Ilina Cenov: ‘Zafonove knjige lansirale su me ravno u Barcelonu 20. stoljeća’

Ilina Cenov: ‘Zafonove knjige lansirale su me ravno u Barcelonu 20. stoljeća’

Nedavno sam provela nekoliko divnih tjedana uronjena u tetralogiju „Groblje zaboravljenih knjiga“ – romane kapitalce španjolskog pisca Carlosa Ruiza Zafóna, počevši od Sjene vjetra, preko Anđelove igre, Zatočenika neba, da bih završila sa maestralnom krunom tetralogije, Labirintom duhova, u kojem je doista nadmašio sam sebe. Čitajući tetralogiju, moram priznati da sam u tih 12 dana koliko mi je trebalo za 2000 stranica (a što dovoljno govori o razini zanimljivosti samih djela), živjela, disala, hodala zafonovskim fantastičnim imaginarijem…

Čitav moj svijet bio je Barcelona prve polovice 20. st., grad koji, nesumnjivo, više ne postoji u smislu u kojem ga nalazimo na Zafónovim stranicama, ali koji je tamo i više nego živ. Puno je razloga zašto je ovaj pisac polučio izniman svjetski uspjeh, zašto su njegova djela prevedena na četrdesetak jezika, i zašto je u rodnoj Španjolskoj najčitaniji autor, odmah iza Cervantesa, što svakako nije mala stvar. Prvenstveno, razlog je zanimljiva priča, točnije 4 priče, i na desetke potpriča, koje ćemo pronaći u ovoj sjajnoj tetralogiji. Ako bismo trebali strogo odrediti žanr, ovo bi bio triler, točnije možda noir triler, ali s primjesama ostalih žanrova (komedije, povijesnog, ljubavnog romana, i fantazije). Uspješan spoj različitih žanrova, složeni mozaici fabule, detaljna, zanimljiva, intrigantna priča koju mi istražujemo zajedno s našim junacima, recept su za uspjeh.

Ovdje ćemo se beskrajno zabaviti, i to uz raskošne rečenice, nezaboravne likove, prštave dijaloge… Zafón je također bio majstor atmosfere – mistična, puna intrige, elektriciteta, nepogrešivo si uvučen u roman, i ne možeš van, a niti bi to želio. Hodaš tim gotičkim ulicama, osjećaš vlagu, hladnoću ili vrućinu, udišeš barcelonski zrak, istražuješ, zavlačiš se u kojekakve veže, prolaze, ulaziš u prekrasne palače, pa netom poslije u prekrasne, napuštene palače, opskurne pansione, ili zanimljive knjižare.

I naravno, nezaboravna Barcelona, koja kao da je lik u sva četiri romana: „Ovaj grad je čarobnica…Podvuče se čovjeku pod kožu i ukrade mu dušu, a on to i ne primijeti.“ Tetralogija Groblje zaboravljenih knjiga je svakako oda, hommage, posveta jednom prekrasnom gradu, vremenu i povijesti, kakva god ona bila, a nije uvijek bila divna. Zafón je svoja djela smjestio u razdoblje netom prije i za vrijeme Španjolskog građanskog rata, te u vrijeme Francove diktature, što nisu lijepa vremena, ali su isto tako dio povijesti i nasljeđa jedne zemlje i njezinih ljudi. Kako kaže sam autor u jednom intervjuu: „Barcelona je stari grad, u kojem možeš osjetiti svu težinu povijesti: ona je progonjena poviješću.“ I tim gradom hodaju prokleti pisci, bivši i budući zatvorenici, inspektori, zamamne žene, kurve, prosjaci, svakakav se svat ovdje može naći, i sve to zajedno čini taj nezaboravni, mistični, intrigantni zafonovski svijet.

Oda prekrasnom gradu i povijesti, kakva god ona bila”

Smatram kako je ipak najvažniji razlog uspjeha Zafónovih djela nešto što sam sasvim slučajno otkrila u jednom intervjuu slavnoga pisca. Naime, priča ide ovako nekako: spontano mu je došla slika Groblja zaboravljenih knjiga, zakučastog labirinta u kojem su svoj dom našli deseci tisuća zaboravljenih naslova. Kako to mjesto kasnije opisuje u Labirintu duhova: „Skriven u tmini barcelonske palače, postojao je zabranjeni grad knjiga i riječi.“

U tom trenutku je Zafón živio u LA-u, i pisao scenarije za holivudsku mašineriju. Kako mu slika labirinta knjiga nije izlazila iz glave, tako je shvatio kako neprekidno piše ono što drugi od njega očekuju (svojedobno je radio i u marketinškoj industriji, te pisao scenarije), osjetio je kako gubi svoj put, i odlazi od samoga sebe. Tada je shvatio kako iza te slike labirinta knjiga, koja ne blijedi i ne izlazi iz glave, postoji priča, likovi, i da ju baš on mora ispričati. Rekla bih, pustiti van. I to je Groblje zaboravljenih knjiga – priča puštena u život, bez kalkulacija i zadrški, i doista smatram kako je fundamentalni razlog zašto smo se zaljubili u Zafónova djela – iskrenost pisca. Ili: „Priča nema početak i kraj, samo ulaz.“

I kad pročitaš tu raskošnu tetralogiju, koja se čini kao masivna svadbena torta na četiri kata, i za koju misliš da će ti trebati vremena do Božića (što uopće nije istina, kunem se da mi je trebalo samo 12 dana), dođe ti u ruku „Grad od pare“, kao višnja na šlagu!

„Grad od pare“ je, čudnog li čuda, zbirka Zafónovih kratkih priča, koje je kroz godine objavljivao na različitim mjestima, poput časopisa, i sl., te ova zbirka, uz nekoliko nikada objavljenih priča, čini posljednju, netom izašlu knjigu, kao svojevrsni oproštaj autora sa svojom publikom… Pitanje koje je neminovno postaviti jest: kako piše gospodin koji je bio briljantan u velikim formatima? Pa, jednako se snalazi i u ovim kratkima, od kojih poneke priče imaju svega dvije, tri stranice. Ali, ako ćemo iskreno, a što zna svatko tko je čitao bilo koji nastavak tetralogije: kratka mu priča nije strana, upravo suprotno, jer u tetralogiji ima nebrojeno priča u priči, što je ujedno, možemo mirne duše konstatirati, i karakteristika njegovog, doista prepoznatljivog, stila. Priča koja za fabulu kao takvu vrlo često uopće nije bitna, ali je izuzetno bitna za dubinu, raznolikost, širinu, reći ćemo daje „meso“ kostima.

Dakle, kratka priča postoji u opusu ovoga autora odavna, ali je u Gradu od pare dobila glavnu ulogu!

Opet prepoznajemo taj njegov karakterističan rukopis, opet on piše o nekom drugom vremenu, uglavnom o prvoj polovici prošlog stoljeća (doduše, u priči Vatrena ruža vraćamo se i puno dalje, čak u 15. stoljeće, a u Princu Parnasa u 16. i 17.), opet prolazimo Barcelonom, opet ju mirišimo, osjećamo, volimo, zaplićemo se u mističnu, gotičku atmosferu… Klice prokletstva, nebo obojeno vatrom i krvlju, dim, para, kobna sudbina, legende, mašta i snovi tako divno boje stranice Grada od pare. I opet uranjamo u to njegovo pripovijedanje, u najklasičnijem smislu te riječi, točno onako kako su nam pripovijedali Dumas ili Dickens, na koje se Zafón vrlo često i referirao, i u djelima i u intervjuima…

I ono što je posebno interesantno: Grad od pare sam prvi put pročitala kao uvertiru u tetralogiju. U tom trenutku sam čitala jedino Sjenu vjetra, ali jako davno, tako da možemo reći da sam se sjećala okvirne priče, naravno ne i detalja. Dakle, ako nikada niste čitali Zafóna, Grad o pare će biti vrata odškrinuta u veličanstven zafonovski imaginarij čuda, tu ćete naslutiti što vas dalje čeka.

A ako ste čitali tetralogiju, a kako sam zbirku priča ponovila i nakon tetralogije, Grad od pare je svojevrsna točka na i. Ovdje možemo pronaći dodirne točke s gigantskim serijalom – neke priče se nadovezuju na tetralogiju, čineći svojevrsni prethodnik tetralogiji. Primjerice, već prva priča nas upoznajem s dječakom Davidom Martinom, i njegovom dječačkom zaljubljenošću, a Martin je jedan od glavnih likova tetralogije – progonjeni, prokleti pisac. Saznat ćemo i npr. tko je projektant labirinta knjiga, tko je spasio nacrte, ali i koja je to bila prva knjiga na Groblju zaboravljenih knjiga, tko ju je tamo spremio (ili, bolje reći spasio), i zašto se to uopće zove groblje. (neću otkriti detalje, ali se Zafón tako vješto poigrao povijesnim činjenicama oko slavnog Cervantesa).

Opet ćemo se susresti sa imenima poznatih nam likova, kao što su primjerice knjižar Sempere, daleki predak likova iz tetralogije, ili Andreas Corelli, demonski izdavač (koji ljudima nudi sumnjive pogodbe, nakon kojih ti ljudi obično završe prilično prokleti, a što bi evidentno bila referenca na legendu o Faustu), ali susrest ćemo se i s legendarnim arhitektom, Gaudijem, te barcelonskim (onima koji su čitali tetralogiju) poznatim ulicama, trgovima, palačama… Grad od pare svojevrsni je oproštaj pisca sa svojom publikom, kratak, ali sadržajan, očaravajući, slikovit i uzbudljiv, kako samo Zafón to može i postići, i na godišnjicu smrti velikoga pisca, moramo konstatirati kako je njegov čudesan, i evidentno nepresušan književni rekvizitarij ipak zaustavljen, i to nečime, čemu bijega nažalost nema – smrću. Ali, ostaju tisuće stranica, a na nama čitateljima je da ih čitamo, jer, kako je to lijepo objašnjeno u Sjeni vjetra – „živimo sve dok nas se netko sjeća“. Pa dok god čitamo sjajne stranice Carlosa Ruiza Zafóna, i dok ih se sjećamo (a nemoguće ih je zaboraviti) on će i dalje živjeti…

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Fraktura, Instagram

Učitati još
Zatvori