Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sjajan, izvanserijski roman najpoznatijeg gruzijskog pisca Ake Morchiladzea (rođ.1966.) „Putovanje u Karabah“, smješten je na područje Gruzije, Azerbajdžana i Gorskog Karabaha na početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Čisto da malo ponovimo suvremenu povijest, vrijeme je to raspada ogromnog Sovjetskog saveza i stvaranja mnogih, danas neovisnih (?!) država. Pa je tako nastala Gruzija, u kojoj je od 1992. pa do 1995. bjesnio građanski rat, a Armenija i Azerbajdžan su se do 1994. svađale oko Gorskog Karabaha, republike čiju je neovisnost priznao svega tri članice UN-a i čiji status (latentni sukob) i danas nije u cijelosti riješen. Dakle, vrlo slično kao kod nas na Balkanu, normalnim ljudima izvan okruženja, u potpunosti zbunjujuće i nejasno.
O romanu ‘Putovanje u Karabah’
Sad kad smo riješili društveno-politički kontekst (valjda), možemo se baciti na ovaj vrhunski roman, napisan daleke 1992., dakle u jeku svih ovih gore navedenih nezgodacija.
U Tbilisiju, taman usred građanskog rata, pratimo 24-godišnjeg Gia, pripadnika zlatne mladeži, bez egzistencijalnih problema (tatica se za sve pobrinuo), ali i bez ikakvih ambicija i interesa, osim da sa svojim (istim takvim) prijateljima pije, puši, povremeno se drogira i ševi. „Ako išta sa sigurnošću znam, to je da ništa ne znam. Nemam pojma ni o čemu. Znam da je moj život jedna hrpetina ničeg.“ Jedina svijetla točka u njegovom životu sasvim neočekivano postaje nježna, povučena, gotovo eterična prostitutka Yana, s kojom Gio doživljava romansu, koja mu mijenja život. S obzirom na oštro neodobravanje Giovog oca (a ocu ne možeš proturječiti, pogotovo ako te financira), ljubav s Yanom naprasno završava. Ionako besciljni život našeg antijunaka postaje gotovo nepodnošljiv, pa se da nagovoriti od prijatelja Goglika na lagan poslić – odlazak u Azerbajdžan, u neku selendru, kako bi hrpu novaca zamijenili za hrpu droge i dovezli ju nazad u Tbilisi. Vozeći po blatnom Azerbajdžanu dvojac se izgubi, i uskoro otkrivaju da se nalaze u Gorskom Karabahu, u kojem bjesni sukob između Azera i Armenaca. Spletom neobičnih okolnosti Gio završi kod paravojne formacije Armenaca, negdje usred Gorskog Karabaha, u avanturi svoga života…
Uslijed kratkotrajnog života u paravojnom leglu, u kojem mu je, neočekivano, bilo sasvim dobro, i u kojem je konačno osjetio kakav takav smisao, iz usta do tada nezainteresiranog i mlitavog bogataškog sina izlaze upravo genijalni uvidi. Pa tako otkriva da je nerazumljivi sukob u Gorskom Karabahu zapravo jezivi vašar, u kojem „obje strane ubijaju garave potomke svojih neprijatelja“, a pri tome je sukob, i s jedne i s druge strane, najobičnije „…razbojstvo, u kojem se kralo sve što se moglo od svakog od koga se moglo.“ Ali, tako to ide s ljudskim rodom, neprestano se uvaljujemo u besmislice, „počneš s prljavim noktima, i ubrzo si sretan i prljav od glave do pete.“
Ovaj relativno kratak roman, pisan u prvom licu, iz vizure razmaženog tatinog sina, je izuzetno oštar, brutalan, gorkohumoran, sirov i surov. Morchiladze piše jednostavnim (ne i banalnim!!) stilom, bez puno „mesa“, a s puno psovki i raznoraznih prostota, koje ovdje pašu kao budali šamar. Opisi i likova i mjesta su šturi i kratki, bez posebnih detalja, ali upravo mu to daje i posebnu čar. Prvo, bez detalja nam je ta priča, pisana u prvom licu, još uvjerljivija, i doista imamo osjećaj da je riječ o ispovijesti izgubljenog Gia (moram napomenuti da je Morchiladze, kad je pisao ovaj roman, imao 24 godine, tako da uvjerljivost zasigurno dugujemo i tome).
Drugo, ako izbrišemo mjesto i vrijeme radnje i imena protagonista, ovaj roman ima univerzalnu poruku – rat je sveprožimajuća besmisao, uvijek i svuda. Uvijek, ali beziznimno uvijek, na površinu isplivaju partikularni interesi pojedinaca, za koje se bore entuzijasti pod krinkom borbe za pravu stvar. „Ovi ratovi gurnu kalašnjikove u ruke običnih balavaca.“ Sve je isto, još vjerojatno od kad je naš majmunoliki predak oruđe kojim je do tada kopao povrtnjak potegao na svog brata. Ratna i poratna generacija je uvijek izgubljena i bez jasnog cilja (sjetimo se kako je to genijalno opisivao Hemingway u svojim romanima). Ali, nema veze, vidimo iz novije (zapravo, svekolike) nam povijesti da iz svega toga možemo naučiti samo to kako i opet, i ponovno – ništa nećemo naučiti…
„Putovanje u Karabah“ dinamičan je roman, koji se guta u nekoliko sati, i koji ćemo mi, iz balkanskog bureta baruta, itekako otkriti kao poznat i blizak. I sukob, i kalašnjikovi u rukama balavaca, i zlatna mladež, i tajkuni, droga, seks i kurve, beznadnost i besciljnost, sve je to nešto što smo, ili imali ne tako davno, ili još uvijek, nažalost, imamo u ovoj Lijepoj Našoj Tranzicijskoj (što je uostalom i Gruzija). Dosta je bilo priče, za ostalo krenite na uzbudljivo i neobično putovanje u Karabah, znate s kojeg perona…
Foto: Ilina Cenov, henacom, Alice Hampson za Unsplash
