Ilina Cenov: O Pamukovom novom romanu ‘Crvenokosa’

Ilina Cenov: O Pamukovom novom romanu
‘Crvenokosa’

U novom romanu suvremenog turskog pisca Orhana Pamuka, “Crvenokosa”, odlazimo u sredinu osamdesetih, kada mladi Džem dolazi u Ongoren, selo blizu Istanbula, kako bi preko ljetnih praznika pomagao Majstoru Mahmutu, poznatom kopaču bunara. Džemov otac je netom prije zbog političkih razloga nestao, te se Džem osjeća napuštenim, i u mudrom i priprostom Majstoru Mahmutu nalazi očinsku figuru. U obližnjem selu upoznaje Guldžihan, prekrasnu glumicu putujuće kazališne trupe. Sedamnaestgodišnji mladić, u potpunosti je očaran petnaestak godina starijom ženom zamamne, crvene kose. Ona postaje njegova opsesija. Džem s njom doživi svoje prvo seksualno iskustvo, međutim, nesreća, koja zadesi Majstora Mahmuta, natjera Džema da se naprasno vrati u Istanbul, i tako počinje ostatak njegova života, koji je nakon tog neobičnog ljeta zauvijek promijenio svoj smjer…

“Crvenokosa” je roman podijeljen u tri dijela. Prva dva, u ich formi, priča Džem. Prvi dio posvećen je tom neobičnom ljetu, daleke osamdeset i neke, a drugi dio opisuje ostatak Džemovog života, sve do sadašnjosti. Treći nam dio, kao svojevrsni epilog, priča upravo Crvenokosa. Prvi dio, gdje nas Pamuk vraća u nedavnu prošlost, ujedno je i najbolji dio romana. Napisan toplo, intimno, s jedne strane buntovni i nesigurni adolescent, a s druge mudri Majstor Mahnmut, čovjek bez formalne naobrazbe, ali s mnoštvom priča i legendi. Njih dvojica, mukotrpno kopajući bunar, grade prisni odnos, pomalo kao otac i sin, jer je Džem upravo izgubio oca, a Majstor Mahmut nikada nije niti imao obitelj, ili, eto, sina. I kao svojevrsna opreka, Guldžihan, ljepotica iz trećerazredne glumačke trupe, čija pojava i nekoliko rečenica su dostatni da Džemu promijene život iz temelja. “Možda čak napišem i roman o Crvenokosoj.” – kaže u jednom trenutku zaljubljeni mladić. I doista, iako nam Guldžihan samo povremeno ulazi u radnju romana, njezino prisustvo u Džemovom životu je sveprožimajuće.

Crvenokosa

Nobelovac Orhan Pamuk jedan je od onih pisaca, kojeg, ili pobožno čitate i obožavate, ili vam je jednostavno prenaporan i ne možete dalje od 15 stranice romana. Osobno pripadam u ovu prvu skupinu. Pamuk me očarao još davne 2005., sjajnim romanom “Zovem se Crvena”, koji mi je ujedno i njegovo najbolje djelo, a nastavili smo se družiti i kroz sve ove godine, i svako novo njegovo djelo dočekam s uzbuđenjem književne groupie. Mnogi mu zamjeraju predetaljiziranost i opširnost, međutim, meni se baš sviđa taj njegov “sitni vez”, i uvijek se pitam odakle, zaboga, toliko tema i ideja, toliko tih sjajnih rečenica, kako to da taj izvor nikada ne presuši?

A kako to piše čovjek rođen u Istanbulu, kojeg je taj grad obojio i oblikovao? Istanbul je biser podijeljen između Europe i Azije, Istoka i Zapada, prošlosti i sadašnjosti, nastanjen slojevima kulture različitoga porijekla, vibrantan i nadasve poseban. I kad takav jedan grad utječe na talentiranog pisca, kad je takav jedan grad u svakom piščevom romanu svojevrstan glavni lik, onda je to pisac s velikim P. Orhan Pamuk majstor je pisane riječi, zaljubljen u svoj Istanbul, i on suvereno vlada prošlošću tog nevjerojatnog grada, i u njegovim je knjigama uvijek do savršenstva doveden spoj Istoka i Zapada, taj sudar dvaju svjetova. U prvom dijelu “Crvenokose” s toliko ljubavi opisuje stari Istanbul, i njegova okolna sela, koja su danas spojena s gradom s kojim čine jedinstvenu cjelinu, a da bi u drugom dijelu približio velegrad, koji se nezaustavljivo širi i gradi.

I dok istražuje velike razlike Istoka i Zapada, Pamuk nam uvijek približava i ono nešto objedinjujuće, što se ne razlikuje bitno ni na Istoku ni na Zapadu, poput ljubavi (primjerice, sjajno opisana opsesivna ljubav u njegovom “Muzeju Nevinosti”).

U “Crvenokosoj” Pamuk se bavi odnosom oca i sina, točnije, kroz zamršene međuljudske odnose likova u ovome romanu, suprotstavlja nam dva mita – onaj o Edipu, ocoubojici, te perzijski mit o Rustemu i Suhrabu, o ocu koji ubija sina. Međutim, Pamuk, iako sasvim očito erudita, ne docira, te nam te mitove suptilno i prirodno provlači kroz roman. Dok čitaš, čini ti se sasvim normalno i tako suvremeno da se svako malo dotakneš mita o Edipu, ili perzijske legende o Rustemu i Suhrabu (za ovu potonju do tada naravno nikada nisi ni čuo), kao da si ih sam napisao.

“Crvenokosa”, iako možda nije na razini “Muzeja Nevinosti” ili “Zovem se Crvena”, je roman koji će svakako zadovoljiti Pamukove vjerne poklonike, te ga se nipošto ne smije zaobići. Za ove druge, kojima Pamuk jednostavno “ide na živce”, možda bi upravo ovo bio naslov koji bi im mogao, zbog kratkoće (nešto više od 200 stranica), pa samim time i nedostatka preplavljujuće detaljiziranosti, postati prekretnica i približi ih ovom sjajnom autoru.

Foto: Vuković Runjić / Moderna vremena, Instagram

Učitati još
Zatvori