Iva Biondić: Antonio Ortuño – Meksikanac čije se knjige čitaju kao što se gleda serija na Netflixu
Nepunih tridesetak minuta nakon što sam upoznala Antonia Ortuña razvili smo teoriju o životnom vijeku rock majica (njegove žive u tri mijene, od koncerta preko pidžame do čišćenja toaleta, a neke moje u četiri, jer prije zadnje tužne faze neke još neko vrijeme (pre)žive u kući na moru gdje se nose isključivo ofucane majice), otkrili da smo odrasli uz istu glazbu obožavajući na primjer grupu Pixies, da volimo filmove i dobre suvremene TV serije (njemu je hrvatska serija „Novine“ jedna od omiljenih), ali da jedino knjige čitamo kao da smo gladni priča i nismo se složili je li Muzej prekinutih veza zabavno ili tužno mjesto…
Naše instantno kulturno prepoznavanje malkice je ipak (za)čudno samo zato što, iako smo generacijski tu negdje, Antonio je tek prije nekoliko dana prvi puta stupio nogom u Hrvatsku, rođen je u Zapopanu u meksičkoj državi Jalisco, dok danas živi u Guadalajari, a uz to razgovarali smo na kombinaciji engleskog, za koji on kaže da ga govori kao stari Kinez koji cijeli život živi u LA-u, i mojeg hrđavog španjolskog, a za potrebe ovog intervjua i Google Translate je dao svoj obol.
Antonio Ortuño je autor koji piše u duhu punka i rocka
Antonio Ortuño posjetio je Zagreb i Split kao gost Festivala svjetske književnosti da bi promovirao svoju knjigu „Spaljeni“ koja je prije nekoliko tjedana izašla u izdanju Frakture. Ovaj danas proslavljeni meksički autor, kojeg je kultni britanski literarni časopis Granta 2010. uvrstio na prestižnu listu najboljih mladih pisaca na španjolskom jeziku i čijih je već šest romana našlo uspjeh i nagrade i u Meksiku i u Južnoj Americi i širom svijeta, još uvijek stanarinu plaća radeći kao novinar.
Njegov roman „Spaljeni“ mračni je triler u kojem, kao što njegov hrvatski urednik Roman Simić kaže, nije bitno tko je ubojica već tko su sve žrtve te da je krivac kolektiv, sustav koji omogućava pa i potpomaže zločine. U ovoj teškoj priči, nažalost isto kao i u meksičkoj stvarnosti, ima puno mrtvih i nestalih migranata iz Srednje Amerike, koji se preko Meksika pokušavaju dočepati SAD-a. U njoj nema heroja ni happy end-a već samo privremenih bjegova i kratkotrajnih osveta. Priču nam posve neočekivano za ovakvu temu pričaju samohrana majka, socijalna radnica, koja nam otkriva mračne dijelove meksičkog uma i otac njenog djeteta, srednjoškolski profesor koji nas suočava s ružnim osobnim i nacionalnim istinama.
Kad čitam o tragedijama ljudi ili nacija to me često rastuži. Tuga je pasivna emocija. Čitajući “Spaljene” strašno sam se nanervirala, naljutila. A to nije baš pasivna emocija. Rijetko mi se dešava da mi neki tekst izazove tako snažnu reakciju. Kako si to uspio? Da li ti je to bila intencija?
To je knjiga napisana iz bijesa i ta se energija osjeti i u pisanju i u stavu romana. Ima puno knjiga o meksičkim migracijama u SAD i tragedijama koje se događaju našim ljudima, ali do „Spaljenih“ vrlo malo njih je pričalo o brutalnim načinima na koje moja zemlja tretira migrante iz Srednje Amerike. Ali, naravno, jedna stvar je da se naljutiš na situaciju (ili je se sramiš), a druga da to pretvoriš u literaturu. Ja sam vrlo zainteresiran za emocionalni aspekt teksta a moj posao, u tehničkom smislu, je da se ta emocija pretvori u jezik. „Spaljeni“ su napisani s glavom u kojoj kipi bijes, ali editirao sam je hladne glave.
Prema nekim filozofskim konceptima, poput onih Hegelovih ili Husserlovih, da bismo definirali sebe potrebno je da postoji onaj “Drugi”. “Drugi” je onaj koji nije poput nas. Da bi Amerikanci bili Amerikanci, njima su kroz povijest trebali (neprijatelji) poput Rusa i drugih komunista, vanzemaljaca…, a krajem 20. i u 21. stoljeću ulogu “Drugih” preuzeli su Meksikanci ili migranti iz Srednje Amerike. Možemo li mi kao ljudi uopće egzistirati ne mrzeći “Drugog”?
Stvar je još složenija, jer ponekad “Drugi” pripada istoj nacionalnosti ili etničkoj skupini i to čini stvari još okrutnijima. Nema nikakvih bitnih razlika između migranata iz Srednje Amerike i Meksikanaca. Ni vjerskih niti političkih ni velikih jezičnih pa ni izgledom baš. No, isti kodovi diskriminacije koje mi Meksikanci primjenjujemo na sebe primjenjujemo i na migrante iz Srednje Amerike. Ali oni su potpuno bespomoćni i ranjivi jer njih ni država ne štiti s obzirom na to da su u tranzitu gdje gube ljudskost i postaju samo tijela.
Prije nešto godina kćer Che Guevare na jednom je festivalu u Zagrebu pričala kako je bila pozvana na festival o pismenosti u Rimu. Pripremila se pričati o projektima koje u Srednjoj i Južnoj Americi provodi da bi povećala pismenost stanovništva. Kad je došla u Rim i kad je konferencija počela, shvatila je da je tema konferencije “digitalna pismenost”, da se našla na konferenciji među stotinama ljudi koje pismenost muči jedino kao tema digitalne (ne)spretnosti i (ne)snalažljivosti dok ona radi s ljudima koji jedva da znaju za postojanje paralelna (digitalna) realnost. U „Spaljenima“ spretno kombiniraš te neke nazovimo primitivne, bazične civilizacijske probleme s onim post-modernima poput medijatizacije politike.
Nasilje u Meksiku je vrlo složeno, u isto vrijeme je i pred-moderno i post-moderno. To je nasilje koje izaziva terminalno zlostavljanje pobijenih naroda (migranata iz Srednje Amerike), ali ima postmodernističke karakteristike – medijatizaciju, način na koji simboličko nasilje prethodi stvarnom (prijetnje preko Facebooka ili Twittera pretvaraju se u stvarnost). Ta mješavina arhaičkoga i ultramodernog je vrlo meksička. U knjizi koristim i službeni birokratski diskurs kroz objave za medije koji je najčešće jedino što je o tim tragedijama i prisutno u medijima, a njega namjerno konstruiram kao „fake news“.
Hoće li nam se desiti još jedno raslojavanje – mi koji egzistiramo digitalno i oni “Drugi” koji digitalno ne postoje? Posebno u regijama poput Južne i Srednje Amerike.
Dobro, mogu ti reći onda prvo da Meksiko spada pod Sjevernu Ameriku. Ha, ha. Ali razumijem, da. Istina je da je dio nevidljivosti i ranjivosti tih migranata njihovo nepostojanje kao digitalnih subjekata, jer digitalna egzistencija podrazumijeva troškove koje oni ne mogu platiti. Stvar je u praksi još složenija, jer nisu sve migracije ekonomske, ljudi su također raseljeni zbog nasilja, a problematična je i razina prodora digitalnosti u svakodnevnom životu marginalnih građana. Razlika je u tome da ljudi s više novca i resursa imaju već relativnu težinu i time su zaštićeniji. Trošak štete je veći. Problem je u tome da je vidljivost pa onda i da su troškovi „štete“ nad migrantima iz Srednje Amerike ili nekih drugih dijelova svijeta gdje se događaju slične tragedije manji, odnosno niži.
Nedavno je Netflix kupio hrvatsku TV seriju “Novine” koja prikazuje našu suvremenu brutalnu političku i medijsku zbilju. Jedna od zemalja u kojoj je serija napravila veliki uspjeh je Meksiko. Znači li to da su u pravu oni koji tvrde da smo kao nacije srodno brutalni?
Gledao sam tu seriju i jako mi se svidjela. Pogotovo gledajući je iz pozicije novinara. Izuzetno je dobro napravljena u kontekstu aktualnog novinarstva. Ima, iz onoga što sam vidio, mnogo sličnosti u stvarnosti naših zemalja. Mi smo zemlje u kojima korupcija dominira i uključuje cijele slojeve društva. Kao meksički gledatelj, dobro shvaćam klimu serije, mnogo više nego što shvaćam onu u američkoj seriji, na primjer.
Sudeći po tvom izboru majica, glazba ti je veoma važna – jer to samo zbog glazbe ili i priča koje se glazbom pričaju? Jučer si nosio majicu Nicka Cavea, danas imaš ovu Ramonesa, sviraš bubnjeve u punk bandu – i glazbeno inkliniraš divljačkom?
Ja sam potpuno anti-modni tip. Odijevam se isto kao što sam se odijevao u srednjoj školi. Prije nekog vremena odlučio sam da neću gubiti vrijeme u potrazi za odjećom koja mi se sviđa, pa sam kupio 40 majica od mojih omiljenih punk i rock grupa i jako sam sretan s njima. Osjećam se smiješno u elegantnom odijelu, kao da sam gost na svadbi. Valjda dio mog stila i moj književni identitet ima veze s tim. Moja najgora noćna mora je pisac s jaknom od tvida koji se osjeća sretnim slušati vlastiti glas. Zanima me nešto drugo – borba s čitateljem, narativna napetost, pisanje tekstova o tijelu, kostima i krvi što jesmo. Rock mi je to dao. Nikad ne govorim o rocku u svojim tekstovima, ali mislim da moji tekstovi imaju duh punka i rocka.
Tekst: Iva Biondić
