Kada danas pogledaš unatrag, što ti je bilo emocionalno najizazovnije na putu do trudnoće i gdje si pronašla snagu?
Vjerojatno suočavati se iznova s porazom, ne odustati… Biti opuštena u svemu tome, iako zapravo ni ne znam koliko je to realno i moguće za ikoga. A što se snage tiče, ja sam to stvarno dugo željela i to je valjda na kraju i presudilo.
Kako je proces trudnoće prošao za tebe?
Imala sam urednu trudnoću od početka do samog kraja, ali ne mogu reći da mi je ijedno tromjesečje bilo lako. U prvom sam imala mučnine, u drugom glavobolju jedno mjesec i pol dana, a u trećem više uopće nisam mogla spavati, odnosno nijedan položaj više nije bio udoban i jedva sam čekala da rodim, odnosno da dobijem svoje tijelo natrag. Zapravo sam se prvi put i naspavala tek kad sam rodila, makar je bilo u kratkim intervalima.
Što ti je prvo prošlo glavom kad si u naručje primila kćer?
Kako je topla i stvarna… Ne znam, teško je to opisati, potpuno jedno nadrealno iskustvo.
Je li partner bio s tobom na porodu i kako je on sve to podnio? Koliko ti je značila njegova podrška tijekom trudnoće (i poroda ako je bio u rađaoni)?
Bio je sa mnom na porodu i sve je bilo dosta opušteno, i on i ja. Kasnije smo zajedno bili u bolničkoj sobi tih prvih par dana, sve smo zajedno radili i ne mogu zamisliti kako bi mi bilo da tih prvih par dana nisam imala tu mogućnost. Pamtim taj period kao najintimnije razdoblje u životu i ne bih baš ništa promijenila.
Odakle inspiracija za ime?
Lola nam je bilo onako zvrckasto ime, puno karaktera, internacionalno i lako za izgovor. Osim toga sve pjesme tog imena su mi super; Kinksi, Sarah Vaughan, Alizée…
Kako te majčinstvo promijenilo u smislu prioriteta – što ti je danas važno, a nekad možda nije bilo?
Možda najviše neka rutina u svakodnevici. S obzirom na to da nemam uobičajeni posao, dani mi nikad nisu bilo baš strukturirani i živjela sam vrlo spontano. Sad je to potpuno druga priča, tako da koliko god uživam u nekim novim ritualima, malo mi i nedostaje ta sloboda. Također, san više nije prioritet, ali tu se polako usklađujemo.
Koji je trenutak s bebom u prvim danima kod kuće ostao urezan posebno u sjećanju? Zašto baš taj?
Ti prvi dani su meni u sjećanju kao jedan dugačak dan, ali mislim da ću se uvijek sjećati zvukova koje je Lola proizvodila u snu. Znali smo ležati u krevetu i umirati od smijeha. Kasnije se to pretvorilo u ‘pričanje’ i pjevušenje u polusnu ili prije spavanja, prve pokušaje oponašanja riječi koje je imala već s 2 mjeseca, a sad to vidim kao dio njenog vrckavog i radoznalog karaktera.
Pjesma koju si često slušala u trudnoći? Puštaš li ju sada bebi i kako reagira?
U trudnoći sam svašta slušala, ali smo u tim prvim danima na repeatu imali ‘Ghost‘ od Honeyglaze i ‘Lamb’s wool’ od Foster the people, nekako mi je pasalo uz sve emocije kroz koje sam tad prolazila… Kasnije je Lola najviše reagirala na Bob Marleyja i duet s Lauryn Hill ‘Turn your lights down low’, a imamo i playlistu za spavanje koju je složila moja prijateljica i pjevačica Ivana Starčević uz koju se momentalno smiri bez obzira u kojem je raspoloženju.
Kako ste se ti i partner prilagodili novoj dinamici?
Ja bih rekla dosta dobro, mislim da je tu najvažniji neki timski rad i puno razumijevanja, empatije, strpljenja. Ja sam, naravno, kao mama većinu vremena s Lolom, ali on se potrudi doći doma ranije s posla ili nekad radi od doma pa imaju svoje male rituale dok ja obavljam neke svoje obaveze i poslove po kući.
Kako se nosiš s postpartumom?
Meni se jako svidjela ta neka nova osjetljivost i nježnost koju sam osjećala, ali potpuno mogu razumjeti i kako je lako skrenuti s tog intenziteta u neki mrak. Tako da mislim da je ženi u tom trenutku stvarno potrebno puno podrške i osjećaja sigurnosti i stabilnosti kako bi što lakše prošla kroz sve to.
Što ti najviše pomaže da ostaneš smirena u danima kad je sve pomalo kaotično. Imaš li neki svoj mali ritual?
Pa zapravo mi ta rutina pomaže, odnosno osjećaj roditeljske dužnosti koji nikad ne prestaje. Odnosno, nema se baš puno prostora ni vremena za nešto što bi me primjerice prije puno više uznemirilo. A ono što me uvijek i momentalno smiri su zagrljaji s bebom…
Kako biraš što dijeliti, a što zadržati samo za sebe kada je riječ o tako intimnom razdoblju poput trudnoće i majčinstva?
Mislim da sam dosta toga dijelila s najužim krugom prijateljica, ali neki trenuci intime bi jednostavno izgubili od čarolije kad bih ih podijelila s ikim. Što se tiče javnosti, tu sam puno suzdržanija, ali u redu mi je i govoriti o ovakvim stvarima u nekom određenom kontekstu jer mislim da je podržavajuće za žene i majke, što se do nedavno počelo mijenjati na globalnoj razini.
Jesu li te neke situacije s bebom potaknule da upoznaš novu verziju sebe?
Možda su me više podsjetile na neke verzije mene na koje sam zaboravila. Djeca nas uvijek pozivaju na prisutnost sa sobom i svijetom oko sebe.
Kako balansiraš između obaveza i majčinstva? Imaš li neki svoj sustav ili se vodiš dan-po-dan?
Imam detaljan sustav i raspored za psihoterapijski rad, dadilju koja dođe 3 dana u tjednu na par sati pomoći dok ja radim. Što se tiče muzike, tu je puno spontanije, odnosno uskaču prijatelji i obitelj ako je neki koncert u pitanju, a za sve ostalo ide sa mnom jer je stvarno chill i zahvalna beba.
Što te majčinstvo naučilo o tebi samoj, što prije možda nisi ni primijetila?
Ne znam je li me naučilo, ali svakako me uzemljilo na jedan sasvim novi način i donijelo neki mir.
Koji savjet si dobila, a voljela bi ga podijeliti sa svim budućim majkama?
Uff… Meni su najviše koristili praktični savjeti, a od ovih nekih životnih jedan koji mi je ostao u pamćenju već odavno je da djetetu treba sretna majka. Biti roditelj nije lako, ali ne smijemo zanemariti svoje potrebe jer je to na kraju krajeva i ono što dijete vidi i iz čega uči.
I za kraj, da možeš svom djetetu ostaviti jednu poruku koju će čitati kad odraste – što bi mu napisala?
Sve čega se bojiš doci će i proći će, a ti ćeš biti ok. Voli te tvoja mama. 🙂
Foto: Sanja Jagatić
