na kojim pozicijama unutar HGSS-a djeluju, što im je najveće priznanje za njihov volonterski rad i kako je općenito biti žena unutar službe koja se još uvijek smatra dominatno muškom. Odgovore smo potražile u ugodnom razgovoru s tri inspirativne HGSS-ovke: izvrsnom penjačicom i planinskom skijašicom Krunoslavom Kauzlarić, vodičicom potražnog psa Tihanom Boban i voditeljicom odjela kartografije u HGSS-u Jasminom Benčić.

Krunoslava Kauzlarić: “Možemo sve kao i muškarci”

  • Imaš više zanimanja, zanimacija i hobija kojima ispunjavaš svoje slobodno vrijeme… No, imaš i stalni posao. Koliko je on avanturistički nastrojen u odnosu na rad u HGSS-u?

Kod mene sve mora biti s određenom dozom adrenalina, ako nije tako, jako mi brzo dosadi i tražim novo, slično je i s poslom, iako s obzirom na moje obrazovanje ono nije vezano uz sport i prirodu.

Trenutno radim kao voditeljica ureda i prodajnog tima od 10 ljudi koji se bavi nekretninama pa je svaki dan pun adrenalina, neizvjesnosti i ciljeva koji se moraju dohvatiti s timom, a i klijentima. Ostatak mog slobodnog vremena je isključivo vezan uz prirodu, adrenalin i vještine potrebne za HGSS, kao što su skijanje, penjanje, speleologija…, a kojima sam se bavila i prije nego što sam uopće krenula u priču s HGSS-om.

Krunoslava Kauzlarić
  • U HGSS-u djeluješ volonterski… Kada je sve započelo i kako si se odlučila priključiti?

Kada sam upisala studij i prestala s profesionalnim bavljenjem sportom, jako mi je falilo okruženje u kojem su ljudi sličnih interesa i želja za malo drugačijim, avanturističkim pothvatima. Moja prva ljubav i vještina od raznih područja u HGSS-u kojima se bavimo je zima i spašavanje u zimskim uvjetima. Provodeći tako svoje slobodno vrijeme na skijalištima i okolici istih upoznala sam dio ljudi iz službe koji su zaključili da uopće ne bi bilo loše da tu svoju ljubav usmjerim u rad i pomoć u HGSS-u… Poslušala sam ih i evo me, skupila sam već 10 godina staža.

  • Sudjeluješ i u akcijama spašavanja – kakvi sve osjećaji prolaze kroz glavu kada krećete na te akcije, kada su one u tijeku ili kada završe? Koji su glavni principi potraga kojih se morate pridržavati u svakoj situaciji?

Akcije spašavanja su nešto za što nema točne skripte, knjige ni tečaja koji vas može u potpunosti pripremiti za ono što vas čeka. Svaka situacija je u potpunosti drugačija i pored svih znanja i vještina koje imate, zahtijeva jako puno improvizacije i samopouzdanja da ćete odraditi maksimalno dobro u tom trenutku. Osobno, uvijek kada krećemo u neku akciju, pored procedure i operativnih stvari koje odrađujemo, u glavi mi je hrpa mogućih scenarija koje prolazim, scenarija što bi nas moglo dočekati na terenu, kako bih se mogla što bolje pripremiti za to. Kada akcija krene, tada su samo taktičke odluke ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo i konstantna provjera unesrećenih, tehnika, kolega i cijele situacije.

Kada završe, osjećaj ovisi o ishodu, no većina je vrlo pozitivna i tada je ljudima koji su trebali našu pomoć najčešće jako neugodno što su nas morali zvati pa se konstantno zahvaljuju i ispričavaju za što apsolutno nema potrebe. Nije se dobro pozivima u pomoć zezati, no nikako ne preporučamo zbog srama odgađati poziv kada osoba shvati da je u problemu. Vrijeme je kod akcija spašavanja često ključan faktor.

Krunoslava Kauzlarić
  • Izvrsna si penjačica i planinska skijašica – kada se rodila tvoja ljubav prema gorama i planinama?

Sa skijaškim trčanjem sam krenula u prvom razredu osnovne škole i iako me roditelji nikada nisu tjerali, svaki radni dan i vikend do fakulteta, bez pauze, aktivno sam se bavila time. Kada mi je malo dosadilo, prebacila sam se u biatlon, ipak je s puškom malo zanimljivije trčati.

Najveća ljubav rodila se nakon prestanka bavljenja sportom, u trenutku kada više nisam imala obvezu treninga i utrka svaki dan. Tada sam shvatila koliko mi priroda i adrenalin fale. Sada u slobodno vrijeme kombiniram alpsko, planinsko i skijaško trčanje, a ljeti se penjem i planinarim ako je moguće, naravno na visinama gdje i ljeti ima snijega.

  • Bivša si reprezentativka u biatlonu – koliko si samu sebe upoznala kroz ovu disciplinu, svoje granice, ali i mogućnosti?

Mislim da ne postoji bolja “podrška” odgoju pored sporta. Činjenica da odrastaš u okruženju gdje koliko radiš toliko si dobar i imaš, stječeš samostalnost i natjecateljski duh te konstantno ispipavaš svoje granice i mogućnosti, izgradi te u zadovoljnu osobu. Zadovoljstvo kod sportaša ne ovisi o okolnostima koje te kroz život prate i snađu, a koje su nekad bolje nekad lošije, nego to zadovoljstvo ovisi o tebi samom, koliko si se ti potrudio i napravio najbolje što si mogao. Ja to smatram izuzetno važnom vrlinom. Gledam sve svoje sportske kolege danas u poslovnom svijetu i privatnom životu koji su redom uspješni na oba polja i rijetko ćete ih čuti da kritiziraju svijet oko sebe ili traže opravdanje za neuspjeh.

Krunoslava Kauzlarić
  • Što je po tebi najljepši dio rada u HGSS-u? Iako sigurno zna biti iscrpljujuće i iako ti oduzima od slobodnog vremena/privatnog života, što ti je najveća nagrada?

Najljepši dio u HGSS-u su ljudi, volonteri, sa sličnim životnim principima, željama i motivacijom kojoj je temelj ljubav prema onome što rade. Divan je to bijeg iz ovog drugačijeg svijeta kakvog poznajemo i živimo :). Vrlo rijetko se kod nas priča o pravom poslu od kojeg živimo, a katkad nakon godinu-dvije shvatite da je neki kolega iz službe s kojim ste proveli puno vremena vrhunski arhitekt, geolog ili stomatolog.

Stvarno bi bilo krivo s moje strane reći da se žrtvujem i da mi HGSS oduzima vrijeme. Zaista volim to što radim i moja najveća nagrada je što time katkad mogu pomoći drugima. Recimo, kada sam prije nekoliko godina upisala diplomski studij, pored posla i obaveza, imala sam osjećaj da mi to malo previše uzima vrijeme HGSS-u, da se ne stignem posvetiti koliko želim pa da moram s fakultetom požuriti. Svakako, primarna motivacija mi je ljubav prema prirodi, adrenalinu i bavljenju tim specifičnim poljima, a tada kao nagrada dolazi pomoć drugima jer je to stvarno super osjećaj.

Krunoslava Kauzlarić
  • Kako je biti žena u HGSS-u? Neka opća pretpostavka je da ste u manjini. Što sve žene mogu u tom kontekstu, a što možda neka šira publika ne može ni zamisliti?

U manjini smo što je razumljivo jer HGSS okruženje je često izlazak iz zone komfora što se tiče svega, od fizičkih mogućnosti pa do osnovnih životnih uvjeta i potrepština na koje smo navikli.

Inače, kod nas se ne nude dečki ponijeti ti stvari iako padaš s nogu i normalno pričaju o “muškim” temama dok smo s njima, ali nas izrazito poštuju i ja se osjećam ravnopravno i dobro u takvom društvu. Teško mi je reći što sve žene mogu, jer možemo sve kao i muškarci i nisam nikada bila u situaciji da se posao kod nas dijelio na muški i ženski.

Raspored poslova na vježbama, aktivnostima pa i u akciji radi se isključivo na temelju vašeg CV-ja u HGSS-u i često su žene te koje nose glavne i ključne uloge zbog specifičnih vještina i iskustva na određenim poljima. Možemo recimo iskakati iz helikoptera u more i gore i spašavati ljude :).

Tihana Boban: “Volontiranje je jedan od stupova koji grade bolje društvo”

  • Što si po struci i kojim se poslom inače baviš?

Završila sam Učiteljsku akademiju, ali u struci sam radila svega par godina. Radim u Hrvatskom planinarskom savezu, iz kojeg je i krenula gorska služba!

Tihana Boban
  • Kada je točno počela tvoja priča u HGSS-u?

U HGSS sam ušla 2006. godine. Primarno sam se bavila speleologijom u PDS Velebit i zapravo sam se kroz bavljenje speleologijom upoznala sa radom HGSS-a.

Još sam u srednjoj školi završila speleološku školu i od tada sam u planinama. Išla sam i na žensku alpinističku ekspediciju u Himalaju CHO OYU 2007. godine.

HGSS-u sam se odlučila priključiti jer smatram da je volontiranje jedan od stupova koji grade bolje društvo. Super je šta sam mogla spojiti ono što volim i ujedno je i korisno te pomažem drugima svojim znanjima koje sam stekla van standardnog posla koji obavljam za plaću.

  • Sudjeluješ i u akcijama spašavanja – koji su glavni principi potraga kojih se morate pridržavati u svakoj situaciji?

Akcije su sastavni dio rada u HGSS-u te treba uvijek biti spreman i odgovoran. Dosta često moraš improvizirati i biti spreman da ima puno situacija koje ne možeš predvidjeti niti 100% kontrolirati. Super je što većina ljudi koja volontira u HGSS-u radi to s velikom ljubavlju i čovjek bi pomislio da su pravi profesionalci koji se samo time i bave.

Tihana Boban
  • Što je po tebi najljepši dio rada u HGSS-u?

Jedna od najboljih stvari je kada dijeliš istu strast s prijateljima i svi imamo isti cilj… pomoći nekome. Nikad se ne zna kada će “puknuti” akcija, obično kada ti najmanje odgovara npr. rođendani, obiteljski ručkovi, najgore moguće nevrijeme, i tada se vidi spremnost ekipe iz HGSS-a jer su doista uvijek spremni. Ja to volim, iako ponekad, kada sam sva mokra i puzam po nekom gustišu sva blatna, pomislim što mi je ovo trebalo, no osjećaj veselja i ispunjenosti je jači od ovih trenutnih slabosti.

Upravo to mi je nagrada, osjećam se dobro ako mogu nekome pomoći. Ako netko u svoje slobodno vrijeme želi pomoći nekome neznancu, to je jako dobro i više ljudi bi trebalo to raditi.

  • Kako je biti žena u HGSS-u? Neka opća pretpostavka je da ste u manjini. Što sve žene mogu u tom kontekstu, a što možda neka šira publika ne može ni zamisliti? 

Žene u HGSS-u su ravnopravne s muškarcima te nema nekih velikih raspodjela među spolovima. Većina žena se i prije angažmana u službi bavila alpinizmom ili speleologijom, tako da su naučene na teške situacije kojih može biti u akcijama.

  • Potražni psi tvoja su domena u HGSS-u. Jesu li ti dani ispunjeni treninzima s njima i kakva iskustva, ali i neke pouke si stekla radeći, a i živeći sa psima?

Oduvijek sam obožavala pse, ali zapravo sam to tek upoznala kroz HGSS. Prvenstveno sam u gorsku ušla kao speleolog i kada sam položila za gorsku spašavateljicu počela sam razmišljati da se bavim sa psima kroz Komisiju za potrage i lavine. Uglavnom, to je dosta teško i kompleksno te mi uz to ne ostaje puno slobodnog vremena, ali ne mogu si više ni zamisliti drugačiji život.

  • Veže te posebno prijateljstvo, ali i rad u HGSS-u, uz border collieje. Kako bi opisala tu pasminu i kako se zove trenutni član vaše obitelji?

Moj pas je Border collie pasmine i zove se Flynn. Ima 6 godina i licencirani je pas te odlazimo stalno u potražne akcije. Ta pasmina je vrlo aktivna tako da i slobodno vrijeme koristim za odlaske na trčanje i šetnje. Uklopio se u naš lifestyle :).

  • Imali smo priliku pročitati da ste obiteljski skoro svi uključeni u HGSS ili barem gajite ljubav prema planinama. Bi li voljela da djeca krenu vašim putem?

Moj suprug je isto u gorskoj i upoznali smo se u PDS Velebit te volimo prirodu i naše slobodno vrijeme koristimo za odlaske u brda. Ne mogu reći bih li htjela da se i moje dijete bavi alpinizmom ili speleologijom, ali bih svakako željela da prepozna ljepotu prirode te da ju poštuje! Trenutno trenira nogomet :).

Jasmina Benčić: “HGSS-ovci imaju veliko srce i izražen osjećaj empatije, a biti dio takvog tima je sreća”

  • Izrađuješ zemljovide kako bi se planinari, ali i rekreativci što sigurnije kretali po našim planinama. Koja ti dosadašnja znanja i vještine pomažu u njihovoj izradi?

Završen studij geografije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu gdje sam se prvi puta susrela s GIS softverom, 4 godine radnog iskustva u Zavodu za prostorno uređenje Krapinsko-zagorske županije gdje sam imala prilike raditi sa zemljovidima, te nešto manje od dvije godine rada u zaštiti okoliša svakako su me usmjerili i usadili znanja koja sada primjenjujem u izradi zemljovida. Osim toga, kao članica HGSS-a završila sam tečajeve za izradu zemljovida koje organizira Odjel za kartografiju i tu se dogodila “prava ljubav”.

Jasmina Benčić
  • Zemljovidi su dragocjena stvar i u HGSS-ovim akcijama potraga i spašavanja. Kakav je osjećaj biti dio tog kolektiva i doprinositi mnogim HGSS-ovim pričama koje najčešće imaju sretan završetak?

Akcije potraga i spašavanja odvijaju se najčešće u uvjetima koji nisu idealni, no sama spoznaja da ćemo nekome pomoći stavlja u drugi plan sve što je manje lijepo. HGSS-ovci imaju veliko srce i izražen osjećaj empatije, a biti dio takvog tima je sreća.

  • Što je najbitnije kod izrade zemljovida? Što sve moraš imati na umu kada ih stvaraš – kako ih prilagođavaš?

Za zemljovid je najbitnije da je vjerodostojan kako bi se spriječile nesreće, povećala sigurnost kretanja i boravka u prirodi. Osim toga, zadaća zemljovida je i promocija prirodne, kulturne i športsko-rekreativne vrijednosti ruralnog područja Hrvatske. Kod izrade zemljovida vrlo je bitno da se u terenski rad uključe lokalni planinari zato što oni zapravo najbolje poznaju svoj teren.

  • Kada i kako si se odlučila priključiti radu HGSS-a?

U HGSS-u sam od 2014. godine kada su me dva spašavatelja iz moje stanice Krapina predložila da se priključim radu stanice kao planinarka i aktivna rekreativna sportašica. Volontiranje i pomaganje onima kojima je pomoć potrebna, te usavršavanje u različitim specijalnostima, ljudima koji to jednom započnu postane način života u slobodno vrijeme.

Jasmina Benčić
  • Na kraju dana, što ti je najveća nagrada za volontiranje?

Najveća nagrada je svakako akcija spašavanja sa sretnim ishodom, kada nekome pomognemo i spasimo mu život.

  • Kako je biti žena u HGSS-u? Neka opća pretpostavka je da ste u manjini. Što sve žene mogu u tom kontekstu, a što možda neka šira publika ne može ni zamisliti?

Svi zajedno funkcioniramo kao tim tako da se razlika ne osjeti, ako bi je uopće i trebalo biti. Žene u HGSS-u su apsolutno ravnopravne i mogu postići sve što i muškarci. Vode akcije najzahtjevnijih stijenskih i helikopterskih spašavanja, spašavaju u zimskim uvjetima, instruktorice su i voditeljice tečajeva speleospašavanja, vode i obučavaju pse, bave se vrlo opasnim speleoronjenjem…

Jasmina Benčić
  • Relativno nedavno bila si dio ekspedicije koja je osvojila Uhuru Peak, najviši vrh planine Kilimanjaro i čitavog afričkog kontinenta. Koliko se izazova našlo na vašem putu i što ovakve ekspedicije sve podrazumijevaju? Kakve sve emocije one bude u tebi?

Hm, da krenem nabrajati sve izazove, ovaj intervju ne bi nikada završio (smijeh). Prvi izazov definitivno je kapitalističke prirode, odnosno, uskladiti godišnje odmore svih sudionika sa željenim terminom polaska. Srećom, radim to što radim pa poslodavac ima razumijevanja. Zatim su tu izazovi financijske prirode koje također vješto izbjegavam jer sam bogata ‘ko svetog petra kajgana’ (smijeh). I onda dolazi kondicijska priprema. Iako sam članica HGSS-a i u dobroj kondiciji, fizička priprema je itekako potrebna. Ne trebaju to biti usponi na najviše vrhove regije, ali bez mnogo i mnogo sati hoda jednostavno ne ide. Neki govore da uspon na Kilimanjaro savladavaju i totalni početnici, što je u nekim primjerima i istina, ali izuzeci ne čine pravilo i nijednu planinu se ne smije podcijeniti, ma koliko ona visoka bila. Što ste više kondicijski spremni, to će, naravno, uspon biti lakši i imat ćete više energije za uživanje u Tanzanijskoj prirodi, kulturi i ljudima. Cijelo nas je vrijeme pratila poprilična kiša, a kako se na planini od tolike kiše vrlo teško obraniti, završili smo s mokrim šatorima, mokrim vrećama, mokrom odjećom i mokrom obućom, ali smo zajedništvom izdržali povremeni pad morala i izgurali do kraja. Posljednji koraci do Stella Pointa bili su vrlo emotivni. Iscrpljeni ste, hladno vam je, ali dolazi zora i prve zrake Sunca u nekima izazivaju čak i suze! Otprilike pola sata kasnije stojite na 5895 metara nadmorske visine i ne smeta vam ni vjetar, ni snijeg, ni umor, ni temperatura od -15 stupnjeva, jedino što vidite jest natpis: “Mount Kilimanjaro – Congratulations, You are now at Uhuru Peak, Tanzania, Africa’s highest point and the world’s highest free standing mountain!” Za neke je ovakvo iskustvo svakodnevnica, za neke tek dalek i nedostižan san, a ja sam, eto, i taj izazov na svom popisu uspješno precrtala.

Jasmina Benčić
  • Koje bi još vrhove voljela posjetiti?

Aconcagua, možda. Vidjet ćemo… 🙂

Foto: Marija Laća

0